Zbog promjena na tržištu rada koji se ogleda u značajnom nedostatku radnika najbolje vrijeme za sindikalno organiziranje ikada je upravo vrijeme u kojem živimo. Na žalost, to je na našim prostorima još uvijek vezano uz određenu dozu rizika, ali bez borbe i rizika nikada nije bilo, niti će ikada biti napretka
Piše: Rubina ČENGIĆ
Dok u zemljama zapadne Evrope poslodavci razmišljaju u uvođenju plaćenog menstrualnog bolovanja, žene u Bosni i Hercegovini na svojim radnim mjestima doživljavaju i trpe seksualnog uznemiravanja na radu, mobing, neplaćanja prekovremenih sati, uskraćivanje slobodnih dana i korištenja plaćenih godišnjih odmora, prekid radnog odnosa zbog trudnoće ili porodiljskog odsustva…
Teška iskustva
Ovo su nalazi Helsinškog parlamenta građana Banjaluka koji je u protekle četiri godine proveo tri istraživanja na temu rodno zasnovane diskriminacije na radu u BiH.
– Radeći na ovim istraživanjima komunicirali smo direktno sa žrtvama rodno zasnovane diskriminacije. I čuli smo različita teška iskustva žena širom BiH od toga da su žene, da bi dobila posao, bile uslovljavane da potpisu aneks ugovora u kojem je navedeno da neće ostati trudne, preko onih koje su dobrovoljno morale staviti hidžab da bi pokušale zaustaviti seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Bilo je i slučajeva u kojima je napredovanje žena bilo uslovljeno seksualnim uslugama. Neke su zbog maltretiranja na radnom mjestu obolijevale ili doživjele traume zbog kojih su morale ići kod psihijatra ili dati otkaz – priča Željka Umičević iz HPG BL.
Pravilo, a ne izuzetak
Slično svjedoči i Mersiha Beširović, predsjednica Sindikata trgovine u BiH.
– Diskriminacija je sve češće pravilo, a ne izuzetak i to je evidentno u sektoru trgovine gdje radi oko 150.000 žena. Prema našim zapažanjima i evidencijama – prisutna je prilikom zapošljavanja i to kao direktna diskriminacija prilikom samog zapošljavanja, dodjele radnog mjesta. Mlade žene diskriminirane kao ‘manje poželjne radne snage’ zbog mogućnosti da zasnuju porodicu. A žena srednje životne bivaju raspoređene na mjesta ‘dalje od kontakta s kupcima’ zbog godina i često i zbog zdravstvenog stanja – priča Beširović.
Naglašava kako ovo nisu nisu jedini, ali jesu najčešći primjeri diskirminacije s kojima se sreću u ovoj grani.
Ko je “dežurni krivac”?
Beširović upozorava da je sindikalni pokret u BiH u rasulu, a da pojedinačna borba ne može napraviti rezultat, posebno ne u smislu neke radničke akcije.
– Djelom su za takvo stanje, pored samih sindikata, odgovorni i radnici. Umjesto da sindikat iskoriste kako bi imali organizovanu snagu koja poznaje procedure i prakse i može voditi organizovanu borbu, oni sindikate vide kao ‘dežurnog krivca’ za sve. I tu se završava njihova potreba za sindikatom. A to je najveća greška koju radnici i radnice danas prave prema sebi samima – kaže Beširović.
Napominje da je od oko 150.000 žena zaposlenih samo u sektoru trgovine tek njih 13.000 u Sindikatu.
– Da bi sindikat imao legitimitet da pred poslodavcem i institucijama štiti prava radnica i radnika ti ljudi moraju formalno biti u prilici dokazati da su članovi i članice sindikata. Iako se mi u Sindikatu trgovine trudimo biti na raspolaganju svima u potrebi, bez obzira da li su članovi ili ne, čak ni da li rade u našem sektoru ili ne, činjenica o broju članova i članica govori da ni 10 posto radnica i radnika nisu pokriveni zaštitom sindikata, pojašnjava Beširović.
Uloga sindikata
Ona naglašava da ženama, ali i muškarcima, u smislu zaštite prava u polju rada, treba dobra uvezanost i dostupnost mehanizama zaštite.
– Posebno je bitno da su ti mehanizmi stvarno dostupni u smislu da su besplatni i laki za korištenje. Tu vidim najvažniju ulogu sindikata jer upravo sindikat može i mora to ponuditi svojim članovima – kaže Beširović.
Prema dostupnim istraživanjima, posebno teške uslove rada imaju i žene zaposlene u tekstilnoj i drvo prerađivačkoj industriji. No, bilo šta o njihovom položaju je teško dokumentovati jer one rijetko pričaju o svojim problemima. Razlozi su jednostavni – plaše se otkaza, u njihovim poduzećima sindikati ne postoje jer vlasnici ne dozvoljavaju sindikalno organizovanje, a ne dozvoljavaju ni aktivistima koji provode sindikalnu edukaciju da uđu u fabrike.
