Vrijeme je da se 25 godina nakon rata, okonča hladni rat unutar i protiv Bosne i Hercegovine, koji još uvijek traje. Osim toga krajnje je vrijeme uključiti konačno i žene i njihove ideje o mirnoj budućnosti. Studije širom svijeta pokazuju da žene u mirovnim procesima postižu održivije rezultate – ovaj formativni element do sada je u potpunosti nedostajao u Bosni.
Piše: Marion Kraske
Ciljani hici koji su sredinom novembra 2020 ispred stambene zgrade u Mostaru usmrtili Marka Radića. Nakon dvanaest godina zatvora, ovaj bosanski Hrvat bio je tek od 2019. na slobodi, prethodno je bio osuđen zbog zločina protiv čovječnosti, ubistva i silovanja u logoru Vojno, kraj Mostara. Zločini su se dogodili tokom rata u Bosni (1992.-95.) kad su Hrvati iz Hercegovine vodili rat protiv svega što nije hrvatsko.
Nakon ubistva Radića, sjedili su sredinom novembra na njegovoj komemoraciji, time odavajući počast osuđenom zločincu; žene u prvom redu, iza njih političari nacionalističkog hrvatskog HDZ BiH, stranke koja je na izborima u Mostaru obećavala „grad s evropskim standardima“. Stranka, koja je na čelu s Draganom Čovićem posljednjih godina razvila jednu od najmoćnijih blokadu reformi u Bosni.
Nekoliko sedmica prije bila je još jedna sahrana na drugom mjestu. Ovog puta bila je to u dijelu države pod dominacijom Srba, u Republici Srpskoj, a sahranjen je osuđeni ratni zločinac Momčilo Krajišnik, koji je umro od posljedica korone. Srpski predstavnik u bosanskom državnom predsjedništvu, Milorad Dodik, koji je veličanje srpskih ratnih zločinaca učinio svojim hobijem, čak je za preminulog ratnog zločinca zahtijevao minutu šutnje, s obrazloženjem da je Krajišnik, na kraju krajeva, bio osnivač Republike Srpske.
25 godina nakon Daytonskog mirovnog sporazuma, Hrvati i Srbi otvoreno slave one koji su nekad ubijali i silovali u ratu u Bosni. Mirovni ugovor, sklopljen 21. novembra 1995. u američkoj saveznoj državi Ohio, javno orkestriran s međunarodnom političkom elitom, u najmanju ruku je omogućio okončanje oružanih sukoba, dok ideologije iza toga i dalje žive i imaju moćno dejstvo. I zahvaljujući visoko rangiranim državnim funkcionarima.
Proglašenje Republike Srpske bio je početak politici uništenja svega nesrpskog, koja je kulminirala genocidom u Srebrenici, u julu 1995. Ubijeno je više od 8000 mladića i muškaraca, muslimana, jer UN-ove jedinice ljudima u zoni zaštite nisu omogućile upravo to: zaštitu. Brutalnu egzekuciju proveo je srpski general Ratko Mladić.
U Hercegovini se dogodio sličan nehuman događaj: ovdje su Hrvati proglasili paradržavu Herceg-Bosnu i započeli „čišćenje“ Hercegovine, pri čemu se Bošnjaci i Srbi nisu uklapali u sliku etnički čistih teritorijalnih jedinica. Šestorica najodgovornijih za ovaj zločinački poduhvat osuđeni su na Tribunalu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ) u Den Haagu, na ukupno 111 godina zatvora.
U međuvremenu, presude izrečene od strane međunarodnog suda jedva da su iscjeliteljski djelovale. Naprotiv, danas obje strane inateći se uzdižu svoje navodne heroje i njihove zločince. U zapadnom Mostaru, dijelu grada kojim dominiraju Hrvati, lepršaju zastave paradržave Herceg-Bosne. Krajem novembra, Dragan Čović zavarao je u jednom saslušanju Vijeće sigurnosti UN-a, naime u pozadini pred kojom je govorio stavio je zastavu paradržave Herceg-Bosne, u čije su ime počinjeni zločini protiv čovječnosti.
Hrvatska i Srbija dovode mirovni poredak u opasnost
Interesantno je da se u Bruxellesu jedva poklanja pažnja tome da upravo najmlađa članica EU, nije odustala od podrške ratnim agendama 90-tih godina u susjednoj Bosni i Hercegovini. Hrvatski premijer Andrej Plenković i novoizabrani predsjednik Hrvatske Zoran Milanović stalno se miješaju u unutrašnje poslove Bosne i Hercegovine. Umjesto da se radi na suočavanju sa počinjenim zločinima, Zagreb ciljano stvara tenzije u susjednoj zemlji.
