ŽIVOT JE ČUDO: Šta sve stane u 96 godina  – Vitez Zarzycki, Zmaj od Bosne, Maričika, Valter i Zaim Šarac u jednoj priči

22.03.2023.

Ovo je priča o Sarajki Šerifi Šarac. A počinje jednim zvonom na vratima vile u Ulici Tina Ujevića

Piše: Edina KAMENICA

Uskoro će se navršiti punih trinaest godina od onog dana u kojem je tada 83-godišnja Sarajka Šerifa Šarac začula zvono na ulaznim vratima. Neko je bio uporan, pa je, nakon kratke pauze, još jednom pozvonio. Nije neuobičajeno da Šerifi često na vrata dođe i neznanac. Jer, ta tipična austrougarska vila, u kojoj porodica njenog muža živi od 1929. godine, privlači pažnju mnogih koji prolaze Ulicom Tina Ujevića, a posebno ona njena strana kojom kuća “gleda” na Trebević.

Čekam  koga ću vidjeti, kad, ukazaše se dvoje ljudi, muškarac i žena. Ja bih im dala preko šezdeset godina. Mislim, ovo nikako nisu prosjaci. Pozdraviše me, uz osmijeh, na engleskom. Moj engleski nije baš sjajan, ali mogli smo se sporazumjeti – priča nam Šerifa, koju svi zovu Šeka.

Fotografija iz Beča

Njeni posjetioci toga  aprilskog dana su bili Bečlije, prof. dr.  Harald Lacom s suprugom prof. dr. Sabinom.

I, kako Šerifa ne bi bila iznenađena vidjevši da profesor u ruci drži staru fotografiju, a na njoj je bila kuća u kojoj ona živi. Objasnio joj je da je njegova baka Zora upravo u toj vili  rodila svoje sinove. Prvo 1909. godine Mirona, a dvije godine kasnije, 1911., godine, Borisa, njegovog oca. Šerifa još pamti ushićenje na licima  nenadanih gostiju dok su išli iz sobe u sobu.

Profesor mi je rekao kako mu je baka davno pričala da je soba u kojoj je rođen njegov otac imala izlaz u kupatilo. Odvela sam ga i do tog dijela stana, a on podiže ruke: Pa, i to je još nepromijenjeno – kazuje Šeka, napominjući da dr. Lacomu samo nije bilo jasno otkud na kući balkon.

Na slici ga nije bilo.

Rekla sam mu da je moj svekar jedino to preuredio, da bi njegova supruga  mogla udisati topli zrak, i uživati u pogledu – govori Šerifa.

Kupio austrougarsku vilu

Šerifin svekar je bio dr. Zaim Šarac. A on je sa svojom Jelkom prvo živio u kući preko puta ove, u istoj ulici. Kako mu je supruga patila od astme, htio je mladoj Zagrepčanki ugoditi, i kupio je  austrougarsku vilu.

Zaim je 1892. godine rođen u Stocu. Prema očevoj volji, trebalo je da se posveti trgovini, ali kako je volio knjigu, ne pitajući oca, a uz blagoslov majke, otišao je iz kuće, i sam se školovao. Najčešće, dajući časove svojim vršnjacima, prvo u Sarajevu, pa u Zagrebu, Beču, gdje je i doktorirao.Njegov životni put je Šerifa opisala u jednoj svojoj pripovijeci, u kojoj su sve činjenice poredane onako kako ih je čula iz Zaimovih usta. Ipak, svom glavnom junaku dala je drugo ime.

Nisam bila sigurna da bi moj skromni svekar bio oduševljen time da se o njemu piše. Ali sam i smatrala da je njegova životna staza vrlo zanimljiva, i da će možda ohrabriti sve one koji se, kao što je i on nekad, sami snalaze u ovom surovom svijetu – ističe Šerifa.

Jelka i Zaim sa sinovima: Nedim (desno) i Džemil, te snahe Šerifa i Azra

Zaim je svoju buduću suprugu Jelku upoznao u Zagrebu, za vrijeme studija.

Njeni su imali dućan odmah uz knjižaru poznatog političara Stjepana Radića – priča Šerifa.

U kočijama iz Zagreba

I nastavlja, kako je njena svekrva u Sarajevo, nakon vjenčanja, dovezena u kočijama, kako je to bilo uobičajeno za tadašnji viši sloj društva. Sa njom je došla njena guvernanta, Maričika, koja je Jelku pazila od rođenja, a jednako tako se kasnije brinula i o njenim sinovima Džemilu i Nedimu.