Umičević cijeni da u takvom ambijentu organizacije civilnog društva mogu uraditi ono što i rade – informisati i educirati radnice kako da prepoznaju diskriminaciju na osnovu pola, koja su njihova prava i kome prijaviti kršenje prava.
To je, kaže, prvi neophodan korak da bi se uopšte nešto moglo promijeniti.
Besplatna pravna pomoć
Ako se radnice odluče da prijave poslodavca na raspolaganju imaju organizacije civilnog društva koje pružaju besplatnu pravnu pomoć i koje će ih posavjetovati ili zastupati.
– S obzirom na stvarno stanje u preduzećima, gdje su mobing, seksualno uznemiravanje, različiti oblici diskriminacije na osnovu pola i te kako prisutni, mi još nemamo dovoljan broj prijava protiv poslodavaca koji krše prava. Prema rezultatima istraživanja Helsinškog parlamenta građana Banjaluka iz 2021. godine – 46% žena i 15% muškaraca su bili žrtve rodno zasnovane diskriminacije na radnom mjestu, ali čak 78% žena i 69% muškaraca koji su tu diskriminaciju doživjeli to nisu nikome prijavili. Kao razlog neprijavljivanja najčešće se navodi upravo nepovjerenje u institucije i strah od dalje viktimizacije i gubitka posla – kaže Umičević.
Ona ističe da je jačanje položaja radnica i njihovo ohrabrivanje da prijave rodno zasnovanu diskriminaciju proces na kome će organizacije civilnog društva poput HPG nastaviti da rade pružajući pomoć i potrebne informacije radnicama koje žele prijaviti poslodavca.
Tranzicija i tradicija
Kako je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam u zemljama zapadnog Balkana donijela nove izazove u polju rada s kojima tradicionalni sindikati ne mogu ili ne znaju da izađu na kraj, počeli su nastajati novi sindikati poput Sindikata solidarnosti u BiH ili u Hrvatskoj Novog sindikata i Sindikata prekarnih radnika SKUPA i slično.
Novi sindikat je osnovan 2002. i u tom kratkom periodu postojanja su organizovali više od 20 štrajkova, sedam puta su s radnicima zauzimali tvornice na period od tri dana do tri mjeseca, a organizovali su i veliki broj protesta. I oni primjećuju da je diskriminacija najprisutnija u tekstilnoj i drvnoj industriji.
Mario Iveković iz zagrebačkog Novog sindikata kaže da je najčešći problem vezan uz porod i majčinstvo. Počinje, dakle, pitanjima o namjerama žene da rađa. Pri čemu se iskazana namjera smatra otegotnom okolnosti za zasnivanje radnog odnosa.
Ponižavanje i obezvrijeđivanje
Ugovori o radu na određeno vrijeme ne produžuju se ženi koja je zatrudnjela. Često se ženi koja se vraća na posao nakon poroda otkazuje ugovor o radu otkazuje ili joj se nudi nepovoljnije radno mjesto ili uvjete rada jer to ne smiju uraditi za vrijeme trudnoće i porodiljnog dopusta.
– Često je problem nerazumijevanje potrebe za odsustvo vezano uz brigu o djetetu, posebno bolovanje radi njege djeteta iako zdravstveni sustav još uvijek pokriva troškove takvog dopusta u cijelosti ili gotovo u cijelosti. Ženama s malom djecom je bilo kakvo napredovanje često nemoguće. Bez obzira na njihovu radnu sposobnost, vještine, znanja, obrazovanje i zalaganje na poslu. Očiti primjeri diskriminacije su i neke industrije u kojima pretežno rade žene, ali su muškarci na bolje plaćenim pozicijama. Susreo sam se i s nekoliko slučajeva seksualnog napastovanja na radnom mjestu, najčešće ponižavanje i obezvrijeđivanje osobe koja odbija nemoralne ponude – priča Iveković.
Izjednačavanje plaća
Napominje da su za žene rezervirana najniže plaćena radna mjesta, čak i u preduzećima gdje one čine više od 90% radne snage.
– U Upravi su najčešće muškarci, kao i na poslovima tehnologa ili drugim bolje plaćenim radnim mjestima. U jednoj tvornici u drvnog industriji do nedavno smo imali slučaj da je ženama bilo onemogućeno napredovanje ili porast plaća dok su s muškarcima koji su u značajnoj manjini neprestano individualno pregovaralo o povišicama. Takvu smo situaciju prekinuli u zadnjim kolektivnim pregovorima gdje je najvažniji zahtjev Novog sindikata bilo izjednačavanje plaća na radnim mjestima na kojima rade žene s onima koje rade pretežno muški radnici. Kolektivnim ugovorom učinjen je značajan pomak, iako još nismo u cijelosti zadovoljni – kaže Iveković.
