Tiha, ali sve primjetnija reakcija na novo stanje u Izraelu nagoni i na “misli o odlasku iz zemlje u koju su došli slobodno živjeti uz sve normalne uslove, sigurnost i slobode za sebe i djecu…” Kažu, dolazeći opredjeljivali su se za “obećanu zemlju”, i u istorijskom i u vjerskom i savremenom smislu ali – šta sada? I zbog koga i čega ostajati ?
Promatraču zainteresiranom za najnovija zbivanja i činjenice o Izraelu, od tamošnjih izbora prvog novembra prošle godine do danas, javi se spontano ona stara narodna: “Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju…” A Benjamin Netanyahu, nekada iz milja nazvan Bibi, očigledno je poodavno posadio te tikve sa pomenutim partnerom. I uzgajao ih još od prvog premijerskog mandata, marta 2009. pa sa kratkim prekidima do ovog šestog, minulog novembra.
Mučnija prošlost
Proizvođači i sadržaj đubriva za te tikve iz nove sezone brzo su postali poznati. Đavo je ovaj put pogurao upornog premijera Izraela u specijalni, najradikalniji zaokret ka desnom ekstremizmu, vjerskom, cionističkom, rasističkom… A ovaj uvjeren da je tako riješio i sve svoje samodobitne ambicije. Možda i ne shvatajući da se u ovoj igri mora povinovati istinskim dobitnicima, liderima sile, ekstremizma i šovinizma svake vrste, čiji su udrženi glasovi bili neophodni jezičak prevage za njegov novi premijerski mandat. Koji, vraća i Izrael i Palestinu i cijeli Bliski istok u mučniju prošlost.
Mnogi ultimatumi Netanyahuu danas su poznati. Od toga da Palestine tu nema, ni razgovora više o “dvije države”. Legalizira se trajno okupacija, kao i status Palestinaca. Još dalje, plan im je i da cijela Palestina, sa stotinu sagrađenih naseljia na okupiranoj teritoriji, uz Jeruzalem, Gazu itd., “od mora do Jordana”, postane Izrael. Mijenjat će se školski udžbenici i istorijske činjenice, sa UN-om se šprda, a u kući ultra – religija postaje dominantan nauk i “sistem”. Policija dobija sva prava na brutalne obračune sa “onima koji su protiv”, a na njih se i puca. Pravosuđe i sudstvo se zvanično podvode pod politiku a i presude Vrhovnog suda, zamjene za Ustav, idu u Kneset, na odobrenje. Prijedlog je podigao hiljada Izraelaca na noge. Homofobiji se ugađa zakonom. Pomen LGBT vodi sudiji, najmanje.
Tri istorijske priče
Svašta je tu Netanyahu trampio, do ponižavanja Izraela, da bi izbjegao sud povodom tužbe za podmićivanje, prevare i zloupotrebe. Uručena mu je prije tri godine. U Vladu je uveo najekstremnije, čak i presuđene pristalice terora i atentatora. To je i novi ministar sigurnosti (?!) Itamar Ben Gvir. Ranije član Kach partije Meira Kahane, zabranjene 1994. i proglašene terorističkom i u SAD, EU, Japanu i – Izraelu. Bazalel Smotrich, takođe ministar, promotor je ultra-vjerskog fanatizma, Yariv Levin, ministar je pravosuđa a ključni igrač u rušenju pravosudnih institucija zakonom u ime politike. Ista je priča i sa mnogim drugim iz nove vladajuće koalicije. Za uzvrat, oni su Netanyahuu na izborima dodali neophodni jezičak glasova u Knesetu dovoljnih za mjesto premijera. A od njih se sad očekuju nova pravosudna pravila kako bi optužba protiv premijera bila zaboravljena.
U samo četiri mjeseca sve ovo je izbacilo na površinu i nekoliko specifičnih priča koje se ne tiču samo Izraela, mada su sada tamo u fokusu. Tri su karakteristične i već istorijski relevantne, bitnije od Netanyahua.
Prva je o tamošnjem “odgovoru” na novu realnost neupitno prepoznavanu u samom Izraelu. Ne samo od brojnih pojedinaca, već i čitavih društvenih slojeva, organizacija i institucija. Kroz masovne demonstracije sa desetinama pa i stotinama hiljada učesnika. Jasne su poruke, iskazana osjećanja i protesti povodom akcija profitera Bibija i njegovih ministara, lidera političkih partija na vlasti i njihovih sljedbenika, starijih i novih.