Maričiku sam i ja vrlo voljela. Ona je bila kao član porodice, niko nikada na nju drugačije nije ni gledao. Do kraja svoga života je ostala uz nas, a, kada je umrla, tata (Zaim,op.a.) je platio da se njeni zemni ostaci prenesu u Mirogoj, u porodičnu grobnicu. Dok god je svekrva bila živa  slala je novac svome bratu Vladi za cvijeće koje će odnijeti Maričiki na grob – govori Šerifa.

Ništa preko reda

Pa se još sjeća da je svekrva Jelka bila bogata,ali i plemenita žena.

Otac joj se zvao Adolf Rendeli. Umro je prije Drugog svjetskog rata. Bio je fin, odmjeren, tih gospodin. Jako je bio vezan za unuka Nedima, koji je često išao kod njega. U to vrijeme oni su imali auto, vilu na Šalati, obrt, tri djevojke u kući. Rendeli je bio Jevrej, a majka moje svekrve je bila Njemica. Ona je govorila samo njemački jezik. Oboje su svoju djecu odgojili tako da  ništa ne očekuju preko reda, i da se pouzdaju uvijek samo u sebe i u svojih deset prstiju. Takav je bio i moj suprug prema našoj kćerki. Evo, Arina (Šefkina kćerka,op.a.) je na drugoj godini studija žurnalistike polagala neki ispit. Nakon toga je njen profesor, u razgovoru s svojim kolegom, mojim Nedimom, pomenuo kako je upravo otkrio briljantnu studenticu. Preziva se kao i ti, je li ti šta u rodu, pitao ga je, a Nedim je mirno odgovorio da mu je Arina kćerka. Na fakultetu se to dugo prepričavalo – kazuje Šerifa.

Imovina Šaraca

Dr. Zaim Šarac je imao advokatsku kancelariju. Miljenko Jergović u jednom svome tekstu posvećenom sarajevskim advokatima uoči Drugog svjetskog rata navodi da ih je 1940. godine bilo 49. Kancelarija se nalazila u ulici Prestolonasljednika Petra 36.

Šarac je bio vlasnik i nekoliko nekretnina, ne samo u BiH.

Zemljište na kojem je sada zagrebačka Pliva, pripadalo je mome svekru i njegovom prijatelju, kolegi sa studija, Azizu Sariću. Povelik plac je bio. I taman kada su vođeni razgovori oko prodaje, izašao je u RH Zakon o nacionalizaciji. Nama su mnogi govorili da bi se  pitanje vlasništva moglo i sada pokrenuti. Ali Nedim nikada nije bio za to posebno zainteresovan. Bio je od onih ljudi koji sami rade sve po zakonu i pravdi. Ali je to očekivao i od drugih. Na primjer, zajedno sa još dvojicom kolega pisao je istoriju radničkog pokreta u BiH. Svoj dio je u roku završio, ali projekat nikad nije priveden kraju. Sada taj dragocjeni rukopis stoji u ladici, a  sve prijedloge da ga i on publikuje, kao što je to učinio jedan od kolega. Odsječno je odbijao, napominjući da to ne bi imalo smisla bez cjeline. Nakon Nedimove smrti 2008. godine ponovo su neki predlagali da se to štampa, ali nikad to ne bih dozvolila – kazuje Šerifa.

Fakultet u tetkinoj kući

Pa saznajemo od nje i da je i sadašnja zgrada Fakulteta političkih nauka dijelom podignuta upravo na nekretnini koja je pripadala Zaimu Šarcu.

Tu je već bila partijska škola, a Nedim  je bio među njenim osnivačima. Jedan dan je došao ocu i zamolio ga da im ustupi tetkinu kuću, koja je tu stajala prazna (ostavština Zaimove sestre), jer im treba za fakultet. Zaim je bez riječi, i bez ikakve nadoknade, pristao. Još u našoj arhivi posjedujemo i skripte koje je Nedim rukom pisao za tu školu, tako je to tada bilo – govori Šerifa.

Drugi sin Zaima i Jelke je bio Džemil Šarac, general-pukovnik Titove Armije,  nosilac Partizanske spomenice 1941, koji je i za vrijeme protekle agresije na BiH svoje veliko vojno znanje i zanos antifašiste stavio na raspolaganje braniocima BiH. Umro je 2002. godine. Njegova supruga Azra je bila aktivni član SABNOR-a.

