Sedina Muhibić je 26-ogodišnja Sarajka koja epitet legende Snježne kraljice dijeli sa Janicom Kostelić. Sedina je preskočivši zaštitnu ogradu na obilježavanju 50 godina skijaških FIS utrka na Sljemenu, skrenula paznju na sebe, postala legenda i pokazala kako se prepreke prevazilaze. Iz Sarajeva je autobusom stigla u Zagreb na obilježavanje jubileja i u momentu kada su se neke od najvećih skijaških zvijezda fotografirafisale za novine i naslovnice ona je preskočila ogradu i stala među njih. Osvojila ih je šarmom i simpatičnošću, a taj hrabri i pomalo ludi korak otvorio joj je vrata za brojne poslovne uspjehe. Zaštitna ograda skijaške utrke nije bila jedina ograda koju je kroz život morala preskočiti. Odrasla je bez roditelja, skijašku karijeru nije mogla graditi zbog povrede, pravila je brojne ustupke, ali nikada nije odustajala od svojih ciljeva i snova. Od života je napravila zabavu, od ambicije uspijeh i postala regionalnim primjerom istrajne mlade osobe koja ostvaruje svoje snove.
INTERVIEW.BA: Primjer si da se istrajnost i upornost mladoj osobi itekako isplate…
MUHIBIĆ: Apsolutno se slažem sa ovom tvrdnjom.. Uvijek sam znala da nikad ništa neću dobiti, već se moram potruditi za sve što zaželim. Naravno, uvijek u prvom planu je obrazovanje, a onda i slobodne aktivnosti. Bez upornosti i istrajnosti nema rezultata.
INTERVIEW.BA: Od ostavljene bebe do lavice, samo je jedan od medijskih naslova u koje si dospjela upravo zahvaljujući svom radu i trudu…
MUHIBIĆ: Da, tako kažu. A ja na sve to ne znam šta bih rekla osim da mislim da sve što radim i nije toliko neobično nego logično. Logično, zato što ako imamo neke snove ne smije biti razlog da se to ne ostvari- karakter pobjeđuje. Mediji su sve digli na višu razinu, očigledno stavljajući u prvi plan to što sam iz SOS Dječijeg sela i što sam odrasla bez roditelja, a u drugi sve što radim – iako je to ništa neobično, studiram i volim sport, a u tome uživam.Pojedini mediji su me svojim naslovima i objavama iznenadili i moram priznati da sam se zbog toga loše osjećala. Ja samo radim ono što volim i tada dajem sve od sebe, tako bi trebali svi. Tada se ovakvi tekstovi ne bi ni pisali, jer bi bilo standard.
INTERVIEW.BA: Kakav je bio tvoj životni put?
MUHIBIĆ: Duga je to priča. Iza mene je 26. godina, ali kada sumiram sve, mogu reći da baš zabavan život živim. Prošla sam nekoliko različitih faza kroz koje sam učila i postajala osoba kakva sam danas. Rodila sam se 18.12. 1991. i prvih pet godina sam provela u Njemačkoj. Nakon toga došla sam u SOS Dječije selo. Tu sam završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga odlučila sam se za studij na Filozofskom fakultetu – Odsjek za Pedagogiju. Pri kraju sam pete godine, pripremila sam magistarski rad na temu “Uključivanje osoba s invaliditetom u alpsko skijanke” i čekam odbranu.
Kroz odrastanje sam naučila da sama sebi moram osigurati sve ono što želim. Obrazovanje mi je uvijek bilo na prvom mjestu. Znala sam da samo učenjem mogu upisati fakultet, i da je to način da dosegnem što veći nivo. Uspjela sam. Drago mi je da sam uz obrazovanje imala i brojne sportske aktivnosti jer me i to u velikoj mjeri izgradilo. Trenirala sam skijanje i odbojku, ali volim poigrati i košarku, fudbal. Plivam. Učestvovala sam i na atletskim kupovima. Završavala sam razne kurseve, bavila se glumom. Radne navike osim kroz kućne obaveze sticala sam i kroz sve te aktivnosti.Od osmog razreda počela sam zarađivati kroz sezonske poslove. Prala šoferšajbe na benzinskim pumpama, radila kao ispomoć u tržnim centrima, ali i bila dio tima Sarajevo Film Festivala. Uz sve to uvijek sam imala mamu i odgajatelje koji su mi bili podrška. Sve faze života su posebne za mene jer sam kroz to sazrijevala. Smatram da je sve ovo što sam danas i što ljudi u meni prepoznaju rezultat rada, odricanja i upornosti.