S beogradske strane, Aleksandar Vučić podržava svoj „mostobran” u Banja Luci. Radi se o jednom zloslutnom savezu susjeda sa sumnjivim agendama, koji se uz pomoć hrvatskih i srpskih ekstremista u Bosni, posebno Dragan Čović i Milorad Dodik, koristi za političku opstrukciju unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine.
Bivši visoki predstavnik Christian Schwarz-Schilling oštro kritikuje postupanje Hrvatske i Srbije prema Bosni kao prema koloniji. Nijemac upozorava da time dovode u opasnost mirovni poredak na Balkanu.
U stvari, akteri se posljednjih godina sve više radikaliziraju, tako da je unutarnji raspad Bosne u punom jeku. Hrvati i Srbi ciljano koriste slabosti ustava donesenog u Daytonu kako bi retorikom mržnje i politikom blokade oslabili bosanske institucije i time potkopali funkcionalnost zajedničke države.
Na taj način se Daytonski sporazum zloupotrebljava kako bi se cementirala tri postojeća etno-centra; bošnjačka Stranka demokratske akcije (SDA), bivšeg utemeljitelja države Alije Izetbegovića, dio je tog konteksta. Zbog toga proces izgradnje države ostaje godinama zapostavljen. Uz stalno pozivanje na budućnost Bosne u EU, tri etno-klana su za to slabo zainteresirana, politički sistem koriste više za vlastito bogaćenje i iskorištavanje resursa. Prisvajanje državnih institucija od strane nacionalističkih stranaka je gotovo potpuno, korupcija je udomaćena – zemlja je stoga daleko zaostala na putu prema integraciji u EU. Uzalud se traže stvarateljske implementacije za hitno rješavanje ekonomskih i ekoloških problema; prema studiji Svjetske banke, Bosni i Hercegovini bi trenutno trebalo sto godina da sustigne ostatak Evrope u pogledu životnog standarda.
Historijski mirovni sporazum sa kolateralnom štetom
Ipak historijski Daytonski sporazum danas mora biti cijenjen, jer je postigao svoj primarni cilj: nakon tri godine ratovanja zaustaviti strašne zločine nad narodom. Međunarodna zajednica je konačno shvatila, mada prilično kasno, da nakon vlastitog neuspjeha mora djelovati, posebno u kontekstu genocida u Srebrenici.
Bila je to istinska zasluga što su se, nakon višesedmičnih pregovora tokom novembra 1995., za jednim stolom mogle okupiti zaraćene strane, koje su se tada rukovale i napokon potpisale mirovni sporazumCijena dogovorenog mira bila je, međutim, visoka: priznanje etničkog čišćenja u Republici Srpskoj, koja je postala zaseban entitet, te utemeljenje nepravde i nejednakosti po sumnjivim principima. Stvorena je troglava etnokracija, uz istovremeno ukidanje individualnih i građanskih prava; s tim kolateralnim štetama Bosna se bori do danas.
Daytonski sporazum naglašava jednu iskrivljenu, etniziranu perspektivu, koja u državi dodjeljuje posebnu ulogu trima konstitutivnim narodima, Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Populacija građana/ki, citoyen/građanin, de facto je eksprorisan, čovjek kao individuum je degradiran – on postoji samo kao instrument etničkih kartela moći.
Da sistematska diskriminacija koju je stvorio Daytonski sporazum nije spojiva s evropskim i međunarodnim pravnim normama, već je u nekoliko slučajeva utvrdio i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. U slučaju Sejdić/Finci, Rom i Jevrej tužili su da im nije dozvoljeno da se kandidiraju za člana Predsjedništva. Azra Zornić se ne želi svrstati u etničke kategorije, ali se ne može kandidirati ni kao građanka. I Ilijaz Pilav (Bošnjak), Samir Šlaku (Albanac) i Svetozar Pudarić (Srbin), su svi manjine u svom mjestu prebivališta, koji se prema logici Daytona također ne mogu kandidirati za Predsjedništvo zbog svoje etničke pripadnosti.
Svi ovi slučajevi potvrđuju da je Daytonski sporazum stvorio jedan divlji labirint diskriminacije i ucjena. Ova nepravda prema pojedincima koji ili nisu pripadnici nekog od dominirajućih nacija, ili se ne žele svrstati u konstitutivne narode, izjeda sistem iznutra.