Kuća puna povijesti

Sve je to Šerifa ispričala gostima iz Beča. A  prof.  Lacom joj je objasnio da je njegov otac Boris bio unuk Myrona, viteza Zarzycki Nowine, koji je 18. maja 1895. godine uselio u sadašnju kuću Šarčevih zajedno sa suprugom, Zagrepčankom  Annom Matić.

Miron je obavljao više važnih funkcija za Austro-Ugarsku po cijeloj Bosni i Hercegovini.Inače, nakon njegovog odlaska iz Sarajeva, od 8. marta 1917., u kući je živio Mustajbeg Uzejbegović. Poslije njega, novi vlasnik je bio, od trećeg maja 1924., dr. Hugo Štajnfeld, a od 17. jula 1929.godine – dr. Zaim Šarac.

Myron Zarzycki je rođen 1854. godine u Galiciji (današnja Ukrajina). Imao je četrnaestero braće i sestara. Otac mu je bio svešteno lice. Nakon studija u Beču, radio je u vladinim institucijama, a od 1878. godine, “kao neko ko razumije slavenski živalj”, prebačen je u Bosnu.

U početku je bio oslonjen samo na sebe. Tek jedan žandar je bio uz njega, i nije mu bilo lako u nepoznatoj sredini, koja je s nepovjerenjem i strahom zazirala od pridošlica, pogotovo onih u vlasti…Službovao je i  u Stocu, (Zaimovom rodnom mjestu, op.a.) gdje se rodila Zora, baka dr. Lacoma, potom u Banjoj Luci, Foči…Pričao mi je dr. Lacom, kako je njegov djed bio vrlo susretljiv, pažljiv, tolerantan, pa bi ga svaka sredina u koju bi došao brzo prihvatila. Kao uspješnog činovnika unapređuju ga i šalju u Sarajevo. Za svoj rad je dobio i brojna priznanja, a jedno i lično od cara Jozefa – kazuje Šerifa.

Bosanska soba u Beču

Zanimljivo je i to da je Myron Zarzycki u svojoj kući u Beču imao  “bosansku sobu”, opremljenu kao da je usred sarajevske mahale.

U toj sobi je bilo raznih trofeja, a među njima i handžar sa srebrenom drškom Husein-kapetana Gradaščevića, rekao je Šerifi profesor.

Myron i Anna su imali troje djece: Myrona juniora, koji je išao u sarajevsku školu, a poslije je službovao u institucijama države SHS, zatim Kseniju (kada je penzionisan, vitez Zarzycki je jedno vrijeme živio s kćerkom Ksenijom i zetom Romanom u rodnoj Galiciji), i Zoru, kasnije udatu za ing. Eduarda Lacoma, oficira austrijske armije. Zora je živjela u Beču, ali je dva puta dolazila u Sarajevo, i porađala se u današnjoj kući Šarčevih.

Prijateljstvo sa Jasmilom

Ta je kuća svojim enterijerom oduševila i  rediteljicu Jasmilu Žbanić, pa je Šerifa, nakon dugog nagovaranja, napokon dala saglasnost i u toj kući su dvije sedmice snimane brojne scene iz filma „Na putu”.

O tada stečenom prijateljstvu uvijek otvorene, radoznale, svestrano talentovane Šerife Šarac i Jasmiline ekipe najbolje svjedoče fotografije iz porodičnog albuma sa svečanosti održane povodom završetka rada na filmu.

Šerifa je  bila zvijezda večeri, pogotovo kada su čuli njene interpretacije sevdalinki. Ne bih se smjela u to zakleti, ali trenutno u BiH osim nje, i možda još tek poneke osobe, najvjerovatnije niko ne zna napamet toliko  tekstova izvornih narodnih pjesama, onih koje su nastajale na području cijele bivše Jugoslavije.

Šarac je napisala i dvije knjige. Nije bila ni svjesna tog dara sve do prošlog rata. Skrivajući se od granata, počela se prisjećati svoga djetinjstva  u sarajevskoj mahali Sumbul-česma, i priča koje je tada upijala od očeve majke, Crnogorke iz Podgorice. Ta  vedra i sjetna Šekina literarna kazivanja o starom Sarajevu je sakupila njena Arina, sa svojim prijateljicama i ocem je pripremila, i dala u štampu, skrivajući od majke.

