Između svake godišnjice Srebrenica opusti. A treba se sjećati, biti u Srebrenici, pisati o njoj svakoga dana
Iz Visokog je jučer ispraćena kolona s tabutima u kojima se nalaze posmrtni ostaci 14 žrtava genocida počinjenog u Srebrenici u ljeto 1995. godine. U poslijepodnevnim satima ovog vrelog jula stigla je do Srebrenice.
Ove će godine u Potočarima biti ukopano 14 identificiranih osoba. Najmlađa žrtva Beriz (Omera) Mujić. U julu 1995. kad je ubijen na području Sućeske kod Bratunca imao je 17 godina. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u maju 2023. godine na području općine Srebrenica. Beriz će smiraj naći pored brata Hazima, koji je u Potočarima ukopan 2013. godine.
77 masovnih grobnica
Ove godine zajedno će biti ukopani i braća Efendić, Hasib i Ćamil. Oni su na području lokaliteta Baljkovica nestali u ljeto 1995. godine, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz različitih grobnica na području Srebrenice, odnosno na lokalitetima Kula i Potočari i to 2011. i 2006. godine.
Memorijalni centar Potočari zvanično je otvoren 20. septembra 2003. godine, a otvorio ga je bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton. U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari do sada je ukopana 6.751 žrtva genocida, dok je 250 žrtava ukopano u mjesnim mezarjima po odluci preživjelih članova porodica.
Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega je riječ o 77 masovnih grobnica.
Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.
Za više od hiljadu žrtava genocida još uvijek se traga.
Sve dok je vijeka i nepravednog svijeta
Tako se priča o Srebrenici, o genocidu, najvećem i najtragičnijem zločinu nakon Drugog svjetskog rata, na žalost, nastavlja.
Interview.ba sjeća se Srebrenice ne samo 11. jula, kad se cijeli svijet sjati u ovaj gradić istočne Bosne. Prijeratni biser ovog dijela Bosne i Hercegovine.
Podsjetili smo to u tekstu Trag u sjećanju: Srebrenica se voli investicijama.
I naglasili kako nakon ljeta 1995. Srebrenica ne treba puste riječi, obećanja i zaklanjanje iza patriotizma.
Grad koji nestaje
A o tom sjećanju na bolje dane, one prije rata, prije genocida pisali smo u tekstu „Između svakog 11. Srebrenica nestaje“.
Zašto je život zamro u posljednih 25 godina, vjerovatno treba pitati političare. Gdje su uložene donacije iz cijelog svijeta, prema slobodnim procjenama, i do 500 miliona eura, treba pitati na sve strane. Konačni efekat je mrtvilo koje danas u Srebrenicu privlači malo koga. Osim kada se obilježava godišnjica genocida u memorijalnom kompleksu u Potočarima.
Priča o Safeti i Hati
I nismo dali nadi da umre. Upravo u tekstu „Safeta i Hata: Srebrenica će uvijek ostati kao najveća rana i najveća ljubav“
Sugovornice su nam bile mlade i uspješne žene iz Srebrenice.
Prošlo je 27 godina otkad je pala granata ispred kuće Safete Hodžić u Srebrenici i ubila njenog oca. Ona je još uvijek bila u majčinom stomaku i nije bila svjesna na kakav će svijet doći. Svijet u kojem će tri godine poslije, tačnije 11.7.1995. godine biti počinjen jedan od najstrašnijih genocida u modernoj historiji, genocid u Srebrenici. Safeta je tad izgubila skoro sve muške članova svoje porodice, samo su trojica uspjeli preživjeti.
Porodicu Hate Mehmedović iz Srebrenice su protjerali u Potočare već u martu 1992. godine. Početkom jula 1995. u ovaj grad došli su konvoji kojima su odvezene žena i djeca, dok su muškarci odvedeni u šumu, navodno do puta kojim bi trebali doći do Tuzle, što se nikada nije desilo, baš kao što ni Hata nikada svog oca više nije vidjela.
I Safeta i Hata danas su odrasle i uspješne žene. Obje su završile fakultete, zaposlile se, jednostavno nastavile živjeti.
– Baš 09.07.2019. godine u trenutku kada su tabuti s 33 žrtve genocida prolazile mojim lijepim Sarajevom, ja sam branila svoj magistarski rad, branila sam ga dostojanstveno, ponosno i prkosno. Branila sam ga sa željom da pokažem zločincima da nisu uspjeli u svojoj ideji, iako su nam oduzeli naše voljene, nisu nam oduzeli dostojanstvo, volju i želju da postanemo neko, da ponosno stojimo uzdignutih glava, da ponosno kažemo da smo iz Srebrenice – rekla nam je Safeta.
Fatima koja je zarobila generala
Prošle godine, uoči obilježavanja godišnjice genocida razgovarali smo sa Fatimom Husejnović.
Ona je padom Srebrenice izgubila supruga i brojne članove porodice, a tokom rata bila je suradnica organizacije ‘Ljekari bez granica’. O njenom nesebičnom zalaganju brojnim izbjeglicama koje su ratnih godina iz okolnih sela došle u Srebrenicu pričat će se još dugo. Bila je jedna od pokretačica procesa traženja nestalih, osnivanja Memorijalnog centra u Potočarima, osnivačica prvog ratnog aktiva žena u BiH. U javnosti se prepričavalo kako je Fatima „zarobila“ generala UNPROFOR-a, čuvenog Philippa Morillona.
I nakon zarobljavanja generala Morillona pitala sam se, jesam li mogla više, rekla nam je Fatima.
Pred svaku godišnjicu, priznala nam je sve je teže i teže.
