Vijest od prije neki dan je kratka i višeznačno važna, i zato ovdje, u skladu sa novom civilizacijom koju živimo, i nije izazvala skoro nikakvu pažnju. Ukratko: “Iz Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske su najoštrije osudili odluku Vijeća ministara BiH kojom se, kako tvrde, “nezakonito sufinansira Zemaljski muzej iz Budžeta BiH i favorizuje kao ustanova kulture od posebnog značaja, iako je kultura u nadležnosti entiteta odnosno kantona…”
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
O tempora, o mores…
Šutnja povodom ovog fascinantnog “muzejskog autogola” u Republici Srpskoj vjerovatno potiče iz nekoliko činjenica na koje smo se navikli. Prva je da kao sasvim normalno paniku protiv zajedničkog finansiranja Muzeja, u ovom slučaju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, dakle onog što je najstarija naučna i kulturna ustanova koja čuva istoriju i identitet ove zemlje i civilizacijski je kod svekolikog prostora i epohe, iskazuje jedno Ministarstvo prosvjete i kulture… Pa ko će drugi mimo njih, koji su notorni cilj i smisao postojanja pronašli u ovim vremenima u direktnom obračunu sa baš tim ciljem i smislom postojanja. Jer čuvanje korjena kulture i civilizacije neomeđenih granicama zamijenjeno je interesima samo unutar ovoga drugog: u entitetima, lažnim i pravim republikama, nacijama, etnosima…
U toj priči eto, pronašli su i nezakonito finasiranje našeg svekolikog genetskog koda, pa još i “favoriziranje” svjetski značajnog muzeja, što je zločin zbog kojeg onaj ko je to dozvolio mora da odgovara. Pred sudom trenirano klaustrofobične politike i sve nakaznijeg mentaliteta pa tim tragom uspostavljanog sistema. Ne shvatajući da će biti, kad tad i suda vlastitog naroda čiju se istoriju, evo već decenijama pokušava utrpati u Muzej koji “nije i naš, niti je bio niti će, ne daj Bože ikada biti”. Sa svim grandioznim tragovima u njemu koji su zajednički i epohalni, dok se ne dokaže da je i to lažno. A sve rade da se dokaže.
Onome ko ne zna, nepotrebno je objašnjavati šta je Zemaljski muzej, institucija koja je minulog mjeseca obilježila130 godina postojanja. Nikada i ni za koga normalnog u vremenima njegovog postojanja, to nije bio muzej izdvojeno tretiranih Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja, postojećih i nepostojećih “ostalih”. Čak ni Jugoslovena u raznim kombinacijama i sistemima, već muzej čuvar postojanja, narastanja i slave svih nas sa ovih prostora, duhovnih i geografskih. Kao takav nije se svrstavao niti je zatvaran ni u ona dva velika rata. Nije se odricao svoje grandiozne i zajedničke supstance ni onda kada su ga granatirali negativci jednog soja, a nekoliko predugih godina nakon rata držali pod primitivnom finansijskom blokadom i negativci druge provenijencije.
Svoditi jedinstveno blago civilizacijskog zajedničkog trajanja na tužnu i bijednu potrebu negiranja čak i vlastitog pripadanja ovdašnjoj istoriji predaka u ime optike i opsesija političkih patuljaka – jad je malih ljudi opsjednutih pripadajućim vizurama.
Kažu incijatori “najoštrije osude” iz Ministarstva ruganja obrazovanju i kulturi: “Odlukom kojom se Zemaljskom muzeju BiH obezbijeđuje grijanje putem centralne kotlovnice institucija BiH, a troškove grijanja snosi Vijeće ministara BiH, nastavlja se protivustavno favorizovanje institucija kulture koje i teritorijalno i administrativno pripadaju Federaciji BiH i kantonima…” I zato otkriše da je ovo “još jedan u nizu pokušaja prijenosa nadležnosti iz oblasti kulture na nivo BiH”. A svima je u svijetu, je li, k’o dan valjda jasno da nadležnosti u istoriji, kulturi, umjetnosti, tradicijama, u arheologiji i pisanim tragovima od pamtivijeka do danas mogu biti na cijeloj planeti utvrđene samo etničkom i nacionalnom DNK analizom. Zato se onda i istorija i čuvari te istorije tim tragom moraju unutar iste države odvojiti striktnim granicama. Potom i izračunati koliko u muzeju cjelokupne i zajedničke civilizacije košta grijanje tragova na prostoru, recimo, današnjeg Visokog (obavezno prethodno uključiti i cijenu grijanja hodnika ispod piramida), koliko Prijedora, a koliko Gruda…
Gorke se šale mogu zbijati na račun jedne nevjerovatno tužne bolesti kojom je dio “politike”, u ovom slučaju inficiran, pa se bolest širi dalje. Taj pogubni virus nikako da odumre, a laboratorij u kojem je nastao uporno se održava evo i u novijoj verziji tzv. Memoranduma SANU, sada pod brojem dva. Koji urliče i dalje, samo mi, sami samcati, nikako sa njima…Pa se dijele konkretna uputstva, razrađeno i ultimatrivno zahtijevana za produženje zločina nad pameću, nad istorijom i civilizacijom koju ovaj zajednički prostor baštini najmanje hiljadu godina. Kriminalno grijani Muzej pamti doduše i mnogo duže, što je opasno.
Apsurd je pri tome što ta uputstva jesu nalog da se ne prizna samoga sebe, kao vlastite istorije i civilizacije neodvojive od svega onoga što pripada i drugima a Zemaljski muzej čuva, svjedoči i na grandiozan način objašnjava potomcima velikih predaka.
Ova histerična klaustrofobija ljudi najmanjeg kalibra koja se obrušava na ovakav način u ime svog naroda prije svega protiv njega kao i protivi svih drugih, pa još pod firmom Ministarstva obrazovanja i kulture, nešto je najstrašnije što tzv. politički predstavnici tog naroda mogu da čine protiv tog istog naroda. Nije stvar uspostavljanja sada lažne ravnoteže i sa ostalima, ali je jasno da ovo organizovano muzejsko samoubistvo nije ekskluzivno, i neprepoznatljivo i na primjerima kod drugih iz redova nove političko-etničke pameti vladajućih patuljaka. Ipak, odricanje od istorijske pripadnosti prostoru i vremenu time što ćeš kazati da “to” nije tvoje da bi legalizovao krajnji cilj odvajanja i samo odvajanja, dokaz je da iole normalnije budućnosti uz takvu logiku ovdje naprosto nema. Što se i hoće. Zato neka naša “bivša” istorija rađe crkne, nego da se grije energijom iz zajedničke kotlovnce koja je “u njihovom Sarajevu”. Ovako, neko će još pomisliti da nam je zajednička i ugrijana istorija. A to se ni po koju cijenu ne smije. Za baštinike te logike, to je već za muzeja.