Dobila svoju knjigu na rođendan

Tako je Šerifa na osamdeseti rođendan za poklon dobila svoju knjigu, “Huda sreća i druge priče”. I ova je knjiga, baš kao i “Šabanova kafana”, dosad proputovala cijelom planetom. I sada je mnogi traže, smatrajući je jednom od najautentičnijih kazivanja o prošlosti Sarajeva. Da je pameti u ovoj zemlji za nju bi se i danas otimali izdavači. (Ali, da je pameti i sve tri zgrade u Ulici Tina Ujevića, među kojima je i ova porodice Šarac, bile bi na listi zaštićenih spomenika u BiH.)

Inače,kada je imala osamdeset tri godine Šeka je napisala  i priču na engleskom jeziku o ratnom Sarajevu, te je poslala na konkurs engleske ambasade u BiH. Priča je kasnije uvrštena u jednu zbirku.

Susret sa Nedimom

Kako su se upoznali Šerifa i Nedim?

Bilo je to 1944. godine.Sarajevske škole su u to vrijeme stalno zaposjedale neke vojske. Kako su prolazile kroz grad, smjeste ih u škole, a mi po mjesec dana nemamo nastave. Bilo je i Nijemaca, i Talijana, i ustaša, koga sve nije bilo…Nakon jednog takvog povratka u školu, vidimo mi, sve neki novi nastavnici, a među njima jedna vrlo stroga, oštra, strah te da je sretneš. Dođe u razred,  ja sam tada bila u Ženskoj stručnoj školi, u sadašnjoj ulici Avdage Šahinagića . I kaže nam ta nastavnica da se svaka od nas mora opredijeliti za neku sekciju. A ja mislim, šta li joj je to sekcija. Cure oko mene navalile, hajde ti Šeko u dramsku, ti znaš lijepo pjevati, i ja tako pristanem. Nedim je tada išao u gimnaziju,. I on se opredijelio za dramsku sekciju. I jedan dan sastanu se svi učenici sekcije. Fijele se uloge za predstavu. Meni, jer sam lijepo pjevala, daju ulogu Ciganke, u koju je zaljubljen beg, a Nedim je dobio ulogu bega. Pa, on dolazi u čergu, a Cigani sviraju, pjevaju. Zaim Imamović nije bio član naše sekcije, njega su angažovali. Ali ne da pjeva, nego je svirao harmoniku. Premijera je bila u Narodnom pozorištu. Meni su obukli neku svilenu košulju i dimije drečave boje, da Bog sačuva. Na glavi mi je bila marama crvena. Na rubovima marame su visili ukrasni dukatići .I, sjećam se, ja pjevam, razliježe se dvoranom, “Lolo moja, crni Ciganine, (tada je tako bilo normalno kazati),sve ti volim, a najviše ime”, a beg, odnosno Nedim, sav u dertu, teferiči, baca fes u zrak…Došle su majka i sestra da gledaju. Inače, majci nije bilo nimalo drago što ja, kako je govorila, dangubim  u toj školi. Naučila si šiti, šta ti još treba, ponekad bi me i ružila. Majka je ostala rano udovica, brinula se o nama, djeci,i sve drugo što sam radila, a nije bilo šivenje, za šta sam dobivala fine pare, njoj je bilo bespotrebno…I, tako, u neko doba šapće majka mojoj sestri Fiki: -Pa, đe je više Šeka, što se ne pojavljuje. A Fika će joj: -Kako majko ne pojavljuje,  gledaš je cijelo vrijeme. A majka će: -Ah, gluho bilo, šta su mi uradili od djeteta, odakle joj sve ono na njoj…Eto, tako sam se ja sa Nedimom upoznala – smije se Šeka.

Nedim. Kakvo je to ime?

Pa se sjeća i ovoga:

Pita Nedim mene jedan dan,može li da me otprati kući. Kažem, hajde, može, al’ do vrata. I tu smo mi malo stajali, pričali. Meni ni na kraj pameti da je on mene begenisao. Uđem u kuću, majka pita ko je to, kažem jedan drug iz sekcije. Kako mu je ime, pita dalje majka, odgovorim, Braco. Svi su ga tako zvali. Kaže mama, hajde, raspitaj se ti bolje, ne može mu to biti ime, I ja ga sljedeći dan pitam: imaš li neko drugo ime, a on kaže: Nedim. Nedim, kakvo li je to ime, nikad nisam čula, mislim se u sebi. Pitao je i on mene je li mi Šeka pravo ime. Kažem mu da u Podgorici kome je god ime Šerifa, zovu ga Šeka. Vraćam se kući, i razmišljam, Bože, Nedim…Kakvo li je to ime, hoće li se majci dopasti. I majka će odmah: Nedim?Vela havle, kakvo je to ime. A kako mu je prezime? Ne znam  mama, bogami, niti sam se sjetila da ga pitam, a nije ni on mene, kažem joj. Eto, bila sam baš pravo dijete, a imala sam  17 godina tada – kazuje Šeka.

