Postoje u životu naoko nebitni, usputni događaji, nekada i tek nečija misao, rečenica u knjizi ili kratki susret što kasnije izrone odnekud u vama dobijajući sasvim novi smisao. Dugoročno i s razlogom. Ovih dana iz tih raznih misaonih ćorsokaka pojavilo mi se nekoliko, naoko potpuno nepovezanih prisjećanja na usputne događaje što se povezaše u smislenu cjelinu.
Piše. Zlatko Dizdarević
U nekoliko dana sreo sam dvojicu prijatelja, nađoh usput na Google-u jednu staru ali odjednom važnu storiju o političkom dignitetu i konačno, pročitah jednu informaciju iz svijeta o kojem pišem. Pomisao što je povezala ove povode sumorna je: Ko je tu lud, čiji smo to zamorčići u ciljanom debiliziranju ljudske zajednice u kojoj se mora prati um od nepoćudnih slobodarskih misli u ljudi što vjeruju vlastitoj pameti i vlastitim očima. Čiji su igrači treneri ludila. I sve kobajagi bez veze, ‘nako.
Prvo sam sreo na ulici starog, dobrog, pametnog drugara iz gimnazije koji je još u ratu otišao u Ameriku sa porodicom i tamo uspio i ostao. Unuci mu tek natucaju pokoju našu riječ. Važno je da se asimiliraju što brže i što potpunije u Ameriku iz filmova i romana o slobodnoj zemlji naravno “prirodnog” i bogomdanog liderstva u svijetu i vladanja nad svijetom. Svejedno sa kime na čelu. Na prvi pogled je bilo jasno da stari prijatelj ima neku nelagodu u vezi sa mnom. Opravdana slutnja: “Bogati Zlaja, jel’ ono ti stvarno sve onako misliš kako pišeš o Siriji i Americi…Ispada da su tamo Rusi u pravu…Mora da neko nešto frizira, znam ja tebe odlično, nisi ti takav, pa sve ozbiljne novine u Americi pišu skroz drugačije!”
Velim mu, ne pišem nikad ništa posebno o Rusima mimo Sirije, kao o dijelu velike bjelosvjetske otimačine tamo. Jeste, kaže on, ali ti kao da navijaš za Assada…što je neshvatljivo. Riječ po riječ, svako svoje i raziđosmo se uz dogovor da kasnije negdje popijemo nešto. Nismo nikad.
Onda se sjetih susreta sa Dinom Mustafićem u Tuzli. Češće se vidimo izvan Sarajeva nego kod kuće, tako to ide danas. Ista smo, manjinska “krvna grupa” u svekolikom besmislu što nas okružuje. Bio u Skoplju, radio predstavu i sretao puno ljudi. Kaže uz osmijeh, “znaš li da te tamo neki među intelektualcima, kulturnjacima, doživljavaju kao rusofila. Povodom toga što pišeš i govoriš o svjetskoj politici…”Znam – kažem mu – a znam i zašto je tako. To je priča o prijateljima mojih neprijatelja, ne o politici…O istorijskim komšijama i osjećanjima ugroženosti od njih. Nije to makedonski izum. Malo je tu istina mimo strasti i emocija. Živio sam tamo kao klinac, puno je prijatelja ostalo, pa razumijem…”
Kako je u nas, sve ‘naši’ i ‘njihovi’. Fakti važe samo ako se u to uklapaju.
Nakon ovoga, pročitam grotesknu priču iz više svjetskih izvora o tome kako su čuveni ekstra-radikalni američki senatori Lindsey Graham i John McCain pokrenuli operaciju u kojoj, ukratko, valja konačno slomiti Rusiju jer su “sponzori terorizma”. Kažnjavanje zato mora biti lančano i surovo. U prepariranju svekolike “demokratske javnosti” u svijetu protiv onih sa druge strane, “prorusa”,
treba ozvaničiti i listu država što već “prijete američkoj nacionalnoj sigurnosti”. Opet Rusija, pa Kina, Iran, Sirija, Venecuela i još neke “njihove”.
