„Dajte im drugu državu“, „izolujte ih“ i „ubijte pedere“ – ovo je djelić realnosti koju žive LGBTIQ osobe u Bosni i Hercegovini, a osim verbalnih napada, svakodnevno trpe fizičko nasilje i uznemiravanje. Branko Ćulibrk, LGBTIQ aktivista iz Prijedora za Interview.ba kaže da se u našoj državi, ali i državama bivše Jugoslavije njeguje nasilje i da je ono u većini slučajeve usmjereno na marginalizirane skupine od kojih je jedna od najugroženijih LGBTIQ populacija.
Piše: Adin šabić
A kada smo ga pitali kako on sebe vidi drugačije od drugih kazao nam je „jedino volim drugačije nego što to društvo nameće“. Ovaj 33. aktivista govorio nam je o tome kada je shvatio da je gej, kako su ga prihvatili u porodici i prijatelji, odnosu okuženja, poslovnom angažmanu, predrasudama, nasilju, ali i o Povorci ponosa koja će biti održana krajem ove godine.
LGBTIQ OSOBE SU NAŠI PRIJATELJI, BRAĆA, SESTRE: „To su sve one osobe koje mi svakodnevno vidimo i s kojima provodimo život. Ono što jeste problem i u čemu se razlikuju LGBTIQ osobe jeste što posredstvom pritiska društva kriju svoju seksualnu orijentaciju i ljubav prema osobama koje vole od straha od nasilja i straha da će ih društvo odbaciti“.
INTERVIEW.BA: Kada ste postali svjesni svoje seksualnosti?
ĆULIBRK: Svoje seksualnosti počeo sam biti svjestan u pubertetu i tada sam prvi put osjetio da nešto što je nametnuto kao “normalno” nije ono što je u skladu s mojom prirodom i nekim mojim unutrašnjim nagonom prema osobama istog spola.
INTERVIEW.BA: Često osobe koje su gej ili lezbejke imaju strah od reakcija okoline, pa se trude da prikriju svoju seksualnost, odnosno predstavljaju se kao neko ko zaista nisu. Jeste li Vi posezali za konformističkim principom?
ĆULIBRK: Moj utisak je da se u suštini nisam vodio tim konformističkim principom na pristajanje prilagođavanju sredini u kojoj živimo. Sebe nikad nisam vidio kao drugačijeg, kao nekog nenormalnog, bolesnog ili sve ono što društvo kao takvo lijepi LGBTIQ osobama, baš suprotno, osjećao sam se integrisano u sredini i društvu u kojem živim sa svim svojim kapacitetima, sposobnostima, inteligencijom, kompetentnošću da radim i obavljam stvari za koje sam se odlučio. Smatram da me to sve vrijeme držalo i guralo da ne budem osoba koja će se povući, koja se neće znati za sebe boriti i dozvoliti da ga društvo uguši zbog onoga što ja u stvari jesam.
INTERVIEW.BA: Kome ste prvo kazali da ste gej i kakav je bila reakcija?
ĆULIBRK: Ja sam se prvi put outovao prijateljici i to onda kada sam prvi put bio u vezi s momkom i tada sam imao potrebu da svoju ljubav koju sam osjetio izrazim svojim bliskim osobama i jednostavno kažem da sam gej i da imam momka. Moram reći da sam u tom trenutku naišao na ogromnu podršku mojih prijatelja, što je meni zaista bilo ohrabrujuće i dan-danas sam zahvalan svim svojim prijateljima koji su tada stali uz mene i koji su razumjeli moju ljubav i nisu je vidjeli kao bolesnu i nenormalnu. Vjerujem da mi je to dalo ogromnu snagu i podstrek za sve ove godine, pa evo i dan-danas da se bavim aktivizmom i borim se za jednakost i protiv nasilja nad LGBTIQ osobama.
INTERVIEW.BA: Bosanskohercegovačko društvo je patrijahalno i tradicionalno. Da li je bilo teško reći roditeljima da ste gej?
ĆULIBRK: Nemam roditelje, tako da se njima nisam outovao. Outovao sam se svojoj rođenoj braći i oni su me prihvatili.
INTERVIEW.BA: Na koji način ste prihvatili vašu ljubav, s obzirom na to da postoje ljudi koji se opiru svojim osjećanjima, negiraju ih, iako su svjesni da griješe?
ĆULIBRK: Meni je ta ljubav bila potpuno prihvatljiva zato što je moja, zato što je ja osjećam i imao sam potrebu da je prigrlim kao takvu, a ne da je odbacujem kao nešto nenormalno.
INTERVIEW.BA: Obično znamo da je prijelaz iz osnovne škole u srednju poprilično turbulentan zbog puberteta, kako je reagovalo okruženje na vašu seksualnost?
