Fotograf Ron Haviv i Bosna i Hercegovina će zauvijek biti povezani, a jedan od razloga je njegova fotografija iz Bijeljine snimljena 1992. godine, na kojoj pripadnik Arkanovih tigrova Bojan Golubović udara civile. Nešto kasnije ova fotografija je korišten tokom suđenja u Haškom tribunalu za ratne zločine u BiH, a Times ju je proglasio jednom od stotinu najutjecajnijih fotografija u svijetu. Haviv je dokumentovao užasne zločine u Ruandi, Darfutu, Liberiji, Rusiji, Panami i drugim zemljama. Nedavno je bio u posjeti Sarajevu zbog organizovanja prvog Festivala slike, a za Interview.ba govorio je o tome da li se promijenio način razmišljanja građana u ovoj zemlji, motivaciji za snimanje fotografije u ratnim zonama i o tome koliki utjecaj mogu imati fotografije, čak i nakon 30 godina.
I NAKON 30 GODINA PRIMJER SNAŽNOG UTJECAJA: „Fotografija iz Bijeljine je primjer koliki utjecaj slika može imati čak i nakon skoro 30 godina. Ne samo da izazove reakciju kod gledaoca, već i kasnije, u edukacijske svrhe, gdje fotografija postaje razgovor o umjetnosti, politici, nekada se koristi i u propagandne svrhe, nekada i u negativnom kontekstu“.
INTERVIEW.BA: Boravili ste u Bosni i Hercegovini tokom ratnog perioda. Kakva je Vaša percepcija Bosne i Hercegovine danas, da li smo napredovali kao društvo i da li se promijenio način razmišljanja nakon rata?
RON: Čim nema rata, to je napredak. Jedan dublji problem je taj razdor među ljudima koji se nastavlja. Potpisan Dejtonski mirovni sporazum je trebao biti samo privremeno, ali je postao brutalno trajno rješenje. Sretan sam jer vidim da ljudi ovdje mogu imati barem prividno normalan život. Smatram da je mnogo ljudi izgubilo živote, sa svih strana, zbog nečega što nije ni postojalo. Napredak u razmišljanju ljudi ne vidim. Kroz godine koje sam proveo u BiH, konstantno slušam iste priče o podjelama, koje dolaze i od Bošnjaka i Hrvata i Srba. Ne samo da pričaju o razlikama, već i o prošlosti za koju smatraju da opravdava te podjele, kao i o sistemu vlade koja jadno funkcioniše. Možemo se nadati napretku.
INTERVIEW.BA: Čest ste gost u Sarajevu. Da li volite ovaj grad, šta Vas veže za njega?
RON: Ovdje sam radio 1992. godine i uvijek se rado vraćam Sarajevu. To je mjesto u kojem su dobri ljudi i zaista im se divim jer se i dalje trude kako bi bilo bolje budućim generacijama. Ovaj grad je od posebnog značaja za mene.
INTERVIEW.BA: Vaš rad nije vezan samo za ratni period u našoj zemlji, već i rad tokom rata u drugim zaraćenim zemljama. Šta je bila Vaša motivacija tokom svih ovih godina?
RON: Mislim da je bilo jako bitno prenijeti sliku i priču tada, a sada pogotovo, u svijetu u kojem smo svi povezani putem medija, i smatram da je jako bitno da ljudi znaju šta se dešava i tu fotografija može odigrati veliku ulogu. Ona ima moć da promijeni stvari, zajedno uz politiku, te može svijetu pokazati nešto zaista posebno, i u tom slučaju mi je nebitno da li radim na Balkanu, u Bijeloj kući ili u Panami. Trenutno sa profesoricom novinske fotografije Lauren Walsh režisiram dokumentarni film „Biografija fotografije“ uz slike BiH i Paname iz ratnog perioda. Zaključili smo da se o tim fotografijama i dalje priča i da se još koriste. Štaviše, slike iz BiH su se koristile i u radu Haškom tribunala tokom dokazivanja srpskih zločina. Fotografija iz Bijeljine je primjer koliki utjecaj slika može imati čak i nakon skoro 30 godina. Ne samo da izazove reakciju kod gledaoca, već i kasnije, u edukacijske svrhe, gdje fotografija postaje razgovor o umjetnosti, politici, nekada se koristi i u propagandne svrhe, nekada iu negativnom kontekstu. Zbog svega toga, fotografija ima veliko značenje za mene i iz tih razloga, idem na mjesta raznih sukoba, to je moja motivacija.
INTERVIEW.BA: Vaša radna biografija vezana je uz ratne zone širom svijeta. Koliko je Vaš posao opasan u tom smislu i da li ste imali neke situacije koje biste izdvojili?
RON: Mislim da je u bivšoj Jugoslaviji bilo jako opasno raditi, gdje je poginulo i povrijeđeno više novinara nego u bilo kojem drugom ratu, nakon Drugog svjetskog rata. Mediji su danas česte mete upravo jer se ljudi brinu da li je ispričana prava strana priča. To smo vidjeli i u Siriji, tokom raznih dešavanja sa ISIL-om. Uvijek je opasno kada oko vas neko trči sa oružjem, ali ja sam tu uvijek svojim izborom, dok su u stvarnoj opasnosti ljudi i civili koji ne mogu napustiti to mjesto.
