Čitati i živjeti je isto. Pazite, sve do sedamdesete godine ja se nisam usudio ovo da kažem, rekao je Ibrišimović djeci, primijetivši kako se često pogrešno govori da je pisanje na jednoj a život na drugoj strani… Moje su oči i duša i poslije svih knjiga koje sam pročitao opet žedne čitanja
Piše: Edina KAMENICA
Prije nekoliko dana navršilo se dvanaest godina otkako Nedžad Ibrišimović u drugom svijetu niže slova možda nekog novog „Vječnika“, ili onom ovosvjetskom, kojeg je pisao punih 47 godina, vaja njegovu sjenu.
Nečeg je to znak, a ne znam sada čega, ali u posljednje vrijeme se često sjetim majskog dana 2009. godine kada sam dobila jedan od onih novinarskih zadataka kojeg nikad ne možete zaboraviti.
Salkan nije bio umoran
Trebalo je da u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u sarajevskim Nedžarićima prisustvujem školskom času na kojem će s mališanima razgovarati čuveni romansijer, pripovjedač, pjesnik, kipar Nedžad Ibrišimović.
Na času je bio i desetogodišnji Salkan Delić, koji je tog ponedjeljka iz svoje Previle, mjesne zajednice koja pripada Srebreniku, stigao u Sarajevo. Roditelji i uposlenici Centra već su naučili bili da Salkan sam dolazi, jer je jedan dobri vozač autobusa pristao da vodi brigu o dječaku dok on ide za Sarajevo, i dok se vraća.
Ne, nije bio nimalo umoran, kazao mi je.
Njegova učiteljica Samija Zilić mi je, opet, šapnula da je od sve djece koja su se tada školovala u Centru, Salkanu najteže padalo razdvajanje od roditelja.
– Imam brata i sestru, stariji su od mene – rekao mi je ponosno dječak, i još jače stisnuo ruku učiteljice.
Oči je, tako mi je izgledalo, sve vrijeme držao zatvorene, a tako je bilo i dok je Nedžad Ibrišimović dubokim svojim glasom govorio dijelove iz „Ugursuza“.
Primijetila sam, Salkanove usnice su se stalno micale.
Je li tako pamtiš?
Klimnuo je glavom.
Šta će reći Meša i Risto?
„Ugursuz“ je samo jedna od knjiga koje posjeduje biblioteka Centra, a koje su na Brajevom pismu. Napisana je prije 55 godina, a štampalo ju je Izdavačko preduzeće Svjetlost.
O tome hoće li rukopis dobiti korice odlučivali su urednici Meša Selimović i Risto Trifković.
Ibrišimović je djeci ispričao kako je izgledao njegov susret sa tim piscima. On je bio mlad, a oni već vrlo poznati.Ipak se osmjelio i pitao ih za sudbinu svoga „Ugursuza“.
– To je dobra knjiga, ali ja nikako ne mogu zapamtiti ko je u njoj ko kome – bio je iskren Selimović.
– A ja sam onda otišao kući, pa sam sve stavio na papir, ovaj je ovome ovo,a ovaj ovome ono, i odnio sam mu – ispričao je Ibrišimović.
Neki muški glasić iz publike tada je dobacio: – Ti si to njemu nacrtao porodično stablo.
King size, king size
Svi smo se nasmijali, a pisac, koji je potom samome sebi postavio pitanje (Zašto treba čitati?), prisjetio se davnog susreta sa nekim mladićem, koji je već bio završio školu, ali mu je i priznao da nijednu knjigu nije pročitao.
– Čak mi je i rekao da bi radije u zatvor, nego da pročita knjige – napomenuo je pisac, a salom se prolomio smijeh.
Pisac se nije dao zbuniti.
– Zaboravio sam mu ime, davno je to bilo, ali zašto ja mislim da treba čitati? Pa, i sam Bog kaže, dakle, ne ja, ne profesor, nego Bog kaže: Čitaj. Kako onda ne bih ja…A, inače, mene kada bi zatvorili u neku ćeliju s ovom kutijom cigara, ja bih po cijeli dan i noć samo čitao, king size, king size… (Djeca su se, dok je Ibrišimović polagano sricao slogove neprekidno smijala.) Jer, moje su oči i duša i poslije svih knjiga koje sam pročitao opet žedne čitanja – kazao je Nedžad Ibrišimović.
Iz zadnjeg reda neko dobaci: A koji je pisac na vas ostavio najveći utisak, koja knjiga?
– Neću lagati, ne mogu reći ono što nije. Koliko znam, nijedan pisac nije uticao toliko na mene da bih rekao sebi da hoću biti kao on. A kada pisac piše, on ne piše ni za sebe, niti za publiku, on piše jednostavno zato što mora – odgovorio je umjetnik, kojem ubrzo stiže novo pitanje: Koliko je pročitao knjiga da bi napisao „Vječnika“?
