Između svakog 11-og, Srebrenica nestaje

Srebrenica je grad koji polako nestaje. Između svakog 11.jula u njoj živi sve manje ljudi, a oni koji su se odlučili tu ostati, uglavnom borave jer nemaju gdje drugo ili žele umrijeti na svojim ognjištima. Ulice grada su prazne usred dana i tek rijetki prolaznici ili veš obješen na balkonima, podsjećaju da tu neko živi. Srebrenica je danas uglavnom sjećanje – na bolje dane koje je imala prije rata, na genocid iz 1995.godine i na ljude za kojima se traga čak 25 godina nakon počinjenog zločina.

 

Podne je u Srebrenici. Ulice su puste. Nekoliko ljudi hoda ulicom, nekoliko radnika pravi trotoar, jedna grupa sjedi u kafiću, a kroz grad prođu rijetka auta. Na maloj pijaci u centru grada rade jedan ili dva štanda. Ovdje ne radi autobuska stanica, nema pekare, zatvorena je jedina mesnica, a ne postoji niti jedna trafika. Za ovakve usluge u Srebrenici nema dovoljno mušterija tj. u ovom gradiću nema dovoljno ljudi. Prema posljednjem popisu iz 2013-te godine, broj stanovnika na teritoriji opštine bio je 13.000, dok je sedam godina kasnije ta brojka je radikalno smanjena. Prema slobodnim procjenama različitih izvora, u samom gradu trenutno živi 500-injak ljudi, a na području cijele opštine svega njih 2000. Što dovodi do jednog morbidnog poređenja da je ovdje broj posmrtnih ostataka veći od broja živih ljudi.

Sve ovo na teritoriji od 534 kvadratna kilometra, u 80 naseljenih mjesta i 20 mjesnih zajednica. Dakle, život je zamijenilo preživljavanje, opstanak. I to uglavnom starijih ljudi.

Zašto je život zamro u posljednih 25 godina, vjerovatno treba pitati političare. Gdje su uložene donacije iz cijelog svijeta, prema slobodnim procjenama, i do 500 miliona eura, treba pitati na sve strane. Konačni efekat je mrtvilo koje danas u Srebrenicu privlači malo koga. Osim kada se obilježava godišnjica genocida u memorijalnom kompleksu u Potočarima.

Srebrenički talas i strah od samoće

Muamera Čivčića najviše je strah samoće u Srebrenici. Njega prati simbolika broja 11. Prije 11 godina vratio se u Srebrenicu, a masakr u julu 1995 preživio je sa svojih 11 godina. U svom rodnom kraju nošen je energijom najavljenog buđenja, projekata, investicija i željom da nešto doprinese i promijeni. Ali stvari su otišle u drugu krajnost.

‘Nakon 11 godina mog boravka ovdje, ne vidim da se išta promijenilo, da išta ide naprijed, mislio sam da nakon smrti koja ga je okruživala, ovaj grad zaslužuje još jednu šansu. Zato sam osnovao bend i počeo svirati’, kaže Muamer.

Njegov bend Afera bio je okosnica za razvoj projekta festivala Srebrenica Wave. Čitavih 11 godina u Srebrenicu su stizala velika imena alternativne muzičke scene iz svih dijelova svijeta, a za tu svrhu u centru grada otvoreni su i klub i pivnica, vjerovatno unikatni za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ideja je bila okupiti mlade kreativce i kulturom stvoriti nešto novo, unijeti novu energiju u grad, posebno ljudima koji će biti njegova budućnost. Međutim, on se umorio od ove priče. Iz razloga što su rezultati izostali i što sve stagnira.

‘Ljudi ne vjeruju u bolju budućnost ovdje i da se nacionalizam neće zaustaviti. Nije normalno da se zlo ne naziva pravim imenom, ako si odrastao čovjek’, napominje on. Navodi lijepljene slika Ratka Mladića po Bratuncu kao jasnu potvrdu tome.

Situaciju u Srebrenici on najbolje opisuje riječima da je to mjesto u kojem danas ne možeš upoznati novog prijatelja, naći djevojku ili jednostavno nekoga s kim ćeš porazgovarati. Zato i većina starijih ljudi živi u samoći. Najčešće nemaju s kime ni popričati. Praznina se svugdje osjeti – nema aktivnosti, socijalnog života, druženja.

Prostorije kluba Srebrenica Wave danas su prazne i zatvorene. Obnova zgrade koja je u samom centru grada ja zastala i čeka se na novu pomoć inozemnih donatora. U međuvremenu, Muamer planira da završi studij prava i posveti se sebi. Nakon što je više od decenije života uložio u nešto za što sada ne vjeruje da ima budućnost. Kaže da je njegov odgovor bio jednostavan – životom protiv smrti i ljubavlju protiv mržnje.   