Kao posljedica, političke debate u bosanskoj političkoj svakodnevici su rijetko rasprave o činjenicama, one su, isključivo, zamjenjene etniziranim prividnim argumentima. Dodjela javnih funkcija odvija se pritom skoro isključivo prema etničkoj pripadnosti, a ne prema stručnoj kompetenciji – tako ispada da u stvari na najvišim položajima sjede članovi neke od nacionalističkih stranaka ili članovi porodica koje predvode klanovi. Nedostatak istinske stručnosti tih miljenika vlasti dovodi do sistemskog nepotizma i bad-governance. Posebno je zabrinjavajuće stanje u pravosuđu, gdje također jedva da ima nezavisnog predstavnika, pri čemu dominiraju poslušni politički miljenici; OESS je u ovom osjetljivom dijelu konstatirao „krizu etike“.
Sveukupno, Daytonski sporazum, čiji Aneks 4 predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine, prije ima „karakter projekta, nego jasnog upravljanja“, zaključuju autori knjige o ustavu Bosne i Herzegovine.
I upravo taj nedostatak vodstva nacionalističke snage desetljećima koriste da rigorozno osiguraju stvorene etnokracije kako bi ostali na vlasti i torpedirali sve vrste reformi.
Nazadovanje u razvoju demokracije
Nacionalistički predstavnici otvoreno se protive individualnim pravima. U Bruxellesu, sestrinska zagrebačka HDZ ciljano širi narativ o navodnoj zapostavljenosti Hrvata u Bosni- međutim, realnost izgleda sasvim drugačije, da u stvari tri etno-bloka diskriminiraju takozvane Ostale (Jevreji, Romi, građani/ke) o tome se ne govori. I tako etnokrati vladaju, bez korektiva – činjenica za koju je u velikoj mjeri odgovorna međunarodna zajednica, prije svega EU.
2006. godine visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu kojeg su imenovale Ujedinjene nacije de facto je svrgnut davanjem prednosti sumnjivom pristupu „vlasništva“ pod okriljem EU. Iako su do tada postignuti važni uspjesi na putu normalizacije internih odnosa i denacionalizacije politike (zajednička vojska / registarska tablica / himna), razvoj je od tada evidentno nazadovao; čak su neke reforme povučene.
Republika Srpska i Milorad Dodik, kao predsjednički predstavnik, otvoreno promoviraju uz podršku Moskve i Beograda, kraj bosanske državnosti i secesiju od državnog saveza. SDA na ove provokacije redovno reagira ratnom retorikom. Hrvati se trude cementirati dominaciju bosanskohercegovačkog HDZ-a nad ostalim Hrvatima (onima koji nisu dio ekstremističkog HDZ-a), kao što je to hrvatski predstavnik u bosanskom predsjedništvu Željko Komšić, kojem negiraju bilo kakav legitimitet.
Ovakvim obmanjujućim diskusijama i manipulacijama dvije glavne smetnje procesa demokratizacije Bosne, Dragan Čović i Milorad Dodik, godinama uspješno vuku za nos međunarodnu zajednicu, kroz labirint nacionalnih ekscesa stvoren Daytonskim sporazumom. Imajući u vidu ovu pozadinu, direktor delegacije EU u Bosni i Hercegovini Johann Sattler javno hvali šefa HDZ-a kao šampiona, što se čini ne samo neprikladnim nego i kontraproduktivnim.
Što se tiče politike demokratije, Bosna je u mnogim aspektima u gorem stanju nego prije deset godina. U svjesno izazvanoj disfunkcionalnosti, nacionalističke elite su se ugodno smjestile. Međutim, obzirom na ovakav razvoj, među građanima/kama Bosne širi se osjećaj beznađa i njih desetine hiljada pakuje kofere i napušta zemlju.
Evropska unija mora preuzeti odgovornost
Uz spomenute nacionalističke aktere i njihovu opstruktivnu politiku, bosanski državni integritet je sve više na udaru. Aktuelni visoki predstavnik Valentin Inzko također je ukazao na trenutne opasnosti u svom redovnom izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a u novembru 2020. godine.
Međunarodna zajednica stoji pred ruševinama svog angažma u Bosni – u posljednjoj deceniji teško da je došlo do značajnijeg napretka u reformama. Nedavno je, uz sumnjivu podršku EU i SAD-a, popraćen takozvani Mostarski sporazum koji prvi put nakon dvanaest godina politike blokade od strane SDA i HDZ-a predviđa održavanje lokalnih izbora, ali de facto dodatno legitimira razorni etnički princip.