ĆULIBRK: Kada govorimo kako je biti gej u srednjoj školi to se razlikuje od generacije do generacije. Ja sam srednju školu završio prije 15 godina i tada je okruženje u kojem sam odrastao bilo poprilično nasilno i agresivno, pogotovo prema osobama koje se ne vide kao jednake i ravnopravne u društvu, a to su između ostalog LGBTIQ osobe. U srednjoj školi nisam bio out, tako da ne mogu reći da me je bilo ko diskriminisao zbog seksualne orijentacije ili da sam trpio nasilje. Međutim, ono što jeste činjenica, mi živimo u okruženju koje strašno njeguje nasilje kao princip funkcionisanja i ta potreba dominacije nad slabijim je generalno problematična. Nikad nisam dozvolio da me takve stvari koče u životu.
INTERVIEW.BA: LGBTIQ osobe redovno se susreću sa brojnim predrasudama. Šta je Vaše „oružje“ za borbu protiv predrasuda?
ĆULIBRK: Prvo moramo razumjeti društvo u kojem živimo, a predrasude jesu produkt jednog ogromnog neznanja o različitim temama, pa i o ljudskim pravima, pogotovo LGBTIQ. Dijeljenje iskustva i svih životnih teškoća jedne marginalizovane osobe mnogo doprinosi boljem razumijevanju i potencijalnoj empatiji. Zaista vjerujem da je Povorka ponosa jedan od mehanizama da ljudi razumiju poziciju LGBTIQ osoba i da će zaista negdje i doprinijeti tome.
INTERVIEW.BA: Šta je najgore što ste doživjeli kao osoba drugačije seksualne orijentacije?
ĆULIBRK: Definitivno najgora stvar je bila fizičko nasilje. To je najgore iskustvo koje mi se desilo. Jedna grupa momaka iz Prijedora me fizički napala. Ta grupa nikada nije sankcionisana, ali drugi slučaj fizičkog napada i prijetnji smrću je sankcionisan, ali ne adekvatno. Ja sam oba slučaja prijavio kao motivisane mržnjom, međutim, prvi nije došao do kraja, nije doživio epilog, a drugi slučaj je procesuiran kao prekršaj. Nijedan slučaj nije kategorisan kao zločin iz mržnje iako su to knjiški primjeri u kojima vas neko tuče i govori da ste „peder i da treba da te ubiju“.
INTERVIEW.BA: Da li ste imali problema prilikom zapošljavanja zbog vaše seksualne orijentacije?
ĆULIBRK: Iskreno nisam. Otkad sam završio fakultet, radim u civilnom sektoru koji je sam po sebi tolerantniji kada govorimo o LGBTIQ pitanjima, tako da generalno nisam. Moj prvi poslodavac i sadašnji su znali za moju seksualnu orijentaciju, međutim, fokus je bio na mojim kompetencijama, na sposobnostima i svemu onome što je bilo potrebno za rad, a ne na tome da li sam gej, strejt, pripadnik određene političke partije ili nešto drugo. Mislim da je ovo izuzetak i da su u većini slučajeva LGBTIQ osobe primorane da kriju svoju seksualnu orijentaciju od poslodavca.
INTERVIEW.BA: Šta biste voljeli da imate mogućnost, a što druge heteroseksualne osobe imaju?
ĆULIBRK: Prvo moramo govoriti o osnovnim pravima kao što je sloboda izražavanja. Generalno LGBTIQ osobe u javnom prostoru nemaju mogućnost da izraze svoju ljubav adekvatno. Zatim nemamo pravo na životno partnerstvo, a ni na brak. Javno okupljanje LGBTIQ osoba je poprilično neprihvatljivo kod nas. Dalje, želim da se nasilje adekvatno procesuira i da vladavina prava ima primat u ovoj državi. U situaciji smo da živimo u društvu koje je homofobično, koje je ekonomski i socijalno poprilično devastirano, politički uništeno i sama činjenica da ste pripadnik neke manjine je poprilično nezgodna pozicija za svakog od nas. Kad razmišljam o svim teretima koje doživljavam, činjenica je da smo svi prije svega građani ove države i da dijelimo iste probleme, kao i svi drugi u bh. društvu. S druge strane imamo tu otežavajuću okolnost da kao pojedinci i pojedinke ne možemo javno biti sa svojim identitetima to što jesmo i uživati sva jednaka prava kao i drugi u BiH. To i jeste najveći problem u ovom društvu, što većina marginalizovanih grupa, ne samo pripadnici LGBTIQ osoba, već govorimo i o osobama sa invaliditetom, Romima, demobilisanim borcima itd. jednostavno nemaju jednaku poziciju u ovom društvu.
INTERVIEW.BA: Spomenuli ste brak, izuzev što vi ove mogućnosti trenutno u BiH nemate, vidite li sebe nekad u braku?
