Iako su neki od naših sportista_ica postigli na ovim Igrama najbolje lične rezultate, oni nisu bili dovoljni ni za plasman ni historiju. Zašto?
Piše: Zlatko LAGUMDŽIJA
Od 204 zemlje koji su se takmičile u 32 olimpijska sporta na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Parizu. samo su četiri ostale bez ijedne medalje. Uz Maltu, Andoru i Monako naša država nije osvojila niti jednu medalju na ljetnim igrama. Inače, sportisti BiH se ni sa jednih od 9 Olimpijskih igara na kojima su učestvovali nisu vratili kući s odličjem.
Nije BDP sve što sija
Iako su najbogatije zemlje, poput SAD ili Velike Britanije, očekivano odnijele najveći broj medalja, iznenađenje ovih olimpijskih igara predstavljali su sportisti potpuno nepoznati široj javnosti, najčešće iz siromašnih ili manje razvijenih zemalja, a koji su odnijeli kući medalje poput atletičara iz Bocvane (zlato) ili bokserke iz tima izbjeglica (bronza).
Države koje su po BDP-u u istoj ili nižoj kategoriji od BiH okitile su se brojnim uspjesima, kao na primjerm Etiopija (1 zlato, 2 srebra i bronza), Kirgistan (2 srebra i 4 bronze), Zambija, Mongolija, Tadžikistan, Grenada…
U Pariz je BiH poslala svoje najbolje i najpoznatije sportaše i sportašice iz atletike, džudoa i plivanja: Mesud Pezer (bacanje kugle), Larisa Cerić i Aleksandra Samardžić (džudo) i plivanje Lana Pudar i Jovan Lekić.
Najtrofejnija je Lana Pudar sa osvojenim zlatnim, srebrnim i bronzanim medaljama na evropskim i svjetskim prvenstvIma. Potom Larisa Cerić koja je bila evropska vicešampionka i svjetska prvakinja u juniorskim kategorijama i Pezer kao juniorski evropski prvak. Rezultati postignuti na ovim Igrama bili su ispod očekivanog i samih sportista a i navijača.
– Sada je vrijeme da zajedno ispišemo historiju, da na Olimpijskim igrama nastupite hrabro i postignete vaš maksimum, da ostvarite svoje olimpijske snove i na najbolji način predstavite državu Bosnu i Hercegovinu – poručili su iz Olimpijskog komiteta BiH našem timu.
Iako su neki od naših sportista_ica postigli na ovim Igrama najbolje lične rezultate, oni nisu bili dovoljni ni za plasman ni historiju. Zašto?
Kakvu istoriju je ispisao olimpijski tim BiH u Parizu?
Težnja za osvajanjem olimpijskih medalja za zemlje poput BiH je opterećena brojnim izazovima, od limitiranog finansiranja do neadekvatnih resursa za trening. Istraživanja su pokazala da države koje omogućuju sportistima_kinjama pristup vrhunskim trening prostorima i trenerima ostvaruju najbolje rezultate (na primjer Kanada).
BiH ne ulaže u olimpijske discipline. Ako i kad naša država ulaže u olimpijske sportove to su onda sporadične i ad hoc donacije pojedincima_kama koji su prepoznati u javnosti kao odlični i samim tim idealni za slikanje ministara i političara pri dodjeli donacija. A to nije dovoljno.
Ako za primjer uzmemo pregled dostupnih podataka o ulaganju/sponzoriranju u karijeru Lane Pudar naše najpoznatije i najtrofejnije takmičarku, vidimo da je BiH posljednje tri godine uložila u njenu karijeru u skladu sa standardnim svjetskim prosjekom od 25.000 – 40.000 USD godišnje za vrhunskog plivača_icu (cca 45000-71000 KM).
Lana je 2011. primila jednokratnu pomoć od 5.000 KM i 800 KM olimpijske stipendije mjesečno. Od 2022. kreće ozbiljnija podrška iz javnih budžeta Vlade TK, FBiH, Vijeća ministara, grada Sarajeva tako da je u ove tri godine dobila do danas 174.000 KM.
Pored novčanih sredstava, Lani Pudar je gradonačelnik Mostara Mario Kordić uručio ključeve od stana, Općina centar Sarajevo stan na period od 3 godine, 2022 godine uručen joj je diplomatski pasoš. Usporedbe radi, Elvedina Muzaferija (naša najbolja skijašica) ili Dea Herdželaš (naša najbolje rangirana teniserka) imaju znatno manju podršku.
Lanini rezultati 2022 i 2024 na evropskim i svjetskim prvenstvima bili su izvrsni: 2022. Evropsko prvenstvo za 200 m leptir zlato, 2024 Evropsko i Svjetsko prvenstvo srebrna i bronzana medalja… Ali na Olimpijskim igrama u Parizu, Lana je u polufinalu utrke 200m leptir ostvarila vrijeme 2:08:74 što je gotovo dvije sekunde slabije od njenog ličnog najboljeg rezultata od prije godinu i pol. A njeno najbolje ostvareno vrijeme ikad na ovim Olimpijskim igrama donijelo bi joj četvrto mjesto.
Majko Jamajko
Očito da nije sve do novca, već do načina na koji se on ulaže. Mađarska sa svojih desetak miliona stanovnika ima preko 500 osvojenih medalja, a i u Parizu su osvojili dodatnih devetnaest, sve kao rezultat namjenskog ulaganja u sport. Jamajka, država sa 3,5 miliona stanovnika, ciljano ulaže u discipline u kojima imaju potencijala (atletske), što je rezultiralo sa čak 94 medalje. Srbija je već 3 igre za redom olimpijski prvak u vaterpolu (Srbija inače nema ni metar mora), zlato u streljaštvu i tenisu, srebro u taekwondou i bronza u košarci. Hrvatska je u Parizu također osvojila bronzu u taekwondou, strjeljaštvu i atletici, srebro u vaterpolo, ženkom tenisu i zlato u džudou i veslanju. Albanija je osvojila dvije bronze, obje u hrvanju, a Kosovo srebro i bronzu u džudou.
Ne smijemo zaboraviti ni najveću boljku našeg mentaliteta posebno kada je sport u pitanju – nerealna očekivanja i pritisak. Taj žargonski rečeno “hype” koji se stvori oko mladih uspješnih sportista i sportistkinja je nešto sa čim se osoba koja je tek postala punoljetna teško može boriti. Dodajmo tu i lična očekivanja, očekivanja porodice, i neizbježan rezultat koji dobijamo je “burned out”. Riječima Lane Pudar nakon OI u Parizu:
– Po prvi put u karijeri doživjela sam veliko razočarenje svojim rezultatom na jednom svjetskom takmičenju za koje sam se vrlo naporno spremala. Nisam nikad bolje trenirala, osjećala sam se spremnijom nego ikad u svojoj karijeri i nadala sam se jednom vrhunskom rezultatu za koji sam sposobna. Ali ovaj put nažalost nije bilo tako. Teret vlastitih očekivanja i prevelika želja, učinili su da ovaj put budem daleko od svog najboljeg izdanja.