Onaj ko je ovdje i bilo gdje na svijetu zakleti “proamerikanac” ili stvarni “rusofil”, nikakvu argumentaciju protiv tog sljepila neće ni pogledati. Do preispitivanja sebe temeljem validnih kontra-fakata još nismo dobacili. Doduše, nismo tu ekskluzivni. Šta znači Grahamu i McCainu činjenica da su “oni”, i njihovi, ciljano proizveli i talibane, i Al Qaedu, i ISIL i Al-Nusru itd., da do današnjeg dana sponzoriraju rušenje Sirije, da su slagali zašto ruše Irak, da i dan danas helikopterima izvlače iz Sirije komandante ISIL-a sa familijama tamo gdje su pobijeđeni, da podupiru sada već najcrnji izraelski aparthejd…
Šta se tu može ? I ko tu nešto može ? Vjerovatno oni veliki kojih danas više nema jer su sa srušenim sistemima morali nestati i lideri tih vremena. Pa i našeg, nekadašnjeg. Velikane dvadesetog vijeka niste mogli vidjeti na fotografijama sa komandantima koljača djece i žena. McCaina jeste sa liderima ISIL-a, u Siriji, ponosnog svojom ekskluzivom.
Na Google-u naiđem slučajno i na posljednju crticu za zajedničku priču o velikima, pameti, moralu, kičmi i onima drugim što su vazda na dnu tuđih leđa. Priča sa davne konferencije za štampu u Americi, prvi put sa Mandelom nakon robijanja. Održa mu tada lekciju, kao novinar, Ken Adelman, nekada značajna faca u svim poslovima sa američkom vojskom i ratovima u vrijeme Reagena, i kasnije krvave laži za rušenje Iraka u doba Busha, Ramsfelda isl. Udari Adelman na obraz Mandeli povodom ljudskih prava (?!) i njegove bliskosti sa totalitaristima kakvi su Arafat, Gadafi i Fidel Kastro… Povjerovao savjetnik za američka pravedna ratovanja da je Mandelu satjerao u ćošak i doveo u pitanje temeljno svu njegovu zatvorsku i državničku harizmu. Odgovor koji je dobio u suštinskoj je rečenicu koju Amerikanci teško shvataju i onda i danas, i glasi: “Jedna od velikih grešaka koju prave mnogi danas ovdje jeste što misle da njihovi neprijatelji moraju da budu i naši …”
Mandela je sve tada kazao. A svijet je danas, i zbog toga, sve gori i gori. Oni zaigrani koje je Mandela pomenuo tada, danas svoje misli u začetku pretvaraju u bombe uz plaćene teroriste. A operacije zovu “proljećima”. Za terorizam su optuženi svi sem onih koji su terorizam proizveli ciljano, sebe radi.
Ako je bavljenje spoljno–političkim novinarstvom, kao nekad, informisanje i analitika što podrazumijeva tačne odgovore na pet ključnih pitanja – ko, kad, gdje, kako i zašto – pa se to proglašava “rusofilstvom” jer se manipulatorima istine ne sviđaju, onda to jeste ovo što imamo. I jadno je. Znajući ko, kad, gdje, kako i zašto to radi, sve je razumljivije. Bilo bi čak i zabavno da u pozadini nije teško oboljenje, epidemijski opasno. Državne strategije na koje presudno utiču senatori tipa Lindsey – McCain očito imaju problem, ali on nije nečije izmišljeno “rusofilstvo”.
Sjećam se Amerike kao ogromna većina iz moje generacije. Imali su ogromnu šansu da ih se kao uzore cijeni i poštuje. Sami su je upropastili. Šteta. Što nad tim već podugo likuju mnogi po svijetu, ne može se prikriti izmišljanjem krivih adresa. Naravno, tu sam nebitan ali, iskreno mi je žao što su nekadašnji snovi tako završili.