ĆULIBRK: Brak kao institucija nosi malo tu heteronormativnu vrijednost, ali da, sva ona prava koje imaju i ostali građani i građanke, želim da imam.
INTERVIEW.BA: U bosanskohercegovačkom društvu LGBTIQ osobe se posmatraju kao drugačije. Po čemu ste vi to drugačiji?
ĆULIBRK: Ja jedino volim drugačije nego što društvo kao takvo nameće. Mislim da je bitno napomenuti da LGBTIQ osobe su naši prijatelji, braće, sestre ili drugi članovi porodice i to su potencijalno sve one osobe koje mi svakodnevno vidimo i s kojima provodimo život. Ono što jeste problem i u čemu se razlikuju LGBTIQ osobe jeste što posredstvom pritiska društva kriju svoju seksualnu orijentaciju i ljubav prema osobama koje vole od straha da će ih društvo odbaciti. Kada se govori u javnom diskursu o borbi za prava LGBTIQ osoba ili o povorkama ponosa najčešće se prenose neke fotografije seks parada ili sličnih manifestacija iz svijeta i iz puno razvijenijih društava i naravno da se stvara jedna pogrešna slika o tome svemu i da se takvim ponašanjem obezvrednjuje značaj borbe za osnovna ljudska prava. Moramo biti svjesni i odgovorni da ono što prenosimo i serviramo kao materijal kojim pokušavamo da predstavimo borbu za nečija prava ponekad nije adekvatan način, a i lažan je.
INTERVIEW.BA: Da li ste ikada pomisli „odoh ja iz BiH u neku drugu demokratskiju državu…negdje ću moći slobodno hodati ulicom i gdje me niko neće gledati prijeko“? Je li vam ikad takvo nešto palo na um?
ĆULIBRK: Jeste, naravno. Uvijek je pitanje da li ostati i boriti se tu gdje jesi ili ići ako već postoji mjesto gdje mogu uživati sva svoja prava potpuno ravnopravno. To je vječita dilema, ali ja sam stava da se nekada moramo zauzeti za sebe. U jednom momentu sam shvatio da ukoliko želim neku promjenu da moram biti ta promjena i da je moram nametati. Ne kažem da danas-sutra neću odustati, pokupiti se i otići u Njujork, Amsterdam ili Beč, ali za sada imam puno većih poriv da ovdje gdje jesam ne dozvolim da društvo propada i da nasilje bude potpuno prihvatljiva pojava u društvu.
INTERVIEW.BA: Povorka ponosa će biti održana 8. septembra. Šta želite postići izlaskom na ulice?
ĆULIBRK: Cilj Povorke prije svega jeste da je ona protest protiv diskriminacije i nejednakosti LGBTIQ osoba u bh društvu i u tom smislu ona je borba protiv nasilja nad LGBTIQ osobama. Ona je zahtjev za organizovanje javnog događaja koji podrzumijeva izlazak jedne marginalizovane grupe u sferu javnog prostora kako bi se borila za jednak položaj u bh. društvu. Bosanskohercegovačka povorka ponosa je otvorena platfoma za pridruživanje svih osoba kojima su ugrožena ljudska prava i koji su diskriminisani u bilo kojoj sferi njihovog života, ali ovom prilikom pozivamo sve građane i građanke kojima je stalo do jednakosti u našem društvu da nam se pridruže 8. Septembra.
INTERVIEW.BA: Vidjeli smo šta se dešavalo u regionu kada su u pitanju povorke ponosa Beograd 2001. godina, Zagreb 2002. godina, Crna Gora 2013. godina, šta vi očekujete?
ĆULIBRK: Očekujem da će se Povorka ponosa održati. Što se tiče reakcija sigurno će biti pokušaja da se ona spriječi. Kada govorimo o pravima LGBTIQ osoba ona jesu najosjetljivija, jer se pruža najviše otpora. Iskustva iz regija pokazuju da obično kod organizovanja prvih povorki ponosa dolazi do najviše kontra reakcija, koje često podrazumijevaju i nasilje. Želim da kažem da ništa ne radimo što nije u skladu sa zakonima, već samo zahtijevamo svoja prava i zahtijevamo ih javno, to je sve ono što želimo da uradimo kada govorimo o Povorci ponosa.
INTERVIEW.BA: Da li imate strah od toga da stanete u Povorku ponosa?
ĆULIBRK: Ne mogu reći da strah nije prisutan, to jeste neka anksioznost. Mi živimo u društvu gdje postoji realna opasnost od nasilja, i u tom smislu, mislim da je strah opravdan. Ono što je negdje puno prisutnije jeste naša odlučnost da se uhvatimo u koštac i da se borimo za društvo u kojem ćemo svi biti jednaki i slobodni.