Bez rizika nema napretka
Naglašava da je najjače oružje sindikata u borbi protiv diskriminacije upravo pregovaranje i edukacija radnika da prepoznaju diskriminaciju.
– Što se tiče zabrane organiziranja, to je problem radnika uvijek i svugdje. Oduprijeti se mogu samo organiziranjem. Jer iako to poslodavac brani – sindikalno organiziranje je ljudsko pravo zajamčeno mnogim međunarodnim dokumentima, ali i zakonima svih država regije uključujući i BiH. Važno je napomenuti da je sada zbog promjena na tržištu rada koji se ogleda u značajnom nedostatku radnika najbolje vrijeme za sindikalno organiziranje ikada. Na žalost, to je na našim prostorima još uvijek vezano uz određenu dozu rizika, ali bez borbe i rizika nikada nije bilo, niti će ikada biti napretka – pojašnjava Iveković.
Beširović smatra da je za bolju ili kvalitetniju zaštitu žena na poslu potrebna šira koalicija i savezništvo s nevladinim sektorom.
– Mi smo našli način da udružimo snage. Mada smatramo da to može biti još i bolje. Toj koaliciji cilj moraju biti interesi i potreba radnica i radnika, a ne biti dio programskih ili čak uvjeta granta. Na taj način će ona biti efikasna i dugotrajna a ne ad hoc i dok traje neki projekat – kaže Beširović.
Globalna mreža
Ona pojašnjava da su kroz globalne mreže sindikata dobili mogućnost da s uključe u niz globalnih kampanja i programa koji imaju slične ciljeve.
– Glavni mehanizam su globalni kolektivni ugovori koji propisuju minimum standardna u određenim kompanijama na globalnom nivou. Naš problem u tom smislu je što nema puno multinacionalnih kompanija prisutnih u BiH u sektoru trgovine. Ali, nedavno smo, koristeći upravo taj mehanizam, organizovali radnice i radnike H&M kompanije, sada se pripremamo za dolazak Lidla u BiH. A s kolegicama i kolegama iz regije Zapadnog Balkana već drugu godinu radimo na organizaciji jedinstvenih sindikata u u kompanijama koje su prisutne u cijeloj regiji. Sindikati moraju udružiti snage i ako ne ide u BiH onako kako bi trebalo, nego upravo suprotno, mi svoju snagu pokušavamo povećati kroz udruživanje i rad sa sindikatima trgovine u regiji i globalno – pojašnjava Beširović.
Ogledalo globalne eksploatacije
Novi sindikat iz Zagreba je član Kampanje Čista odjeća (CCC), mreže koja se zalaže za poboljšanje statusa tekstilnih radnika u cijelom svijetu.
– Iako smo u 20 godina postojanja organizirali relativno mali broj tekstilnih radnika (u cijeloj Hrvatskoj ih danas ima oko 10.000) odlučili smo se za djelovanje u okviru mreže. Prije svega jer je što je tekstilna industrija najbolje ogledalo globalne eksploatacije radnika. Radnici u tekstilnoj industriji širom svijeta najniže su plaćeni i rade u najlošijim uvjetima rada. S druge strane, proizvođači tekstila su među najbogatijim ljudima na svijetu. Tu ne mislim na lokalne tvorničare koji su samo dio lanca globalnog iskorištavanja radnika i često bez ikakvog utjecaja, samo su korisnici jednog malog dijela dobiti, već na bogate vlasnike brendova. Ako se poboljšaju uvjeti rada i podigne plaća radnika u tekstilnoj industriji, uvjereni smo da će doći i do globalnog poboljšanja plaća i uvjeta rada u svim industrijama – kaže Iveković.
On dodaje da je potrebno je promijeniti odnose u globalnoj distribuciji kapitala i veći dio zadržati za radnike i troškove proizvodnje, a smanjiti profite na raznim razinama.
– Zadnjih nekoliko desetljeća svjedoci smo potpunog poremećaja u distribuciji kapitala jer su vlasnici kapitala preuzeli značajnu ulogu u donošenju političkih odluka, izravno ili putem vlada koje su stavili u ovisan položaj, pa ih kupnjom i ucjenama pridobivaju za donošenje političkih odluka koje sve više idu u interesu kapitala, a protiv interesa radnika, pojašnjava Iveković.
Kršenja prava radnika
Kako je i HPG član CCC, Umičević pojašnjava da je to važno između ostalog i zbog toga što od kolega i kolegica iz Hrvatske, Srbije, regiona, ali i iz čitavog svijeta mogu čuti na koji način se bore za bolji položaj radnika i radnica.