Nine nema 25 godina

Hajra Ćatić je na izmaku snaga. Već 25 godina ona pokušava da pronađe posmrtne ostatke svoga sina Nine. Posljednji put s njim se vidjela 10. jula, 1995 godine kada je on poslao i posljednji izvještaj za Televiziju BiH kao ratni izvještač iz Srebrenice. Iza Nine su ostale fotografije, živa sjećanja i rukopisi. Bio je vrlo talentovan. Pisao je pjesme i tekstove za pozorište, uređivao novine, recitovao, bio važan dio kulture grada. Kada je ubijen imao je svega 26 godina. Na 25-tu godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici, objavljena je njegova knjiga pjesama ‘Ljudi beznađa’ napisana tokom opsade grada. I novinarska nagrada lokalnog udruženja novinara nosi njegovo ime. Samo još nema njegovih kostiju.

Njegova majka Hajra živi sama u dvospratnoj kući u samom gradu. Uređeni i kuća i okućnica, zelenilo, mir i cvrkut ptica. Dnevni boravak pun Ninih fotografija i podsjećanja na njega. I onih koje su preživjele rat i koje stalno pregleda i pokazuje brojnim novinarskim ekipama. Kaže kako je svake godine sve teže i teže i kako svakog 11-og očekuje da će ukopati sina. Ali to se ne dešava. 

‘Živiš s tim, a ne živiš. Vrijeme ne liječi, samo dodaje još više boli i tuge. Ti nijednog momenta ne možeš zaboraviti, odbaciti od sebe, to je sve s tobom’, govori Hajra.  

Tokom godina radila je i na prikupljanju informacija o tome gdje bi se mogli nalaziti Ninini posmrtni ostaci i sa jednim svjedokom je išla na lokaciju, ali zbog miniranog terena ništa se nije moglo raditi. Bila je spremna da sama razgrće lišće i traži, rovi rukama, jer previše je vremena prošlo i ništa se ne dešava. Muža je ukopala 2005.godine, a Ninu čeka mjesto u mezarju u Potočarima. Kaže da često ode na to mjesto i legne, čekajući smiraj za njega. Nino je jedan od 1.500 ljudi za kojima se još uvijek traga sa područja Srebrenice nakon počinjenog genocida.

Hajra trenutno vodi udruženje ‘Žene Srebrenice’ koje svakog 11-og u mjesecu javnim protestom u Tuzli skreće pažnju javnosti na problem pronalaska nestalih i potrebu hapšenja ratnih zločinaca i njihovog procesuiranja.

Sjećanja iz Memorijalnog centra

Simbolika broja 11 prati i Hasana Hasanovića. On već 11 godina radi u Memorijalnom centru u Potočarima kao kustos. Obrazuje nove generacije iz cijelog svijeta o tome šta se desilo tokom srebreničkog genocida. On je 2003.godine ukopao svoga oca, a dvije godine kasnije brata. Od tada aktivno radi na čuvanju sjećanja u kompleksu ovog centra koji je uz mezarje postao nezaobilazna točka za sve one koji dolaze u Srebrenicu. 

‘Misija je da se dokumentuje, a ne dokazuje genocid koji je već dokazan na više sudova. Na osjetljiv i prigodan način’, kaže Hasan.

Dokumentirati i educirati, bez bilo kakvih negativnih poruka, napominje on. I doprinijeti pomirenju koje na ovom području još uvijek nije postignuto. Razlog za to je odbijanje priznanja od strane srpskih političkih elita da se genocid uopšte desio. Jednako onako kako su elite donijele odluku da se genocid počini, tako trebaju donijeti i odluku o pomirenju kako bi se Srbi kao narod suočili sa užasnom prošlošću.

‘Potrebno je priznanje genocida, pravno priznanje kroz zakone od strane što više zemalja i time sužavanje prostora za negatore. To se mora desiti. Postoji još taj zid koji se mora preskočiti i bez toga se ništa neće desiti za pomirenje’, kaže on.  

Memorijalni centar dočekuje 25-tu godišnjicu genocida skoro prazan. Zbog pandemije korona virusa.  Nekoliko dana pred samu dženazu bilo bi na hiljade ljudi. Ove godine uglavnom tu su novinarske ekipe, zvaničnici, rijetke porodice žrtava.  12. jula ni njih neće biti. Srebrenica će biti ostavljena sjećanjima i vlastitom ne/miru. Sve do narednog 11.jula.  sve do onog 11.jula dok se ne pronađu i posljednji posmrtni ostaci onih 1.500 ljudi kojih još uvijek nema. Tek tada će zavladati potpuni mir.

Ovaj tekst je urađen u okviru kampanje Srebrenica 25 koji se sprovodi uz podršku Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH, a implementira ga Fondacija INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.

 

Prethodna vijest

Inzko pozvao političare na donošenje zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici

Naredna vijest

Iz Goražda Drinom zaplovile ruže za žrtve Srebrenice