Slika iz novčanika

U to vrijeme bila je moda da djevojke momcima poklanjaju svoju sliku, a i oni njima.S posvetom.

Kaže meni Nedim, rat je već bio završen,što se ne bi uslikala, pa da imam tvoju fotografiju.I, ja odem, tamo, kod Interšpeda, bio je jedan pasaž, a u njemu fotografska radnja Ivice Lisca.Dočeka me njegova supruga Marica, sjednem u stilsku stolicu, namjesti mi ruke, i više snimaka napravi, pa stavi pred mene, da biram.Dopadne mi se jedna, a kad ju je Nedim vidio…Još se sjećam njegovog ozarenog  lica.U novčaniku ju je uvijek nosio. I kada je umro, našli smo je tamo – priča Šerifa.

Slika iz izloga

No, kada je završila to fotografisanje, Marica je Šerifu zamolila da je još jednom slika, ali ovaj put s maramom na glavi…

Rekla mi je da ja imam oči, koje njoj baš odgovaraju za to šta želi. A željela je napraviti sliku Madone. Još mi je obećala da će mi dati deset besplatnih fotografija, i ja pristanem. Donese neki crni šal, pokrije me, pa, pogledaj ovdje, pogledaj ondje, dole, gore. Izmuštrala me i konačno napravila sliku koja je njoj odgovarala. Odmah je fotografiju uvećala i stavila je u izlog. Ne prođe dan, dva, eto Nedima, kaže, neko razbio izlog, i odnio tvoju fotografiju. Marica je u prvi mah bila pomislila da je to uradio moj momak, zbog ljubomore. Pa mi odemo zajedno kod nje,i on joj je tek tada otkrio iz koje je  porodice: – Ja sam od Jelke Šarac sin,  vi ste me slikali kada sam imao samo godinu dana. Što bih ja na ovakav način dolazio do te slike?!Pa, Šeka je moja djevojka, ja nju imam živu, tako je rekao Nedim – kazuje Šerifa.

Šefikina fotografija nestala iz izloga

Nedim je Šerifi tada dao svoju fotografiju, jer, uskoro je trebao ići u Zagreb, da studira medicinu…

Svaki dan mi je pisao

Tada ona nije znala da Nedim ima brata Džemila, koji je isto tako bio otišao u Zagreb, uoči rata, i on da studira medicinu. Ali još ni na prvom predavanju nije bio, sve napusti, i pobjegne u partizane. Slično se desi i Nedimu. Samo što ode u Zagreb, dobi poziv za odsluženje vojnog roka, odsluži ga, i opet  ode  na studij.

Svaki dan mi je pisao. Naš poštar mi kaže, ovaj momak je lud, kad ne moram nigdje  ići, moram zbog njegovog pisma. Jer, on se plašio da se ja ne udam, a meni nije bilo ni do kakve udaje. Kako ću, po cijeli dan sam šila, izdržavala sam porodicu. Tada Nedim od nekog čuje da se u Sarajevu otvara Viša pedagoška škola, i zamoli me da se o tome raspitam.Kaže, ako mu bude odgovaralo, eto njega natrag, neće slušati ni mamu ni oca – govori Šerifa.

A otac Nedimov, dr. Zaim Šarac je, odmah nakon održavanja trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, u Sarajevu, bio izabran za jednog od dva potpredsjednika prve posljeratne Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

Prva Vlada RBiH

Njen predsjednik je bio Rodoljub Čolaković, danas nepravedno, sramotno zaboravljeni novinar, književnik, prvi glavni i odgovorni urednik “Oslobođenja”, rođeni Bijeljinac. Njega, pored Avde Hume mnogi smatraju najzaslužnijim za to što je BiH nakon Drugog svjetskog rata postala jedna od šest jugoslovenskih republika, umjesto autonomna jedinica unutar Srbije ili Hrvatske, kako su neki predlagali.

