Davno je prošlo vrijeme istorijskog povratka. Danas se iz Podrinja bježi, glavom bez obzira. Jer čemu nada o ostanku i opstanku, kad su “mudre glave” i iz Sarajeva i iz Banja Luke donosile odluke o tome kako treba živjeti u Podrinju, a održivi povratak svele na pomoć u štalama, kravama
Piše: Anisa MAHMUTOVIĆ
Evo nas u sjeveroistočnom dijelu zemlje, na granici između Federacije BiH i Republike Srpske, ali i onoj sa Srbijom.
Čudan je to kraj, branik domovine, regija heroja. Samo je Sapna dala dva narodna heroja – Hajrudina Mešića – kapetana Hajru i Senada Mehdina Hodžića, te nekoliko hiljada preživjelih žrtava geocida u Srebrenici 1995. godine.
Stotinu metara dalje je novi entitet, opština Zvornik, regija Birač, kičma ovog kraja.
Do 1992. godine ovo je bila jedna lokalna zajednica.
Kako je bila prije rata?
Predratni popis iz 1991. godine kaže – ovdje je bilo 67.217. stanovnika. Od toga 56,2% činili su Bošnjaci, 40,5% Srbi, a 0,2% Hrvati. A onda su došli „Arkanovci“, formirana je tzv. Vojska RS-a, počinjeni su strašni zločini.
U maju i junu u ovome kraju domovine svaka sedmica podsjeća na neki stravični zločin. Ta agresija na Bosnu i Hercegovinu orkestrirana s druge strane Drine, podijelila je zvorničku regiju na dvije općine, dva entiteta, iscrtane su granice vidljive na kartama i u životima ovdašnjih ljudi.
Sapna je tako postala dijelom Federacije BiH, ali tek u martu 1998. godine.
– Prvo su se svodili računi oko Sarajeva i malo „bitnijih“ gradova, pa smo mi došli na red – reći će i danas stanovnici Sapne.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Sapna je imala 13.500 stanovnika, dok 2013. godine broj stanovnika iznosi 14.296 (69,5% radno sposobnih). A prema evidenciji Federalnog biroa za zapošljavanje u Sapni je zaposlena 771 osoba, dok je nezaposlenih 1809.
Tako dolazimo do priče o ovoj neobičnoj općini. Na kraju svijeta. Iz koje su odselili i otišli mnogi.
O tome ne želi govoriti vlast, ni načelnik Sapne Zudin Mahmutović (SDA), ali ni njegov strranački kolega, višedecenijski zastupnik u Skupštini Tuzlanskog kantona Senad Alić.
Činjenica je da nema previše razloga zašto bi mladi (a i oni nešto stariji) ostali ovdje.
Skoro ista vlast 30 godina
Predsjednik OV Sapna Sabit Brđak, rođen 1992. godine smatra da je nedostatku razvoja ekonomije doprinijelo uništenje infrastrukture tokom agresije na BiH.
– Moramo imati u vidu da je naša teritorija bila pod konstantnim granatiranjem, da je uništena skoro čitava infrastruktura. Tako da je naša općina prvo morala to obnoviti, pa krenuti u konkretne razvojne projekte da bude interesantna za potencijalne investitore. Međutim, evo ima već 30 godina kako se to radi i za taj period je, prema mom mišljenju, trebalo biti otvoreno bar oko 150 radnih mjesta kroz konkretne razvojne projekte. A od toga ništa – kaže on.
Kad pitamo Brđaka ko je odgovoran za stagnaciju i nazadak kaže da treba pogledati i lokalne vlasti, koje se za sve ove decenije nisu skoro ni mijenjale.
– Oni su morali, odmah poslije rata, znati da bi razvojni projekti i njima donijeli mnogo, eto, prije svega i veći budžet. Oni njim svakako i upravljaju. Imali bi više sredstava, više mogućnosti da ulažu u infrastrukturu. No, ima tu i krivice ostalih. Sapna je dugo bila zaboravljena od drugih nivoa vlasti iako su ljudi iz Sapne jako doprinijeli odbrani naše zemlje – napominje.
Hala kao Skadar na Bojani
U Sapni se od 2022.godine gradi proizvodna hala, koja će, kaže Brđak, uskoro biti završena. Odmah će početi izgradnja i nove.