INTERVIEW.BA: Odrasla si u domu, bez roditelja, a opet nikada to nisi isticala, hrabro si koračala i sama ostvarivala rezultate… Je li bilo teško?
MUHIBIĆ: Moram reći da sam izrazito ponosna i sretna na to što sam baš ja dijete iz SOS Dječijeg sela. Još kao djevojčica počela sam da učim šta je život, te razvijala moralne vrijednosti. Naučila sam biti zadovoljna, biti iskrena, voljeti. Uživala sam, bila skromna i zahvalna na svemu što mi život pruža i nikad nisam imala osjećaj da nemam roditelje. Smatram da ne bih imala ovako sadržajan život da je bilo šta bilo drugačije. Ali, jednostavno nemam potrebu to isticati. Važno mi je da mene ljudi upoznaju. Etiketiranje djece bez roditelja je neizbježno. Bilo da smo omrženi ili sažaljevani- ja ne podnosim ni jedno ni drugo. No, još uvijek postoje ljudi koji na činjenicu da smo djeca bez roditelja nemaju posebne reakcije. To najviše cijenim!
Sve što želim mora biti ostvareno mojim radom i trudom, kao što je to slučaj i kod mojih vršnjaka, a nikako sažaljevanjem.
INTERVIEW.BA: Uprkos mnogim izazovima koje ti je život dao svoje djetinjstvo vidiš kao vrlo sretno?
MUHIBIĆ: Mnogo sretno djetinjstvo. Bila sam okružena prijateljima, to je najveća čar SOS Dječijeg sela i nikad ne bih ništa mijenjala. Mi se mnogo volimo, smatramo se braćama i sestrama. Ima nas na desetine, to je velika porodica. Danas, iako smo otišli različitim putevima, neki završavaju fakultete, neki rade, neki su u Sarajevu, neki po Evropi, ali i dalje smo svi povezani. Volimo se i pazimo jedni na druge. Mi smo jedni drugima porodica. Sjećam se jako jasno svog djetinjstva. Tada mi nismo imali mobitele, internet i neke skupocjene igračke. Mi smo smišljali razne aktivnosti koje su ispunjavale naše živote. Igrali smo “lopte”, “žmire”, “ganje”, “gradova” i slično… Nama je bilo samo bitno da smo skupa! Uvijek je bilo veselo, svi su se smijali, poštovali smo se, cijenili, pomagali smo jedni drugima, djelili smo sve, nismo bili sebični. Slavili smo svačiji uspjeh kao da je naš vlastiti. Voljeli smo se iako nismo rodbinski povezani. Sve smo radili skupa i to je bio naš život. Imali smo jedni druge. Prelijepo djetinjstvo gdje sam bila okružena ljudima koji me vole i koje volim, a radila sam samo ono što volim i imala podršku – e to je moje djetinjstvo.
INTERVIEW.BA: Nosiš epitet legende Snježne kraljice…Kako je do toga došlo?
MUHIBIĆ: S obzirom da je to epitet koji nosi i Janica Kostelić, prelijepo je to čuti. Skijanje je moja prva ljubav. Budući da sam doživjela pad i tešku povredu morala sam napraviti pauzu tri godine. U silnoj želji da ponovo skijam išla sam na Svjetski kup – Snow Queen trophy – Sljeme. Nakon trke odlučila sam da pokušam i ja nešto raditi za Hrvatski skijaški savez, na što su oni pozitivno odgovorili. Ja sam se trudila da iskoristim tu šansu i dala sve od sebe. Sve zadatke sam uvijek sa zadovoljstvom ispunjavala kako treba. Moje kolege su primjetile volju i želju za radom i tako, ne znam ni sama kako.. počela sam slušati priče o sebi, mislim da sam to kroz svoj odnos prema radu postigla. A ako radimo ono što volimo, život je zabava.