Šerifa nam pokazuje sliku te prve bh. Vlade, koju su pored Šarca, ministra lokalnog saobraćaja, i drugog potpredsjednika, dr. Jakova Grgurića, činili: Ćazim Ugljen,Vlado Šegrt,Ante Martinović, Ilija Došen, Đuro Pucar Stari, Hamdija Čemerlić, Ante Babić, Hasan Brkić, dr. Nedo Zec, dr. Cvitan Spužević, Novak Mastilović i Pašaga Mandžić.

Brčko ili Banja Luka

Pošaljem ja Nedimu informacije o toj novoj školi,i eto  ga uskoro u Sarajevu. U njegovoj generaciji je bilo  žena i muškaraca razne životne dobi, jer su zbog rata bili prekinuli školovanje. Nedim se opredijelio za istoriju i geografiju…Sjećam se da je sa njim u grupi bila i Mara, supruga dr. Zeca – prisjeća se Šerifa,

Nakon završetka Više pedagoške škole Nisim Albahari, partijski kadar koji je odlučivao gdje će ko ići raditi, kaže Nedimu da može odabrati ili Brčko ili Banjaluku.

Nedim nije nikad bio u Brčkom, pa odabere Banjaluku, i dobije posao na Trgovačkoj akademiji.To je bilo dva, tri mjeseca prije našeg vjenčanja, petog jula 1948. godine. U Banjaluci smo ostali osam mjeseci. Naime, u Beogradu  je osnovan Institut društvenih nauka, i Nedim se prijavi da ide tamo. A roditelji su mu već bili u Beogradu jer je Zaim tada bio ministar trgovine i snabdijevanja u Vladi FNRJ. I,kako sam ja sa sobom uvijek nosila fotografije, jednom, sjedimo, svekrva i ja, listamo album, kad ona ugleda onu sliku mene kao Madone. Pita me, odakle ti ova fotografija, ko ti je to?.Pa, ja sam to mama, kažem joj. Ona se čudi, kako ti, ja sam istu ovakvu sliku vidjela u izlogu  u Vrnjačkoj Banji. Ja, iznenađena.Kakva Vrnjačka Banja, prvi put sam čula za taj grad tada. A svekrva priča, kako je bila u frizeraju, i kako je odmah zapazila tu sliku u izlogu, velika bila, uramljena. Evo, još mjesec dana pa ću navršiti devedeset šestu godinu,a ja još nisam saznala otkud je ta moja slika tamo dospjela – kaže Šerifa.

Valter kod Šaraca

No, kada se malo bolje razmisli, cijeli njen život pun je nekih čudesa.

Ovo što ću ispričati desilo se još u ono ratno vrijeme kada smo se nas dvoje tek počeli sastajati kao momak i cura. Samo što nije počeo policijski sat, eto Nedima. Nije mi jasno, šta će sada tu, a on kaže, ma, samo da te vidim. Mislim, svašta, glavu stavlja u torbu. Puno kasnije mi je priznao da nije tada dolazio samo zbog mene. On i njegov drug bi, u doba kada je rijetko ko na ulici, nabrzinu lijepili po vratima, zidovima, ogradama, gdje god im je bilo zgodno, antifašističke plakate, proglase, Titove slike i potom bi pustim mahalama sjurili u grad – kazuje Šerifa.

I priznaje da tada nije ni slutila šta se dešava u kući Šarčevih na Džidžikovcu.

Nedim mi nikad nije rekao da je njegov otac Zaim jedan od glavnih učesnika otpora u gradu, a brat Džemil u partizanima. Nisam znala ni to da je dobar Zaimov prijatelj bio Vladimir Perić Valter, koji je, preobučen u njemačku uniformu, dolazio u njihovu kuću. Nerijetko se dešavalo da su Zaim i Valter na gornjem spratu, dogovaraju se o akcijama, a u donjem dijelu kuće, gdje je stanovala jedna mlada operna pjevačica, priređivane su žurke za najviše ustaške i njemačke oficire – govori nam Šerifa, podsjećajući na to da je i njena svekrva bila Jevrejka.

Spašavanje Olge Humo

Dr. Zaim Šarac, čije ime danas nosi jedna sarajevska ulica, neko vrijeme je u kući krio i Olgu Humo, suprugu već pomenutog Avde Hume, jednog od najviših i najčestitijih poratnih funkcionera RBiH.