Općinskom vijeću Sapna su se obratila dva investitora koji su zainteresirani za otvaranje pogona u ovome kraju.
Majevica – raj za poljoprivredu
A ova općina nudi puno – kao sredina bez zagađivača na obroncima Majevice sjajna je i gotovo idealna za poljoprivrednu proizvodnju i stočarstvo.
Fedahija Hrnjić u svojoj štali ima 19 krupnih grla stoke i 120 ovaca. Godišnje zasije 10 do 12 hektara kukuruza, a 4 hektara pšenice i ječma. Smatra da su teška vremena za poljoprivrednika, posebno zbog cijene mlijeka koja je trenutno 0,71 KM/l.
– Ljudi odustaju od poljoprivrede jer je repromaterijal skup, a cijena mlijeka niska. Poticaj koji dobijamo je dobar, uvijek dobro dođe. Ja sam uvijek zadovoljan sa onim što ima – iskren je Hrnjić.
I mora biti takav. Jer, prema budžetu općine od 2024. – 2026. lako je zaključiti da ni kanton ni Federacija nisu predvidjeli kapitalna ulaganja niti poticaje za mlade koji bi (možda) željeli ostati na kućnom pragu.
– Ja bih ovu općinu iz koje mladi odlaze uporedio sa nekom voćkom. Evo, na primjer jabukom, koja je počela da trune i da je počela da crni i poprima kiselast ukus. Svi znamo kako to izgleda. Tako i ovaj općina trune. Na sportskim terenima više nema djeca, tu je trava već narasla, u škole se upisuje sve manje učenika, poslodavci i da hoće nekoga zaposliti nemaju mogućnosti. Otišla i radna snaga – navodi Brđak.
Nevidljiva granica
Iz Sapne idemo dalje. Nevidljiva granica entiteta lako se prelazi. I eto nas već u opštini Zvornik.
Uska, vijugava i oštećena cesta vodi do obale „crvenog mulja“. Riječ je o nepreglednom jezeru teških metala (visokoalkalno kloidna suspenzija), koji su zaostali nakon prerade boksita u glinicu po Bayerovom postupku.
Desetak koraka od mulja igraju se dječaci, a u pred kućom koja je najbliže ovom jezeru živi porodica Smajlović. Zabrinuti su za svoj dom koji bi crveni mulj uskoro mogao potopiti.
– Već mi je štala u opasnosti, voda talasa i do štale dolazi. Propada i zemljište, a nekad je dovde mogao i traktor, sad ne može. Napravio sam ogradu, pustim par ovaca da to one očiste – priča nam Izo Smajlović.
Kaže nam da su iz Alumine su dolazili prije desetak godina, pa i kasnije. Ali, niko nije poduzeo ništa.
– Tražio sam inspekcije – opštinsku, repubičku, rekli su da će poslati izvještaj. I nikad ništa. Sve se svodi na laži. A mi ispaštamo. I djeca su nam tu – kaže Izo.
Opasni, crveni mulj
Naš domaćin tvrdi da im vodu za piće niko ne provjerava. Iako direktorica sektora integrisane zaštite Alumine Dragana Dragojlović tvrdi da su vršili provjere vode, zemljišta i zraka i da su sve ph vrijednosti u granicama normale, Izo nam tvrdi da je u njihovom selu voda iz bunara prošla do crvenog mulja, te da povlači štetne materije. Ona voda koja je kontrolisana, dodaje, on, ide u druga sela ispod brane.
Smajlovići su tražili i pravnu pomoć, ali do eksproprijacije njihove imovine nikada nije došlo. Prepušteni su sami sebi, ne mare za njih ni vlasti Banja Luke, a ni Sarajeva, čekaju sa strepnjom nove količine mulja, povećanje brane za novih pet metara.
Na toj visini opasna crvena tekućina potopiće njihove domove.
Prema projektu predviđena je maksimalna visina brane crvenog mulja od 65 metara. Do sada je nadvišenje brane rađeno u dvije faze. U prvoj fazi urađena je visina od 20, a u drugoj fazi još 40 metara.
Direktorica Dragojlović nam potvrđuje da se radi o čvrstom otpadu čija opasnost potiče od lužine. Ipak nam u kratkom razgovoru garatuje sigurnost brane, ali i ispravnost vode, vazduha i zemljišta.
