Karcinom dojke, žensko zdravlje ne prepoznaju entitetske granice, niti naciju, niti boju kože, niti bilo koju ideologiju. Ne povezuju nas samo tuga i nevolja, povezuje nas i pravedan i jednak pristup svakom pojedincu i zajednici, povezuje nas zajednički interes
Razgovarala: S. KURT
Iako je bio kišan dan, tog 29. septembra više od 550 heroina u roza majicama, žena operiranih od karcinoma dojke, njihovih prijateljica i prijatelja, članova rodbine šetali su na 17. Trci za ozdravljenje.
Bio je to poseban dan iz za organizatorice iz Think pinka, koje već godinama slave život, osnažuju žene, organiziraju kampanje.
Ovogodišnja je po svemu bila posebna, prikupljeno je rekordnih 240 hiljada KM, registrirano 11.500 hiljada na online platformi i više od 300 timova.
– Ljudi koji su na pozicijama odlučivanja, u ministarstvima, zavodima, moraju početi da rade svoj posao. To je poruka kada govorimo o lijekovima i liječenju, ali je važno da pošaljemo poruku i svim ženama, da one moraju da brinu o svom zdravlju, da idu na redovne preventivne preglede, jer rano otkrivanje spašava živote. Mi ćemo to ponavljati sve dok ne upamtimo dobro da kada je bolest otkrivena na vrijeme ona je u viskom procentu od 90 posto izlječiva – ističe neprekidno regionalna direktorica organizacije Think pink Nela Hasić.
Emocije nas motivišu
Interview: Iza Vas je još jedna uspješna, možda i najuspješnija do sada Trka za život, tokom koje su oboreni svi rekordi, u broju sudionika_ca, prikupljenom novcu? Jeste li se stigli malo „sabrati“, srediti emocije, poredati nove projekte. Šta je sad na redu?
Hasić: Veoma smo zadovoljni postignutim rezultatima ovogodišnje Race for the cure. Oboreni su svi rekordi. To ukazuje da zajednica pozitivno odgovara na sve aktivnosti koje provodimo, usluge koje obezbjeđujemo tokom godine. Mi nastavljamo sa svim našim redovnim aktivnostima, bilo da se tiču pregleda, psihosocijalne pomoći, usluga za poboljšanje kvaliteta života žena i slično.
Interview: Kad već govorimo o emocijama sigurna sam da u svakodnevnim susretima sa ženama koje su suočene s karcinomom dojke proživite niz sreće i tuge. Jeste li naučili da se nosite s tim na najbolji način? Jesu li danas češće suze radosnice ili one koje nose tugu?
Hasić: Nikada se čovjek ne može naviknuti na tuđu nesreću, još uvijek se teško nosim sa takvim situacijama. Međutim, emocije su ono što nas motiviše, i kada je tuga i kada je sreća u pitanju.
Nakon toliko godina iskustava i susreta sa ženama koje su se susrele sa bolešću, bezbroj priča koje čujem, moram reći da koliko god je bolest teška i iscrpljujuća, male i velike pobjede su onom što mene fascinira i ohrabruje. Žene su najveći borci, njihova snaga i izdržljivost, mora biti motiv svakome.
Duboka vjera u zajedništvo
Interview: Think Pink već dvije decenije djeluje na području cijele Bosne i Hercegovine. Sretna li ste organizacija jer ne znate za entitetske, etničke, nacionalne podjele. Znači li to da nas samo tuga i nevolja mogu ujediniti ili Vaše iskustvo govori i još nešto?
Hasić: Da, od prvog dana prije 20 godina, kada sam pokrenula u to vrijeme mali projekt, znala sam da moramo biti jednako aktivni na cijelom području naše zemlje.
Ja znam da karcinom dojke, da žensko zdravlje ne prepoznaje entitetske granice, niti naciju, niti boju kože, niti bilo koju ideologiju, to je bila prva vodilja. Ne povezuju nas samo tuga i nevolja, povezuje nas i pravedan i jednak pristup svakom pojedincu i zajednici, povezuje nas zajednički interes – u ovom slučaju borba protiv karcinoma, podizanje svijesti i unapređenja kada su dijagnostika i tretmani u pitanju.