Na godišnjicu Daytonskog sporazuma 21. novembra doputovao je u Sarajevo predstavnik EU za vanjske poslove Josep Borrell i izjavio: Budućnost Bosne nalazi se u EU. U stvari, Bosna se danas nalazi bliže Karađorđevu nego vratima Bruxellesa, napadi Srba i Hrvata iznutra i izvana, moć korumpiranih etno-kartela, cementirane strukture state-capture – umjesto jačanja snaga otpora, praćenja izuzetno važnog procesa izgradnje države i fokusiranja na vladavinu prava, međunarodna zajednica je ostavila na vlasti one snage koje nemaju nikakvog interesa za funkcioniranje Bosne i Hercegovine. Greška sa ozbiljnim posljedicama.
Uzme li EU ozbiljno izjavu svojeg vodećeg diplomata, morat će, kao mjerodavan akter, iznova postati vidljiva. Tada će biti vrijeme da Bruxelles istinski preuzme odgovornost i jača principe koji djeluju na razvoj demokratskog zajedništva.
Ako EU želi ozbiljno shvatiti izjavu svog glavnog diplomate, ona mora ponovo postati vidljiva kao ključni igrač. Vrijeme je da onda Bruxelles preuzme ozbiljnu odgovornost i ojača one principe koji su ključni za demokratski suživot.
U ovom kontekstu, delegacija EU u Bosni i Hercegovini definitivno bi se trebala distancirati od dubioznih dogovora s nacionalistima iza zatvorenih vrata, poput onog u Mostaru. “Mi nismo projekt, mi smo država”, ljutito kaže Amna Popovac, mostarska aktivistica i političarka, povodom kontroverznog dogovora, koji je realiziran tajno, isključujući građane/ke i opozicione stranke.
Primjer Mostara ukazuje na to da međunarodna zajednica godinama ignorira i marginalizira upravo one aktere/ke koji su istinski Europljani i koji rade na tome da Bosna bude demokratska. Da ne bi gubila više svoje vjerodostojnosti u regiji, EU bi stoga trebala konačno početi ciljano i održivo ulagati u participativne pristupe. Jedno je sigurno: u Bosni neće biti demokracije bez strateškog uključivanja demokratski nastrojenih aktera/ki u procese političkog odlučivanja.
Kako bi promovirala održive demokratske korake, EU mora uskoro proaktivno okončati daytonske matrice diskriminacije, koje predugo traju, i zahtijevati provedbu europskih standarda. Moraju se zaustaviti sistemske diskriminacije pojedinaca. Presude u predmetu Sejdić / Finci i svi drugi slučajevi pred Evropskim sudom za ljudska prava moraju se konačno implementirati – bez izgovora i bez daljnjih odlaganja.
Isto tako, mora se okončati sistem apartheida „Dvije škole pod jednim krovom“, u kojem su bošnjačka i hrvatska djeca, posebno u Hercegovini, na neljudski način odvojena jedna od druge prema etničkim kriterijima kako bi se odgojila nova generacija nacionalista.
Razmišljati od kraja: odbraniti demokratske vrijednosti
Kako bi se BiH usmjerila prema putu u Europu, bilo bi dobro da međunarodna zajednica razmišlja od kraja: Deklarirani cilj je članstvo Bosne i Hercegovine u EU – u skladu s čime se mora raditi fokusirano. Bilo bi dobro EU posavjetovati da uspostavi svojevrsnu radnu skupinu s novom američkom administracijom i da definira relevantne prekretnice, uključujući strogi vremenski okvir za održivi proces reformi kako bi mogla provesti nove akcente protiv otpora političkih aktera[1].
Potrebna je jasna izlazna strategija kako bi se prekinuo začarani krug nedemokratske i anticivilizacijse prakse, glorificiranja rata i širenja neljudskih narativa. U tom kontekstu, čini se da je zakon od presudne važnosti, što čini poricanje ratnih zločina i veličanje počinitelja i djela, kao i njihovih simbola, podjednako kažnjivim, slično Zakonu o poricanju holokausta u Njemačkoj ili Zakonu o zabrani u Austriji.
I na kraju, potrebno je definirati režim sankcija s konkretnim mjerama – poput zamrzavanja računa u inostranstvu, ograničenja prilikom putovanja itd. – kako bi se ubuduće širiteljima govora mržnje i njihovim napadima na državu i ustav strogo dalo do znanja gdje su im granice.
