Iako je situacija na Madagaskaru veoma teško, to u svjetskoj javnosti prolazi nezapaženo. Zato se ubraja u jednu od deset kriza koje mediji nisu uopšte ili su ih slabo propratili. O njima u svom redovitom izvještaju „Patnja u tišini“ informiše humanitarna organizacija CARE.
Organizacija CARE predstavila je izvještaj o 10 humanitarnih kriza koje su vrlo malo ili uopšte nisu prisutne u medijima. Zaključak glasi: ljudi mogu da pomognu u rješavanju kriza samo onda kad znaju za njih.
Noćni leptir Jesenja sovica (Spodoptera frugiperda) potiče iz tropskih i suptropskih djelova Amerike. Ali prije nekog vremena stigao je i u Afriku. Odgovara mu tamošnja topla klima i vrlo brzo se razmnožava. Na Madagaskaru se već odomaćio i u rojevima ugrožava poljoprivredne površine. Zbog njega stradaju pirinač, kukuruz i manioka, a u kombinaciji s meteorološkom pojavom El Ninjo uzrokuje masovno uništavanje prinosa.
Posljedica toga su znatno veće cijene osnovnih životnih namirnica, i to toliko veće da su porodice prisiljene da prodaju svoju imovinu kako bi se prehranile. Ali često ni to nije dovoljno: mnogi stanovnici Madagaskara moraju da smanje broj dnevnih obroka. Krajem 2019. suša i najezda leptira pogodili su više od 2,6 miliona ljudi, od čega je oko 916.000 njih (četvrtina stanovništva) bila zavisna od humanitarne pomoći. Većina stanovnika, naime, ne zarađuje dovoljno za život. Tri četvrtine stanovništva ima na raspolaganju manje od 1,70 euro dnevno.
Madagaskar je po broju nehranjenih na četvrtom mjestu na svijetu. Svako drugo dijete mlađe od pet godina je zbog toga zaostalo u razvoju. To, naravno, povećava i rizik od raznih bolesti. Početkom prošle godine zabilježeno je neobično mnogo slučajeva zaraze ospicama (više od 127.000), a istovremeno je izbila i sezonska epidemija kuge. Oboljela su prije svega djeca.
“Patnja u tišini“
Zabrinjavajuće je i stanje u Centralnoafričkoj Republici. Tamo je oružani sukob izbio 2013, a zaoštrio se 2017. godine. Mnogi ljudi protjerani su iz svojih domova. Početkom prošle godine je doduše potpisan mirovni sporazum, ali bezbjednosna situacija i dalje je napeta. Od humanitarne pomoći zavisi oko 2,6 miliona ljudi – više od polovine stanovništva te države.
U Burundiju pak ljudi pate zbog više problema: politička nesigurnost, veliko siromaštvo, nepoštovanje ljudskih prava, prirodne katastrofe, epidemije malarije i pojav ebole. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi napuštaju svoje domove. Trenutno je oko 326.000 koji su potražili zaštitu u susednim zemljama kao što su Ruanda, Uganda i Kongo, a više od 106.000 građana Burundija su raseljeni u sopstvenoj zemlji.
Razlozi za nezainteresovanost
Uprkos katastrofalnoj situaciji, kriza u Burundiju, ali i na drugim mjestima u svijetu, ne izazivaju pažnju svjetske javnosti. Za to postoje brojni razlozi, objašnjava Sabine Vilke iz organizacije CARE: „S jedne strane, neke zemlje i krize koje su od velikog političkog interesa – trenutno su to sukobi na Bliskom istoku – izazivaju veliku medijsku pažnju. To važi i za tamošnju humanitarnu situaciju koja mnogo jače dolazi u fokus.“
Pažnja se po pravilu mnogo jače usmjerava na regione koje strani šefovi država i vlada češće posećuju, objašnjava Sabine Vilke i dodaje: „Ulogu igra i geopolitički značaj zemalja. S druge strane, pretpostavljamo da tu postoji i određena interakcija: čim neki vodeći medij izvještava o nekoj krizi, to čine i drugi.“
Devet od deset kriza sa spiska organizacije CARE događa se u Africi. U Zambiji ljudi pate zbog klimatskih promjena: žetve su slabe zbog vrućine i suše, sve više ljudi traži pomoć.
U Keniji su problem i poplave i suše. A uz jezero Čad stanovnici pate zbog sve nižeg vodostaja. Jedina humanitarna kriza van Afrike je patnja ljudi u Sjevernoj Koreji.
Suviše siromašni da bi otišli
Afrika je, doduše, česta tema u zapadnim, a posebno u evropskim medijima. Ali baš ta svojevrsna prezasićenost, kaže Sabine Vilke, predstavlja smetnju za dalje izvještavanje: „Brojne poteškoće tog kontinenta navode redakcije da ne izvještavaju o daljim krizama.“
Tako je širenje ebole dugo bilo u centru pažnje svjetske javnosti. Ali to je očigledno dovelo do toga da se o drugim krizama nije izvještavalo, objašnjava Vilke: „Pokazuje se određeni zamor“.
Zbog izbjegličke i migrantske krize, Afrika trenutno ima veliku ulogu za Evropu. No zemlje koje u svom izvješću navodi CARE nisu u centru pažnje. „Madagaskar je ostrvska država. Da bi se odatle pobjeglo od hroničnog siromaštva, nedostatka perspektive i gladi, mora mnogo toga da se preduzme.“
Ni Centralnoafrička Republika ili Gambija nisu klasične migrantske zemlje – predaleko su Sahel-zone i migrantske rute ka sjeveru, ukazuje Sabine Vilke.
Osim toga, dodaje, ljudi jednostavno nemaju novac za odlazak u migraciju: „Oni su toliko siromašni da ne mogu ni da napuste svoju zemlju.“
Teške posljedice zanemarenih kriza
Posljedice tih kriza su velike: danas je za oko 160 miliona ljudi potrebna humanitarna pomoć. U organizaciji CARE su izračunali da je za to potrebno 26 milijardi eura – pet puta više od iznosa koji su 2007. procijenile Ujedinjene nacije.
Cilj izvještaja organizacije CARE jeste da se skrene pažnja svjetske javnosti na krize o kojima se ne piše mnogo. Sabine Vilke kaže da je taj izvještaj adresiran na vlade, političare i humanitarne organizacije, ali prije svega na medije: „Izvještaj bi trebalo da im stavi do znanja koju ulogu i mogućnosti imaju. Želimo da ih ohrabrimo da se bave temama nezavisno od toga koliko je to čitano.“
Pritom je zaključak sljedeći: mediji imaju ogromnu ulogu – jer samo onda kada ljudi znaju za humanitarne krize, oni mogu da pomognu u njihovom rješavanju.
Pročitajte i ovo: Predstavnički dom nije prihvatio izvještaje o radu RTV Federacije BiH
(Cdm.me/Interview.ba)