U jedno ipak nije sigurna, a to je mogućnost posljedica od zemljotresa.
Dragojlović vjeruje da je brana izgrađena na čvrstoj podlozi, gdje seizmička aktivnost najmanja. Međutim na naše pitanje registruju li uređaji za seizmiološka kretanja na brani pomjeranja odgovara kako uređaji koje imaju registruju i potrese u susjednim zemljama.
Istorijski fenomen povratka
I sve da su to znali nakon rata prognanici su se, predvođeni legendarnim Fadilom Banjanovićem Bracikom, već 1996. godine počeli vraćati na zgarišta svojih domova.
Nisu ni tražili velika obećanja. Samo ih je vodila ljubav prema rodnoj grudi.
Novinar Hasan Hadžić danas kaže da se može slobodno govoriti o istorijskom fenomenu povratka.
– To je zaista čudesno da narod koji je doživio sve što je doživio smogne snage i počne se vraćati, da se stvori jedan potpuno spontani pokret. To niko nije isplanirao, nije se u to upetljala niti jedna politika, nikakav establishment. Pa vlasti iz Republike Srpske su bile totalno protiv, to je remetilo ono što se napravilo agresijom. Nije bilo bolje ni sa bošnjačkim vrhom u Sarajevu, koji je samo fiktivno, samo političko-propagandno širio tezu da povratak nema alterativu, tapšao nas po ramenima, a ustvari su samo oni kriminalci koji su tamo uvijek bili povećavali kriminal pranjem novca. Dolazili su konvoji do Konjević Polja, pa se vraćali puni nazad u Sarajevo – priča nam Hadžić.
Malo nas je i nismo važni
Da Podrinje nikada nije bilo u iskrenom interesu centara moći misli i Nedim Čivić sa Snagova, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH.
– Nikada nije postojala jasna strategija povratka u ovo područje. I zato smo tu gdje jesmo. Bile su te godine, kada nam je trebala gradnja, trebali smo nove stanove, kuće, jer su naši domovi uništeni i razoreni. Evo, izgradilo se, napravilo se. I nakon toga, nije se vodilo računa o načinu održivog povratka, nije se pitalo kako zadržati mlade ljude na ovim prostorima. Pa su onda „mudre glave“ po Sarajevu, Banja Luci donosile odluke o tome kako treba živjeti ovdje, pa održivi povratak svele na pomoć u štalama, kravama, junicama… I onda se politika počela uvlačiti u sve pore povratničkog života i diriguje životom naše djece – tvrdi Čivić.
Dodaje kako su iz federalnog budžeta izdavajane velike sume novca za opstanak i ostanak povratnika.
– No, pare su (po)trošene bez cilja, jasne strategije, ali i za izgradnju nekih političkih karijera – dodaje Čivić.
Preko ovog komadića zemlje tako su se prelomili i još lome različiti interesi – ekonomski, politički, egzistencijalni.
A zapravo, nikome nisu važni.
– Malo nas je, ne glasamo za neke nivoe vlasti. Nikome nismo interesantni – zaključuje Čivić.
Koštala nas je istina
Uvjeren je u to i Husejn Muratović, bivši borac ARBiH, predsjednik MZ Jusići koja pripada Gradu Zvornik.
– Lično smatram da nam nisu željeli pomoći zbog našeg stava, istine koju govorimo. Tražili smo naša boračka prava, ako analiziramo uspjeli smo putem raznih protesta, bojkota, prozivki doći do nekih prava, ali niti jedna vlast nas nije voljela. Prozivali smo i stranke i pojedince, da bi štitili borce, a vlastima to ne paše. Mi nismo budžetske ulizice, niti se koga plašimo. Kao vojnik nikada ništa nisam dobio, niti stipendije za školovanje djece, ni bespovratni borački kredit, a ni jednokratnu pomoć. Kao borac ARBiH nosim ličnu kartu Zvornika – kaže Muratović.
Prokockano je vrijeme
S tim se slaže i predsjednik Kantonalnog odbora Stranke za BiH Mirnes Gušić i naglašava kako se priče o patriotizmu konstantno serviraju.
– Ali 30 godine ništa nije urađeno da bi mladi ostali ovdje. Patriotizam i priče o patriotizmu su dobri ukoliko se ne instrumentaliziraju, kako bi se prikrilo odsustvo stvarnog kvaliteta života. Patriotizam je kategorija koja nadilazi osnovne životne potrebe čovjek, ali njihovo zadovoljavanje nužan je preduslov za iskazivanje patriotizma u njegovoj pravoj formi – navodi Gušić.