Etno princip je do sada funkcionirao kao instrument totalnog ispoljavanja moći, kao na primjer ucjenjivanjem građana tokom glasanja. Lokalni izbori u novembru 2020. pokazali su, međutim, da ima dovoljno građana/ke koji više nemaju povjerenje u stare kriminale etno-kadrove. Oni žele europske standarde i nikakvih sumnjivih kompromisa sa moćnim etno-klanovima radi prividne “stabilnosti” u regiji, koja je posljednjih godina samo ugrozila ionako krhki mirovni poredak stvaranjem kriminalno infiltriranih stabilokracija.
Njemačka – nevidljiva kao korektiv
U pogledu ovoga, posebno se postavlja pitanje kako da se njemačka vanjska politika konstruktivno i djelotvorno angažira kao formativna snaga u cijeloj regiji zapadnog Balkana. Ministar vanjskih poslova Heiko Maas je u jesen 2020. u Bundestagu zatražio da ratni zločinci širom svijeta ne smiju ostati nekažnjeni; slijedom toga Savezna vlada radi na izradi dokumenta o režimu sankcija za kršenje ljudskih prava u EU. Onda bi bilo potrebno porazgovarati s politički odgovornima iz Zagreba – naime, hrvatski parlament je 2017. zaključio svoj rad minutom šutnje posvećenom jednom od glavnih zločinaca Herceg-Bosne. Nije to jedini slučaj; vladajuća hrvatska HDZ, uvijek iznova podupire revanšističke pristupe da bi opravdala vlastitu ratnu prošlost.
Srbija se također izjasnila kako se i nadalje ne odriče manevara ometanja demokratskog razvoja Bosne i Hercegovine i njezinog državnog suvereniteta. Sveti se sada to što Berlin nema koherentnu strategiju za Balkan; umjesto toga, dugo se oslanja na dobre kontakte sa „teglećim konjem“, Aleksandrom Vučićem.
I Srbiji se mora jasno dati do znanja da se daljnji manevri ometanja demokratskog razvoja Bosne I Hercegovine kao i državnog suverniteta neće tolerirati.
U konačnici, a obzirom na rastuću štetu koju proizvodi Rusija u cijeloj balkanskoj regiji, a čija je politika usmjerena na podržavanje nacionalista i autokrata, Berlin i Bruxelles trebali bi se dobro pripremiti kako da odbrane mnoge svoje vrijednosti, osobito princip multietničnosti. Bilo s novim visokim predstavnikom, kojeg je očito u raspravu uvela Njemačka, ili sa sadašnjim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom, koji je nedavno najavio oštriji ton, „izmjenu paradigme“ prema nacionalistima i destruktorima kako bi se konačno nakon neuspjelog ownership pristupa provele reforme, trenutno je od sekundarne važnosti. U svakom slučaju, važno je rigorozno suzbiti velikohrvatsku i velikosrpsku ambiciju kako bi se dugotrajno podržao proces izgradnje države i denacionalizacije u Bosni.
Bosna i Hercegovina u svojoj različitosti nije ništa drugo nego ogledalo Europe. Kako bi se odbranila različitost, neophodno je daytonsku fazu transformirati u jednu istinsku EU integraciju. Politiku Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i protagonista Herceg-Bosne, prije svega njihove ideološke nasljednike, treba jednom za svagda zaustaviti, ukoliko ne želimo izazivati nove nasilne sukobe u regiji.
Vrijeme je da se 25 godina nakon rata, okonča hladni rat unutar i protiv Bosne i Hercegovine, koji još uvijek traje. Osim toga krajnje je vrijeme uključiti konačno i žene i njihove ideje o mirnoj budućnosti.[2] Studije širom svijeta pokazuju da žene u mirovnim procesima postižu održivije rezultate – ovaj formativni element do sada je u potpunosti nedostajao u Bosni.
Mora doći kraj politici koja ostavlja na cjedilu upravo one snage posvećene mirovnoj Europi. Mora se najaviti era građana/ki, onih koji djeluju kao civilni akteri/ke i koji se u Bosni zalažu za ljudska prava i temeljne ljudske slobode, usprkos svim otporima i prijetnjama. Njima je konačno potrebna beskompromisna pomoć čitave međunarodne zajednice, od Berlina, preko Bruxellesa, do Washingtona.[3] Jer oni su garant za jedan prijeko potreban restart, koji Bosnu i Hercegovin može pretvoriti u priču o uspjehu.