– O, to se ne može izbrojati…Kada sam bio dijete, jedna knjiga, jedan dan.Volim i sada klasike, volim „Odiseju“ Homerovu, volim Tolstoja, volim Dostojevskog, volim „Hiljadu i jednu noć“, volim „Hasanaginicu“, volim sve ono što je vremenom proprano, i ostalo nama, i trajat će dugo iza nas…
Salkan se tada nagnu prema meni i reče mi da i on voli bajke.
– Čitao sam i japanske, „Zlatna sjekira“ se zove knjiga – dodade dječak, pa se ušuti.
Vi ste prvi kojima ovo govorim
Svi čekamo da pisac opet nastavi.
A on poče: –Sada ću vam kazati nešto što sam nekidan napisao, a nikad prije nikome nisam rekao.Vi ste prvi.
U sali odjednom muk.
– Čitati i živjeti je isto. Pazite, sve do sedamdesete godine ja se nisam usudio ovo da kažem – rekao je Ibrišimović, napomenuvši kako se često pogrešno govori da je pisanje na jednoj a život na drugoj strani.
Okrenuh se prema Salkanu. Misli li i on tako?
Dječak, i dalje sa spuštenim kapcima, ima spreman odgovor: – Čitati i živjeti?I ja tako mislim, ali mi nije palo na pamet da tako kažem. Neki dan sam čitao od Bisere Alikadić o tajnoj igri i vozu, i nikako to ne zaboravljam…
Salkan ušuti. Sluša Ibrišimovića koji govori da je čitanje i to kada se dvije nene sakriju iza taraba, pa vire, čekaju ko će proći.
– Ali, mnogo je više čitanje onda kada se dotakne riječ – kaže književnik, a neki glasić dodade: – Ima sada i film.
– Jeste – potvrdi Ibrišimović: – Sada se od knjige napravi film, i sve što je između korica stane u sat i po.Taj je film usisao sve vrijednosti knjige, ali to opet nije isto.Evo, sad ću vam i ovo ispričati, bio je jedan književnik, Ćamil Sijarić, koji je krasno govorio, i na sličan način pisao, ali to su različite stvari.Ne bojte se slova, neće vam slova ništa, jer ono što od slova nastane to je jedno čudo – rekao je mališanima pisac, koji nikako nije mogao čuti Salkana kako šapuće svojoj učiteljici (Je li njega neko tjerao da čita?), ali baš ovako nastavlja:
– Nekad nešto morate čitati, ali je najbolje da čitate ono što volite…Dakle, slova neće nikome od nas ništa učiniti. Ali, ako ne čitate, svako vam svašta može učiniti, čitanje vas štiti od svega, i od prevara…
Čudo će se desiti
Dječak spuštenih kapaka ponavlja:-…i od prevara…
Drugi neki dječak veselo dobacuje piscu da on čita samo prvu i posljednju stranu.
– Eh, znaš šta ćemo se mi dogovoriti – obrati mu se Ibrišimović: – Ti ćeš uzeti deset knjiga. Je li puno? Nije? I onda ćeš od svake pročitati i napisati prvu i posljednju rečenicu…
A onda, dječak je znatiželjan.
– Pa ćeš to sve izjedna pročitati sebi, a ja ću ti dati svoj telefonski broj, pa ćeš me nazvati i reći mi šta se desilo.
– A šta treba da se desi – dječak nema strpljenja.
– Moraš prvo pročitati, sve će ti se samo reći – odgovara i Nedžad tajnovito, a neko iz sale dodade:
– Čudo će ti se desiti, sad je o tome govorio pisac…
Ibrišimović potvrdi: – Jeste, evo, ja sam pjesnik, a nisam poeta, ali ponekad nešto napišem, tako, samo nekoliko rečenica, običnih rečenica i…
Materino srce
Počeo je tada recitovati Bošnjačku sofru:
– Iz sna izgone snovi, na javi ih dočekuju… To su dva svijeta, misliš, probudio si se, nema više, ali te isto dočeka na javi…Ili, vidiš ovo s materinim srcem.
I ispriča Ibrišimović priču o mladiću koji se toliko bio zaljubio u jednu djevojku da joj je rekao da će sve učiniti za nju samo da bude njegova. Šta god kaže, poslušat će je. A djevojka mu je rekla da iščupa materino srce i da joj ga donese. On je to i uradio.
Posmatrala sam Salkana. Svi su se primirili, i on, ne trepće.Čuj, iščupao je majčino srce, neko ispred mene u nevjerici ponavlja.
