Nije u životu veliko čudo kada ti se u istom danu spoji nekoliko epizoda koje kao da se u putu nisu srele, pa se na kraju sliju u jednu priču. Onu veliku koju ispotiha, nekada čak i nesvjesno nosiš u sebi, ode pa se vrati, uznemiri ili razgali, začudi otkud zajedno. Poput onog što je predobri Affan Ramić, Grande, znao kazati za druženja u našoj raji toliko različitih ljudi a na koncu istih: “Zajedno smo skupa”.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Spojile su mi se ovaj put, raznim povodima, jedna krčma na kraju grada, jedno razmišljanje o tome šta smo bili pa više nismo o čemu sam onda, tog petka nešto pisao a bilo isprovocirano davnim događajem. Konačno, odlazak na jednu izložbu isto veče, u nekadašnji “Muzej revolucije”. Sada, “Historijski muzej”. Nije netačno ali ni isto. Ime izložbe punog smisla je “75 godina ZAVNOBiH-a – Historija vrline”.
Počet ću iz sredine. Koji dan prije govorilo se o tih tričetvrt vijeka od golemog i herojskog nastanka nove realnosti u Mrkonjiću, potom o dignitetnom nastavku te priče, pa jadne i mizerne izdaje i te realnosti ali sve više i sjećanja na nju. Uz pripadajuće vlastite poraze. Nevelika grupa rijetkih što znaju šta je bilo u Mrkonjiću i šta je sa nama danas kada se “nova klasa” ispotiha i jadno odriče onoga čemu ionako ne može pripadati – organizovala je okrugli sto o tih 75 godina. Kazivalo se argumentovano, pametno i stručno o istoriji i realnosti datuma što je obilježio vrijeme koje se, uprkos raznim pasjalucima, ne može izbrisati. Tamo mi se rodio crv koji me pomalo kopkao svih tih minulih dana, kako se istinski vratiti tom grandioznom događaju iz 1943. godine, ne samo kao sjećanju. Pa sam tog petka nešto o tome i napisao, pitajući se hoće li ovi novi, udruženi u nekoliko kantona nakon izbora – uključujući i Sarajevo – tvrdeći da su drugačiji od većine dosadašnjih izdajnika Mrkonjića, imati pameti i volje da počnu vraćati u život napuštene vrijednosti onda definisane. A mogu to drugačijim obrazovanjem i udžbenicima, podrškom kulturi, umjetnosti, onom mladom svijetu koji nije baš definitivno zatrovan, drugačijim druženjima, sve skupa drugačijim vrijednostima od ovih na kojima se formiraju “pobjednici” u svim mogućim porazima. Naravno, sve ovo uz pitanje ima li još uvijek onog svijeta kojem smo pripadali i bili “zajedno skupa”.
Onda me, u istom danu put slučajno odveo i u tu mali kafanu na kraju grada i proveo tamo četiri debela sata. Uz sve što normalnog čovjeka tamo spada. Bilo je kao nekada u kafani u kojoj su svi, zapravo, jedno. Svi se znaju, upitaju, sjednu za sto da ispričaju dogodovštinu pa odu dalje. Svako malo odnekud dođe piće, pa od gazde nešto da se umoči, da probamo, i nama i drugima. Sve uz sjećanja i na rat i na mir prije i sada. To nadgleda kobajagi ljuta al’pravedna domaćica koja zna kad šta kome zatreba. Onda eto i starih jarana i stalnih gostiju sa one strane nemrkonjičke crte, kao administrativno “njihovi” a zajednički sa svima, ista krvna grupa… Tu su i inženjeri i noćni čuvari, vozač nekadašnjeg ministra i ministar, sada samo jarani, i jedan što ne pije godinama ali je vazda tu, mezi, i teški šećeraš koji krišom gucne jer mu raja ne daju, i gazda iz multi-kulti familije koji ne zna zašto mu se kafana zove baš kako se zove, i stručnjak za marketing u novinama, i moj drug iz nekad “Oslobođenja” koji bio bolestan pa nema ko je ušao u kafanu a da nije došao da pita kako je, treba li šta… Sramota pominjati šarenilo imena i “nacija “, znam da bi se ljutnuli mnogi takvoj vrsti njihove identifikacije. A Mrkonjić ? Veli jedan: “Evo nas k’o onda oni tamo. Vala obilježit ćemo prekosutra…” Znao sam da hoće.
Uveče odoh na izložbu, u onaj Muzej kobajagi istog, a drugačijeg imena. Važno je da mu je atmosfera unutra, i puno toga što je sadržaj, kao nekad. Možda im je zato i manje novca jer dosadašnji vlasnici “političkih para” za muzeje, ne vole tu sličnost sa onda. Približavajući se Muzeju, svijeta po ulici na sve strane. Pomislih, mnogi su ovako nekada išli tuda na sjajne izložbe o nama i našoj prošlosti. Realnost eto drugačija. Gužve su između dva šoping –centra. “Crni petak” , ili kako nas sad spada – “Black Friday”. Sve pojeftinilo.
U Muzeju pred eksponatima iz Historije Vrline, manje ljudi nego što bi se moglo zamisliti u drugim vremenima. Naravno, eto baš zato što vremena ovakva. Političara nigdje, čast doista nekolicini rijetkih koji su bili ali ne zbog politike, već sebe radi. Nije bilo ni onih tek izabranih. A očekivao sam da ću ponekoga vidjeti i da će takvi, tragom slika i slajdova o velikim ljudima i grandioznoj epohi što su nas onda stvorili i zadužili, pomisliti kako eto baš tu treba dovoditi klince koji pojma nemaju ko su i odakle su. Pa tim tragom ići dalje.
Tako se posložilo sve u jednom danu. Kratka napisana priča i razmišljanja povodom rijetkog i prigodnog skupa o tome ko smo i šta smo bili, pa više nismo. Sve o 75 godina od ZAVNOBiH-a gdje je “nacrtan” jedini put na kojem zajednička Bosna i Hercegovina može opstati. Sve je drugo razlaz a neka se konta na koji način. Potom krčma na kraju grada gdje obični ljudi, raja svake fele, niti razmišljaju niti raspravljaju o onome što život jeste mimo njihovog istinskog “zavnobiha”. A a i što bi kad smo “zajedno skupa…” Moje iznenađenje tom doživljenom ljepotom dokaz je kako me i samo usputno približavanje politici zbunilo u normalnosti napadnutoj unaokiolo od raznih novokomponovanih patuljaka. I onda, grandiozni dokaz da je tako, a da ne mora biti – “Historija vrline”, uveče, na stotinjak metara od velikih pojeftinjenja svaga.
Rekao bi čovjek, niđe veze jedno sa drugim. Možda jeste tako, ali eto, meni se učinilo da nije.