– Čovjeku nedostaje snage. Starost ne pita, tuga dolazi. Vremenom samo osjetite kako ne možete više. Neke stvari ne možete podnijeti ni psihički ni fizički. Kada vidim šta se sve dešava, čovjeka još više rastuži. Mi koji smo preživjeli Srebrenicu, genocid, sve ovo sa više emocije doživljavamo i sve ove trenutke jako teško podnosimo – kazala je.
Fatima Husejnović umrla je 1. aprila ove godine.
Najvažnija tema našeg doba
Srebrenica je najvažnija tema našeg doba, rekao nam je u intervjuu Ivica Đikić, novinar i pisac knjige „Beara“ o pukovniku Ljubiši Beari, arhitektu genocida .
– Srebrenički genocid toliko je kardinalan događaj da ga, po meni, nije moguće objasniti isključivo ideološkom zaluđenošću zločinaca, naročito kad je riječ o postupcima generala Mladića, ali velikosrpska ideologija podarila je nužni okvir, ili više opravdanje, za manifestaciju zločinačkih sklonosti, koje su čučale u mnogim ljudima. Isto tako, to je bio okvir i da mnogi koji nisu patološki ubojice i zločinci pristanu sudjelovati u ubijanju i drugim segmentima genocida ili da ne pružaju otpor onome što se događa pred njihovim očima.
Ideologija i sistematski širena mržnja dale su “viši smisao” pokolju: da bi uspjeli pobiti osam tisuća zarobljenika i civila u četiri dana, ljudi poput Beare trebali su osjećaj da čine nešto u interesu nacije i politike, da obavljaju posao koji se mora obaviti, trebali su osjećaj da će ih kolektivitet, u čije ime ubijaju, zaštititi i nagraditi nakon što sve bude gotovo.
Beara nije bio neuračunljivi manijak i privatno zainteresirani osvetnik: njemu je genocid bio posao prema kojem je osjećao odgovornost veću nego prema ljudskosti, moralu i zdravom razumu – kazao je u intervjuu Đikić.
Neću reći – nikad više!
O djeci Srebrenice, onima koji su morali otići, ali se uvijek i ponovo vraćaju, pričali smo s Almom Mustafić, istraživačicom i predavačicom na Univerzitetu u Utrechtu u Nizozemskoj.
Alma Mustafić: Neću reći – nikad više! Zato moramo učiti o Srebrenici – poručuje Alma.
Alma je nakon višegodišnje borbe predmet pod imenom “Srebrenica genocid” uključiti u edukativni program. Njena borba počela je davno, od kako je kao 14-godišnjakinja stigla u Nizozemsku.
Bolesne ideologije dižu ljude na noge
Kazala nam je da ju kroz život nosi i rečenica Elija Wiesela, koji je također preživio holokaust. On je rekao : “Nakon holokausta smo drugima morali objašnjavati da smo zapravo preživjeli genocid”.
– Kao osoba koja je preživjela Srebrenicu smatram da bi o Srebrenici trebalo govoriti tako da vidimo što su rizici ultranacionalizma. Jer se to može desiti svagdje. Jer desilo se to i u našem društvu koje je bilo multikulturno. Ako jedna bolesna ideologija može ljude podići na noge da uhvate oružje i počnu ubijati komšije s kojima su praznike slavili… Ako se to moglo desiti kod nas, može gdje god. Zato se u multikulturnim društvima trebalo učiti šta su opasnosti ultranacionalizma, bolesnih ideologija, u kojima nema mjesta za druge i drugačije. O Srebrenici bi se trebalo učiti u kontekstu genocida jer ćemo moći naučiti procese i mehanizme koji su ispod zločina – polarizacija, mržnja, netrpeljivost. A ti procesi zločina su uvijek isti i uvijek škode mješovitim društvima. Ako te procese ne možemo prepoznati nema napretka. Treba naučiti kako prevazići, smiriti te procese – kazala nam je.
“Žene u crnom” bez straha, jasno, glasno
O Srebrenici glasno, jasno, bez kalkulacije i straha godinama govore „Žene u crnom“ iz Beograda, a njihova osnivačica, aktivistica Staša Zajović upozorava kako ni danas, gotovo tri desetljeća nakon genocida, Srbija ne želi da se pogleda u ogledalo.
U Srbiji se namerno sećaju svojih zločinaca i ne stide se toga, poručuje Zajović.
– Kako prihvataju da sebe oslobode od elementarne ljudskosti i odgovornosti? Tu je i pogoršana međunarodna situacija, proces integracioni ne postavlja to kao pitanje niti kao uslov. Stvari koje su pragmatične se ne poduzimaju. Situacija je mnogo gora nego ranije. Genocid ne priznaje režim, niti ga je izgovorio. Opozicija također misli da je genocid neka stvar koja se može preimenovati, bagatelisati. Sve je nedostojno države koja pretenduje da se standardizuje, demokratizuje – uvjerena je Zajović.
Priča o Srebrenici nikada neće biti ispričana do kraja. Neke su priče ukopane u Potočarima, neke se tek trebaju ispričati.
Da se pamti
Ipak, jedna priča je doživjela svoj kraj.
Objavili smo 23. maja ove godine: Generalna skupština UN: Usvojena Rezolucija o Srebrenici.
Cilj rezolucije je okončati nekažnjivost za zločine genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina i drugih kršenja međunarodnog prava. Rezolucijom se želi postići održivi mir, pravda, istina i pomirenje.
Prva tačka Rezolucije propisuje da se 11. juli proglasi međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida 1995. godine u Srebrenici. Da Planeta pamti. Da se ne ponovi.