– Od njih učimo o novim metodama uticaja na vlasti, ali dobijamo i priliku da utičemo na usvajanje novih direktiva Europske unije kao na primjer Direktivu o korporativnoj odgovornosti za koju su se snažno zalagali aktivisti i aktivistkinje CCC i naš partner Novi sindikat iz Zagreba. Ta Direktiva će obavezati kompanije da odgovorno posluju i da milionima radnika i radnica koji se bave proizvodnjom odjeće širom svijeta garantuju pravo na slobodu udruživanja, zdravlje i sigurnost na radu, kao i na dostojanstvenu platu – pojašnjava Umičević.
Podsjećanja radi, sva istraživanja kršenja prava radnika pokazuju da su najčešća kršenja niske plate, plate ispod zakonskog minimuma; neplaćanje prekovremenog rada čija je cijena 30 posto veća u odnosu na redovni rad; pravo na godišnji odmor i slobodne dane; nepostojanje glavnih regulativa o radnim pravima usljed nepostojanja sektorskog kolektivnog ugovora, posebno u Republici Srpskoj; rad bez ugovora; verbalno zastrašivanje i uznemiravanje; seksualno uznemiravanje.
Nevladine organizacije koje zagovaraju viši stepen poštivanja prava radnika sugerišu poslodavcima, posebno velikim brendovima, da plaćaju višu otkupnu cijenu proizvoda i da vode računa o tome da radnici i radnice primaju dostojanstvenu platu, te da vrše nadzor dobavljača u BiH vezano za kršenje radnih prava i da vode računa o tome da se s radnicima i radnicama postupa dostojanstveno.
Zakoni i izmjene
Istovremeno, institucijama sistema vlasti preporučuju usvajanje novog ili izmjene zakona o radu ili usvajanje podzakonskih akata kojima će definisati minimalna radna prava i tako prevazići kršenje radnih prava zbog nepostojanja kolektivnog ugovora, povećanje minimalne plate na nivo dostojanstvene plate i intenziviranje rada inspekcije rada.
Podsjećanja radi, u maju 2013. godine je u Bangladešu došlo do urušavanja zgrade Rana Plaza kada je poginulo najmanje 1.138 tekstilnih radnica i radnika, a hiljade su bile povrijeđenih.
Ta tragedija je uništila živote hiljadama radnika i njihovih porodica, ali i skrenula svjetsku pažnju na eksploataciju u industriji odjeće i potrebu za uvođenjem korporativne odgovornosti.
Unatoč obećanjima o promjenama, dobrovoljne obveze koje su preuzele neke kompanije nisu bile dovoljne da značajnije promijene živote tekstilnih radnica i radnika. Danas radnici, građani i civilno društvo diljem svijeta traže zakon koji bi zaštitio radnike, zajednicu i okoliš u cijelom svijetu, a kompanije smatrao odgovornima za negativne posljedice njihova poslovanja.
Međunarodna inicijativa
U tom kontekstu CCC, kao međunarodna inicijativa posvećena poboljšanju uslova rada i osnaživanju radnica i radnika u globalnoj industriji odjevnih predmeta, okuplja više stotina organizacija i sindikata širom svijeta koji su jednako zastupljeni u zemljama proizvodnje, odnosno zemljama jeftine radne snage u koje kompanije najčešće autsorsuju proizvodnju i razvijenim potrošačkim zemljama iz kojih najčešće potiču kompanije i za čije se tržište odjevni predmeti uglavnom proizvode.
Takva zastupljenost CCC-u omogućava da identifikuju lokalne probleme i ciljeve i transformišu ih u globalne akcije. Ciljevi CCC su, između ostalog, da sve radnice i radnici, nezavisno od pola, starosti, zemlje porijekla, prebivališta, pravnog statusa i oblika zaposlenja imaju pravo na dobre i sigurne uslove rada, da se sindikalno udružuju i vode kolektivne pregovore, kao i da zarađuju platu koja će im omogućiti dostojanstven život; da budu upoznati sa svojim pravima u okviru nacionalnih i međunarodnih zakona i sporazuma; da javnost bude upoznata s činjenicama gdje se i kako proizvodi odjeća i obuća koju kupuju; mogućnost provođenja akcije u cilju podrške borbi za bolje radne uslove tekstilnih radnica i radnika…
CCC između ostalog zagovara da sindikati i nevladine organizacije sarađuju na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou kako bi se poboljšali uslovi rada u tekstilnoj industriji s tim da je ta saradnja sindikata i nevladinih organizacija zasnivana na međusobnom uvažavanju različitih uloga i metoda, otvorenoj i aktivnoj komunikaciji, iznalaženju konsenzusa i na konstruktivnoj kritici.
(Tekst je realizovan u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banjaluka)