Olga je bila u zatvoru, ali se razboljela, pa su je odveli u bolnicu, na Koševo. Zaim i Valter su organizovali njen bijeg uz pomoć osoblja bolnice, koji su odšarafili rešetke, i ona je tako izašla. U prvo vrijeme se krila kod apotekara Muftića, čija je žena bila Austrijanka. Ta apoteka je i sada na ćošku, kod Katedrale. U njoj je tada radila i Munevera, tetka dr. Ismeta Gavrankapetanovića, i jedan Petrović, ne sjećam mu se imena…Oboje su znali tu tajnu… Sve su to bili izuzetno hrabri ljudi, uvijek sam im se divila – priča Šerifa Šarac.

Hrabra Šerifina majka

No, hrabra je bila i njena majka.

Jedna cijela porodica se kod nas krila. Njihovi rođaci su bili u partizanima, pa su od nekog saznali da će i oni biti uhapšeni… Dobro se sjećam i dana uoči 6. aprila 1945., racija pomahnitale ustaške vlasti, svjesne da joj se bliži kraj. Po mahalama su se šapatom širile vijesti o odvođenju ilegalaca, simpatizera pokreta u zatvor Belediju… Odveden je tada i jedan meni drag momak iz komšiluka, čiji je brat bio u partizanima, likvidirali su ga. U našem komšiluku je živjela i Halida Repovac, kasnije supruga Alije Izetbegovića. Ustaše su odvele i dvojicu Halidine braće, jedan se zvao Bakir, po njemu je ona kasnije svome sinu dala ime. Da bi spasila Halidu, moja majka ju je sklonila kod nas. Porodica s puno djece i sa ženom, kao glavom te porodice, ustašama nije bila toliko sumnjiva. A mogla je iz nekog razloga postati! Poslije rata kada bismo o tome počeli pričati, majka bi nas prekinula. Njoj je bilo normalno to što je pomagala, ne misleći na posljedice – kaže Šerifa.

I danas sjedne za „singericu“

I lista albume pa se sjeća.

Tu su i slike njene kćerke, bivše novinarke Oslobođenja, koja živi u Edmontonu, u Kanadi. Arinina i Edina kćerka Ena je diplomata u Vladi Kanade. Trenutno je na službi u Adis Abebi, odakle je nedavno u Sarajevo poslala i fotos koji svjedoči koliko se u glavnom gradu Etiopije još poštuje  bivši predsjednik SFRJ Josip Broz Tito.

Druga Šekina unuka Mia je studentica u Montrealu, a već nekoliko godina se bavi i modom. Krajem prošle godine je doživjela veliki uspjeh jer su je pozvali da predstavi svoje kreacije na  velikoj svjetskoj smotri mode u New Yorku.

Šefika sa kćerkom Arinom i unukama Enom i Miom

Jasno je otkud njen talenat za šivenje. Šerifa Šarac i danas sjedne za svoju “singericu” i sebi  nešto sašije. Radila je to ne samo prije udaje nego i kasnije, a njene haljine su nosile i mnoge poznate Sarajke. O kakvom je umijeću riječ možda će najbolje reći to da je godinama šila i odijela za svoga supruga, a Arina je nerijetko nosila i majčinom rukom ispletenu, heklanu, vezenu odjeću.

Unuk prof. Lacoma 

Naravno, i zidove kćerkinog stana ukrašavaju majčini akvareli.Jedan nastaje i ovih dana.

Meni nikad nije dosadno  – kaže jednostavno Šeka.

I onda priča novu priču. Opet počinje zvonom na vratima.

Pojavi se crnpurasti momak. To je bio unuk profesora Lacoma, koji je poželio vidjeti kuću u kojoj je rođen djed njegovog djeda. Fino smo se ispričali. Kad je odlazio dugo mi se srdačno  zahvaljivao. E, da sam mlađa prihvatila bih da odem u Beč, samo zbog bosanske sobe viteza Myrona Zarzyckog  – kaže Šerifa kroz smijeh.

O toj sobi sam i ja razmišljala nedavno, dok sam u Istanbulu, na Ejupu, pogledom kružila preko ogromnog tamošnjeg groblja u kojem se nalaze zemni ostaci Husein-kapetana Gradaščevića. Nažalost, ne zna se tačno gdje su.

Ali, eto, barem znamo gdje je njegov handžar sa srebrenom drškom.

 

 

Idi naVrh

Don't Miss