I dodaje kako su lokalne vlasti nespremne da u pravo vrijeme prepoznaju osnovne probleme mladih, odnosno rješavanje tih problema. Zato su budućnost potražili u zemljama Europske unije.
– Potencijali mladih ljudi nisu iskorišteni ni u jednoj društvenoj sferi čak ni kao motivirajući element. Pokušaji lokalnih vlasti da nešto učine zadnjih godina nije dao željeni rezultat, jer je propušteno pravo vrijeme za djelovanje, a ono je bilo prije 20 godina. Danas imamo samo posljedice nedjelovanja u pravo vrijeme i one su, bojim se teško popravljive – ističe Gušić.
Prošlost bez budućnosti
A razloge treba tražiti i u tome što je prošlost, umjesto da bude koristan element rasta i razvoja postala smetnja tome.
– Rezultati koje vidim danas kažu da je trebalo puno toga drugačije. Od privrede, preko kulture do sporta. Međutim, ne vrijedi plakati za propuštenim prilikama. Danas možemo osmisliti plan maksimalnog korištenja svih lokalnih potencijala (ljudskih) kako bi se zajedničkim djelovanjem vratila nada da se trud i rad mladog čovjeka može adekvatno vrednovati. A to znači, osigurati stimulirajuće mjere za napredne poslovne ideje mladih, organizirati edukaciju mladih s ciljem boljeg osposobljavanja za bavljenjem biznisom IT sektoru, omogućiti mladima razlicite vidove bavljenja kulturnim i sportskim sadržajima, te omogućiti mladim ljudima značajnije učešće u političkom životu i donošenju odluka, kako bi se pokazalo da su mladi, zaista i sadašnjost i budućnost – zaključuje Gušić.
“Davaoci nafake”
Aldin Ahmetović je sin poginulog borca ARBiH iz Međeđe. Danas živi u Njemačkoj, sa suprugom i kćerkom. Napustio je studij prava i krenuo u svijet.
– Razlog zbog čega sam ja zajedno sa 90 posto djece šehida iz Međeđe otišao jeste politika. Na pogrešan se način prave klase i razlike među ljudima, postoji sistem koji čuva radna mjesta sinovima onih koji sebe smatraju za “davaoce nafake“ – kaže nam Ahmetović.
I priča nam kako se na obilježavanju bitnih datuma u istoriji ovog kraja, a za kojeg su život dali njihovi očevi, pojavljuju političari, samo ako vode glavnu riječ.
– Neki od njih svojoj djeci daju radna mjesta. Po logici prednost bi trebali imati oni koji su završili državne fakultete a ne privatne, pa još i oni čiji su očevi dali živote za Bosnu. Zato se postavlja pitanje da li ima ikakve iskrenosti u njihovim govorima na najbitnijim datumima naše Sapne – pita Ahmetović.
Neki žive od Bosne
Kratko nam kaže da će poput svojih očeva on i njegovi prijatelji biti borci, pravedni, bez interesa.
– Dok neki žive od Bosne, mi ćemo živjeti za nju i naš narod a to pokazujemo kroz razne projekte i hairli djela – kaže Aldin.
I upravo u tome jeste bit. I rješenje mnogih problema ovog kraja. Koje je ni na nebu ni za zemlji.
I taj je geografski položaj, a kasnije i politička odluka ispisala sudbinu generaciji mladih ljudi koja je ničija. I koja je na ničijoj zemlji svoju budućnost potražila širom Evrope.
U Sapni je jedna osnovna škola podružnicama u okolnim selima s nešto više od 1000 učenika. Prije dvadesetak godina bilo školaraca je bilo 1.600.
U “Mješovitu srednju školu“ svake se godine upiše samo po jedno odjeljenje na različita zanimanja.
Odlaze mladi i odvode budućnost.
Vlastima tako skidaju teret s leđa. Ni gradačelnik Zvornika Bojan Ivanović, baš kao kolega iz Sapne nisu htjeli govoriti ni o sadašnjosti ni o budućnosti.
Šta će im to? I onako oni žive samo dok mandat traje. I traje. I traje.