Ja duboko vjerujem u zajedništvo. Iskustvo mi je dokazalo da zajedno možemo mnogo.
Interview: Kad se vratite dvije decenije unatrag šta biste rekli -koja je misija od nekoliko njih koje imate najvažnija?
Hasić: Zaista je veoma teško odrediti jednu misiju, ali postoji ono što je ultimativni cilj, a to je smanjenje smrtnosti kada je karcinom dojke u pitanju, kroz mnogobrojne aktivnosti koje se provode sve ono što je u okviru našeg djelovanja.
Institucije ne mare
Interview: Kako gledate na činjenicu da je Think Pink prva, ponekad i jedina sigurna luka i utočište za oboljele žene. Da je sreće to bi trebala biti neka javna zdravstvena institucija. Kako se dogodilo da nevladine organizacije preuzimaju ulogu države? I jesu li državne institucije svjesne toga? Kolika je i kakva njihova podrška Vašoj organizaciji?
Hasić: Niti jedna organizacija civilnog društva ne treba da preuzima ulogu i obaveze državnog sistema. Porazno je da kod nas veoma često mi budemo jedina opcija gdje žene mogu dobiti određenu vrstu usluga. Moje mišljenje je da državne institucije ne mare, i da veoma često umanjuju ulogu i značaj onoga što radimo. Žalosno je da se veoma često mi više brinemo o određenim potrebama žena koje su obaveza države i sistema. Podrška je sporadična, nedovoljna. Moram reći da to uglavnom zavisi od osoba koja je na čelu institucije, što svakako ne bi trebao biti slučaj. Institucije bi trebale imati strategiju i planove, i pratiti rad organizacija civilnog društva. Mi se nadamo da će doći vrijeme kada će institucije imati razvijen sistem mjerenja učinka djelovanja organizacija, te ih shodno tome podržavati.
Interview: Možete li izdvojiti na šta ste najponosniji? Šta bi za ove dvije decenije trebalo prvo istaknuti u ličnoj karti Think Pinka?
Hasić: Zaista mi je teško izdvojiti jednu stvar na koju sam najponosnija. Možda bi to mogla biti činjenica da smo svojim radom i upornošću doveli do pozitivnih promjena u našem društvu, i to u više segmenata.
Interview: Sigurna sam da u razgovorima sa oboljelim ženama, ženama koje su izliječene i preživjele, s doktoricama, stručnjacima često govorite i o uzrocima karcinoma. Narod voli reći, „ma sve ti je to od stresa“. Šta kažu iskustva koje ste Vi do sada čuli?
Hasić: Ja vjerujem u nauku i medicinu. Do sada nije otkriven uzrok karcinoma dojke. Onog dana kada budemo znali uzrok tada će se postojati i lijek za istrebljenje ove bolesti. To je moje vjerovanje.
Ljepše strane života
Interview: Kakva su iskustva žena koje su preživjele? Nastave li živjeti drugačije, da li se manje sekiraju, manje obraćaju pažnju na nebitne stvari, probleme koji možda i nisu realni? Kako to nauče?
Hasić: Mnoge žene dožive neki preobražaj, shvate važnost samog života jer su pobijedile, rade na sebi i otkrivaju ljepše strane života. Mnoge od njih zaista počinju živjeti kvalitetnije u smislu uživanja u malim radostima koje veoma često zanemarujemo Također, ono što primjećujem je da kada se desi bolest ona u svakom od nas pojača ono što nas je karakterisalo prije dijagnoze.
Interview: Za kraj, šta Vama osobno znači Think Pink i bez koga Think Pink ne bi postojao?
Hasić: Think pink ne bi postojao bez naših korisnika, bez problematike kojom se bavimo i bez ogromnog broja žena kojima pružamo raznovrsne usluge.
Think pink je organizacija koja je mnogo više od jedne ili nekoliko osoba. Sigurno je da ne bih mogla zamisliti Think pink bez dragih kolegica i prijateljica, Samire Poričanin Petrešin i Sanje Burlović Mehičević koje su atomska snaga svega što radimo.
A za mene lično, današnja organizacija Think pink je ono čemu sam težila i što sam sanjala.