INTERVIEW.BA: Vrata za poslovne uspjehe otvorila si jednim vrlo neobičnim potezom, preskočila si ogradu i slikala se sa sportistima… Jesi li uvijek tako odvažna?
MUHIBIĆ: (Smijeh) Pa moram biti iskrena da to nije jedina ograda koju sam morala preskočiti u životu, tako da ispada da sam odvažna. Slavilo se 50 godina postojanja FIS-a, te su se spuštali stazom koja je bila postavljenja na Trgu Josipa Bana Jelačića. Kad su se okupili svi da se slikaju, shvatila sam da je previše legendi na jednom mjestu i ko zna da li ću ponovo imati takvu priliku, preskočila sam ogradu i slikala se sa svima. A tu se motivacija da radim za CRO SKI dodatno povećala i to je bio okidač za kontakt sa CRO SKI i evo rezultati su fantastični.
INTERVIEW.BA: Čija podrška ti zaista znači…ko ti je pomogao da budeš to što jesi?
MUHIBIĆ: Hmm.. U suštini, vjera i prijatelji, a kad kažem prijatelji to su mama, braća, sestre, drugovi i drugarice, razrednice, odgajatelji, pedagozi… To je bio proces. Svega po malo je jednako ja.
INTERVIEW.BA: Ljutiš li se na svoje vršnjake koji imaju mnogo toga što je tebi nedostajalo, a ne koriste prilike koje im se pružaju?
MUHIBIĆ: Mišljenja sam da omladina mnogo trači vrijeme uprazno, e to me ljuti. Mislim da bi svi trebali imati neku zanimaciju, pa da se dani iskoriste, a ne protrače.. Zašto su ljudi fascinirani ovim što radim ja? A ja smatram da ne radim ništa posebno. Da li to znači da onda niko ništa ne radi, pa kad se nađe neko ko pomjera granice postane čudo. Hmm.. Mislim da svi trebaju imati neka interesovanja pa da koriste sve što im se pruža, onda ćemo biti zadovoljniji životima..
INTERVIEW.BA: Šta ti je trenutno u fokusu?
MUHIBIĆ: S obzirom na to sa i dalje imam problem s koljenom na prvom mjestu mi je uspješno završiti liječenje. Sve ovo traje već šest godina. Iza mene su četiri operacije i mnogo je iscrpljujuće. Liječim se već dvije godine u Hrvatskoj. Dr. Nemec Boris i moj fiziotarapeut Zoran Pršo ulažu sve napore kako bih neometano hodala. U septembru bih trebala odbraniti magistarski rad, tako da je fokus i na pripremama rada i odbrane.
INTERVIEW.BA: Na društvenim mrežama uživaš pažnju brojnih pratilaca, a nedavno si najavila i nove planove… O čemu je riječ?
MUHIBIĆ: Nakon mnogo razgovora i dugog razmišljanja odlučila sam preseliti u Zagreb. Liječim se tamo, imam super fiziotarapeuta, ostvarila sam vrijedna poznanstva i imam podršku u Hrvatskoj, uz to završavam fakultet. Želim raditi u Zagrebu jedno vrijeme.
INTERVIEW.BA: Neostvarena želja?
MUHIBIĆ: Trudim se uvijek ispunjavati želje. Društvene mreže olakšavaju stvar, pa ih koristim. Lindsey Vonn je moja omiljena skijašica. Nekoliko puta smo pisale preko društvenih mreža, ali voljela bih je upoznati. Osnivačica je Lindsey Vonn fondacije koja pomaže djeci da se bave skijanjem, a uz to nudi razne odgojno-obrazovne programe. To je savršena prilika da spojim ljubav prema skijanju i studij. Voljela bih s njom raditi u fondaciji. Sada radim na tome da se to ostvari. Postoje otvorene opcije za ostvarenje cilja, pa vidjet ćemo šta će na kraju biti.. Idemo dalje..
