Sunce je upeklo sa svih strana, a direktorica i ja stojimo u pet metara dugom redu ispred buregdžinice. Iako naša uobičajna potraga za ručkom nije izgledala tako, ovog dana smo se odlučili za nešto jako i masno. Vala, kad Solak i Košarac u jeku pandemije mogu dernečiti po kafićima, možemo i mi, poštujući sve mjere, uzeti malo masne pite.
Piše za Interview.ba Adin Šabić
I dok se ljudi tako smjenjuju, uzimaju po šta su došli, plaćaju i odlaze, red postaje sve manji. Svega nas dijeli pet osoba do gospođe za pultom i narudžbe. U trenutku dok pričamo o nekim „bitnim“ temama ni manje ni više ispred buregdžinice, iza nas se pojavljuje mladić, koji je u roku od nekolio sekundi „bacio“ umjesnu šalu, na što smo se nasmijali. Međutim, nismo se uspjeli ni okrenuti, on je već bio ispred nas i pet drugih osoba u redu.
Gospođa za pultom hladno preskočivši pet osoba srdačno je pitala mladića šta želi. Naručio je, a potom izvadio novac i platio, dok je razmjenjivao šale s uposlenicom. Ubrzo je stao sa strane te čako dok mu umotaju narudžbu. Mi ostali, očigledno manje bitni u sistemu te buregdžinice, smo za to vrijeme čekali. Kada je došao red na nas da naručimo, ista gospođa nas je zaustavila i kazala nam: „Ne možete preko reda. Treba da damo narudžbu ovom našem drugu“. Zamislite!
I onda se mi čudimo kad nam kažu kako nam postoji korupcija u pravosuđu, kad nas političari obrlate za nekih 10 miliona eura za neke respiratore, kad zapošljavaju političke kadrove, pljačkaju putem tendera i javnih nabavki, a u buregdžinici na jednom mikro nivou neki baja ima prednost nad običnim smrtnicima. Ali što je najgore to je kod nas normalno. Svako nekom uslugu čini i nekoga potplaćuje, jednostavno ovo društvo funkcioniše na tim principima, a kada nekoga pitate da li je to korupcija, jednostavno će vam reći NE, to je način života.
Mi baš imamo čudan način života, vrlo nesvojstven za većinu država Evrope. Ne kažem da tamo nema korupcije, ali barem ima više stida, pa neko lopovluk umota, krade i daje, ali kod nas je sve to toliko transparentno i otvoreno do te mjere da jednu običnu masnu pitu ne možeš kupiti da se neko preko reda ne progura.
Jednostavno čovjek „prejaše“ pet glava, a onda umjesto da ga uposlenici/ice vrate na početnu tačku, oni/e ga još nazovu „drugom“ i srdačno posluže. Nešto kontam, šta ćemo mi koji nismo drugovi, braća, sestre, očevi i drugi članovi obitelji? U većini slučajeva ćemo sačekati dok se posluže bitni, prećutjeti i zadovoljiti se što smo uopće dobili što smo tražili.
Negdje drugo će sigurno ljudi reagovati, i baš zato će im biti bolje, i baš zato će se više poštovati pravila. Negdje drugo oni sigurno neće čekati 20 minuta u redu da bi neko došao i preko reda za manje od minute dobio što je htio. Već će ga naučiti pameti za sva vremena, tako da će sljedeći put stajati u redu i poštovati svaku individu koja je žrtvovala svoje vrijeme čekajući, baš kao što je trebao i on, ako je već htio da jede, plati račune ili bilo šta drugo da radi.
Šutnja na nepravilnosti je naša najgora boljka, a naše prihvatanje, mirenje s nečim što nije normalno i prihvatljivo niti u bilo kojem sistemu, dovelo nas je danas do toga da od najnižeg nivoa djelovanja, pa do najvišeg naše države imamo korupciju, koja ne smije biti način života, već problem na koje se treba raditi.