Ibrišimović nastavlja: – Nosi mladić materino srce, nekako se spotače, padne, a srce ga upita:Jesi li se udario sine?
U sali je potom dugo bio muk.
O prijateljima i neprijateljima
Pisac onda govori još jednu svoju pjesmu, i zaključuje:
– Poruka ove pjesme je bila, nije ti neprijatelj svako ko te zabaljega, niti ti je prijatelj svako onaj ko te iz govana izvuče.
Jedna Sandra je tada poželjela da Ibrišimoviću opiše kako je ona čitala „Ugursuza“.
Nešto ju je stalno tjeralo da ne prekida čitanje, pa čak da i ne zaspi, plašila se da će izgubiti koncentraciju, da će, ako zastane, izgubiti smisao, da neće znati šta je dotad pročitala.
– Eh, kada bih ja mogao da pišem jednostavno, ali mi to ne ide. Ali, glavno je da se čita.Imate nekad sto, dvjesto, nebrojeno knjiga u biblioteci, ali ako nema oka čitaoca na svakoj od njih, to je samo mrtvo blago. U pitanju je obostrana korist. Jer, ono što vi pokupite iz tih knjiga, to je samo vaše, to vam više niko ne može uzeti. I zapamtite, svako od nas pročita, ne kako piše pisac, nego onako kako čitalac zna, kako shvata.
Ibrišimović to reče i osvrnu se po sali pitajući, ima li ovdje nastavnice književnosti.
Ima. Predstavi se Fahira Hamzić.
Ibrišimović potom ustade i reče da mu je velika čast pozdraviti osobu koja je u ovom vremenu jedna od rijetkih što sigurno drži knjigu u ruci.
Čitati i živjeti
A, ima li loših knjiga, upita ga onda neko od mališana.
– Kao što vaša nastavnica ne može bez knjige, ja tako zamišljam da postoji Majka književnosti i, kao i ona majka čije je srce sin iščupao, kada neko napiše i lošu knjigu, Majka književnost je se opet ne odriče….
Uskoro je zazvonilo. Čas je bio završen.
Čujem Salkana kako govori da će zapisati ovo što je čuo od pisca. Da ne zaboravi.
– Pa, kada dođem u Previle, prvo ću im reći: čitati i živjeti je isto.
Prošlo je od tada 14 godina i tri mjeseca.
Akademika Nedžada Ibrišimovića od 15. septembra 2011. godine više nema među nama. Ali su tu i nikud neće otić, njegovi:“Ugursuz“,„Karabeg“, „Zmaj od Bosne“, „Braća i veziri“,“Knjiga Adema Kahrimana“, „Kuća zatvorenih vrata“,“Car si ove hefte“, već pomenuti „Vječnik“, „El-Hidrova knjiga“…
Šta je u međuvremenu bilo sa Salkanom saznala sam iz nedavne, julske objave na društvenim mrežama hafiza Nedima Botića:
– Oženio se Salkan ef. Delić! Stupio je u brak sa Denisom iz Begovog Hana.
Ako se sjećate, nekad sam pisao o Salkanu, mladiću od 24 godine, koji je rođen bez očiju, ali je završio Behram- begovu medresu, završava i Islamski pedagoški fakultet u Zenici i velika je inspiracija.
Lijepe vijesti iz Previle
Salkan je u februaru ove godine otišao na umru. A evo sad je stupio u bračne vode. Sve jedna lijepa vijest za drugom. Kaže Salkan da ne može sebi doći od sreće i kako se sve stvari slažu, posebno je njegovim roditeljima drago zbog sinove sreće.
– Moram kazati da mi je puno srce zbog Salkana i Denise, i njihovih porodica – napisao je ef. Botić, i priložio dvije slike sa vjenčanja.
I mene je, naravno pročitavši te redove, velika radost obuzela. Uskoro to rekoh neposredno Salkanu Deliću. I upitah ga da li još nosi u sebi taj davni životni čas na kojem je govorio pisac Nedžad Ibrišimović.
Salkanov glas zvuči tako da bi, osjećam to, volio da je drugačije, ali mora se istina reći:
– Boga mi dragog, ja se ničeg o čemu mi pričate ne sjećam.
Ali, šta je, u stvari, sjećanje?
Da li je to samo prosto nizanje davno zgaslih i ponovno oživljavanih slika, događaja, likova, emocija, ili je to upravo ovo što svojim hrabrim hodom kroz život svjedoči nekadašnji mali dječak iz Previle? Koji se nikad nije plašio slova, koji knjigu, upravo onako kako je savjetovao Pisac, sve do danas nije ispustio iz ruku, koji, zapravo, potvrđuje da je čitati i živjeti doista isto.
