Promjene se traže. Za promjene se bori. Nijedno pravo, niti bolji život ne dolazi bez borbe. Građani su korektiv vlasti, jedini kojima vlast polaže račune i jedini koji vlast mogu promijeniti. Ali toga nisu svjesni – posebno u BiH
Četiri duga mjeseca studenti u Srbiji su na ulicama, tražeći ispunjenje svojih zahtjeva nakon tragedije u kojoj je pod ruševinama nadstrešnice u Novom Sadu poginulo 15 ljudi. Od prvih okupljanja, protesti su postajali sve veći, što je mladima dalo dodatnu snagu da nastave borbu.
Mladi i obrazovani ljudi traže promjene! To je nešto što Srbija, ali i cijeli Zapadni Balkan, nisu vidjeli decenijama. I sada svi gledaju. Nevjerovatna je snaga koju mladi mogu pokrenuti – energija i emocija koje, kako kažu građani i građanke Srbije, oslobađaju. Protesti su počeli sa studentima, ali sada na ulice izlaze i brojni građani i građanke, oslobođeni straha koji ih je godinama sputavao.
Ne boje se jer su među demonstrantima njihova djeca – djeca koja žele drugačiju budućnost, djeca koja ne žele napustiti svoju zemlju. A kada ta djeca pokažu hrabrost, nema roditelja koji neće stati uz njih, bez obzira na prijetnje vlasti. Te iste vlasti koja bi, umjesto zastrašivanja, trebala brinuti o njima. Ali i vlasti koja baš u ovakvim momentima demonstrira svu svoju nemoć.
Sloboda (ne)postoji
Građani i građanke Srbije govore da žele slobodu. A mi na Balkanu često se smatramo slobodnima – sve dok ne otvorimo Pandorinu kutiju i shvatimo da ta sloboda ne postoji. Da je kontrola sveprisutna. Da sva bogatstva uživa mali krug neobrazovanih i kriminalnih pojedinaca bliskih vlasti. I da upravo takvi kroje sudbinu cijelog naroda. Nesposobni odlučuju o životima građana. I to nije samo problem Srbije – to je realnost i u Bosni i Hercegovini, gdje svakodnevno svjedočimo političarima koji brinu isključivo o vlastitim interesima i kroje zakone prema svojim potrebama. Stvaraju štitove kriminala jer su i sami u njemu. A građani? Nesvjesni svoje bijede, nesvjesni svojih prava, u BiH i dalje brane takve političare.
U BiH se još uvijek nisu razbili strahovi koje razbijaju studenti u Srbiji. Ovdje se ljudi plaše svega. Plaše se rata, iako je završio prije 30 godina. Plaše se jedni drugih. Plaše se za egzistenciju, jer ih 30% radi u državnim institucijama. Plaše se tražiti svoja prava. Plaše se živjeti. Život im prolazi u strahu, a postaje sve teži.
Dok ovih dana gledam kako bosanskohercegovačka javnost s oduševljenjem prati snimke i slike studenata iz Beograda, shvatam da i u našim ljudima postoji želja za promjenama. Ali iz udobnosti vlastitih domova.
Promjene ne dolaze iz udobnosti vaših domova. Promjene se traže. Za promjene se bori. Nijedno pravo, niti bolji život ne dolazi bez borbe. Građani su korektiv vlasti, jedini kojima vlast polaže račune i jedini koji vlast mogu promijeniti. Ali toga nisu svjesni – posebno u BiH.
Jedni drugima potpora
Danas čitam kako mladi iz Banjaluke podupiru studente u Beogradu. Divno. Moramo biti jedni drugima potpora. Ali ti isti studenti u Banjaluci imaju dovoljno vlastitih problema i trebalo bi da njihov protest govori i o tome. A problema je na pretek, posebno nakon posljednjih političkih dešavanja.
U Bosni i Hercegovini ljudi još uvijek nemaju dovoljno hrabrosti da urade ono što rade studenti u Srbiji. Je li im dobro? Nije. Jesu li ovo životi kakve žele? Nisu. Zašto onda ništa ne mijenjaju? Ne znaju kako, boje se, ne žele napustiti zonu komfora. Hoće li ih nešto konačno natjerati da se pokrenu, kao što je nesreća u Srbiji pokrenula studente? Vjerovatno neće. Svjedočili smo poplavama u Jablanici i 20 izgubljenih života, pa se ništa nije dogodilo. Hoće li ikada doći do promjena? Hoće – onda kada se ljudi odluče da se promjene dogode.
Ali one neće doći same. I nikada iz udobnosti fotelje u vlastitom domu. Promjene su traže odlučnost, one su dugotrajne i zahtijevaju trud, upornost i oslobađanje od straha. Nadam se da se u BiH nećemo samo diviti hrabrosti mladih u Srbiji – što zaslužuju u potpunosti – već da ćemo ih slijediti i početi mijenjati vlastite sudbine.