Ovakvo buđenje Izraela na najavljene poteze nove vlade, date naloge ali i prve prijedloge zakona zarad izrazito radikalnih promjena društvenih, vjerskih i političkih narativa – do sada nije zabilježeno. Pri tome, “odgovor” ciničnom kalkulatoru Netanyahuu i njegovim partnerima nije se čuo samo od do sada najčešće šutljivih Izraelaca. Recimo, prema pisanju “Haaretza”, više od 200 izraelskih aktivista i organizacija za ljudska prava poslali su pismo ambasadoru SAD-a Thomasu Nidesu povodom “huškačkog genocida protiv Palestinaca”. Više od 50 vodećih funkcionera izraelskih gradova, 300 direktora i 660 nastavnika raznih škola rekli su da neće prihvatiti obrazovne reforme ministra Maoza…Hiljade prosvjetnih radnika izašlo je na demonstracije. Svjesni da osveta može biti – otpuštanje.
Država pod pritiskom
Posebno su aktivni predstavnici high-tech firmi i kompanija kao perjanice promotora uloge nauke u društvu pa i politici. Organizovali su i štrajk ovim povodom, a u 130 izraelskih kompanija bez problema je odobreno učešće njihovih radnika na protestima. Navodi se, sa zebnjom da pojedine velike firme počinju čak i da sele svoja sjedišta i bankovne račune van zemlje, jer slute pad interesa u svijetu za poslove i investicije u “ovakvom” Izraelu. Protestvuje se i što će građani morati da plaćaju veće poreze jer država pod pritiskom ekstremnih religijskih partija – a pritisak je sada još veći – plaća životna izdržavanja onima koji u ime neprekidnog ultra-religijskog obrazovanja ništa drugo ne treba da rade, ne idu u vojsku i ne zarađuju, jer “vjerski nauk” ih svega drugog oslobađa.
Tiha, ali sve primjetnija reakcija na novo stanje u Izraelu nagoni i na “misli o odlasku iz zemlje u koju su došli slobodno živjeti uz sve normalne uslove, sigurnost i slobode za sebe i djecu…” Kažu, dolazeći opredjeljivali su se za “obećanu zemlju”, i u istorijskom i u vjerskom i savremenom smislu ali – šta sada? I zbog koga i čega ostajati ?
Druga je priča ona o Palestini i u Izraelu i na okupiranim teritorijama. Pogurana dodatno sramnim odnosom tzv. međunarodne zajednice spram istorijski jednog od najjadnijih “pitanja” – onog tzv.Palestinskog. I često se čini da je samo šutnja svijeta o svemu tome gora od svega.
“Oštra obećanja”
Ni ovdje Netanyahu i većina njegovih partnera, profitera spram cijele storije, ne shvataju bitno. Da je evo već skoro decenija potpunog ignorisanja svakog smislenog međunarodnog angažovanja o Palestini, tamo oformila potpuno novu generaciju mladih ljudi. Onih kojima mjera nisu više ni utihli glasovi “staraca” u Ramallahu, ni kobajagi sposobni Hamas i slični koji su iznjedrili na očaju vlast u Gazi, pa se polako prelijevaju i na okupiranu Zapadnu Obalu. Svojim povremenim “oštrim obećanjima” i pokojom raketicom uglavnom ne daju nikakvu nadu, već samo argumente vojno-policijskim osvetnicima u Izraelu da brutalno reaguju.
Nove mlade snage među Palestincima – u novom svijetu lakšeg djelovanja, jačanja i planskog povezivanja neće ni ostaviti, ni zaboraviti Palestinu, kako se slutilo još prije sedamdesetak godina. Oni nemaju šta da izgube. I jesu činjenica generacije Palestinaca novog koda i organizovanja, snage i djelovanja protiv zločinca Netanyahu. I ma kako iskusan u okupacijama, on to neće da vidi u ogavnoj potrazi za interesom bez cijene. Pa ko da više. Usput, evo kao i kod nas, odakle ga taj goli interes poziva u posjetu i naziva “gospodinom Netanyahiem”. Jadno.
Bahate percepcije
I treće, možda je i najdramatičnije u bahatim percepcijama svog uspjeha do čega je dobacio stari-novi premijer: U igru spašavanja vlastitog životno – koruptivnog interesa, otišao je, evo, i preko granica Izraela. Što mu uostalom nije strano uz avione i rakete koje često ima u zločinačkim napadima iznad Sirije, Libana itd. U igru vlastitog spašavanja Bibi sada uvodi i staru zakletvu da “Iran nikada ne smije imati atomsku bombu”. I svi mu se partneri prave ludi pred činjenicom da je Iran potpisao tzv. nuklearni ugovior sa svjetskim silama 2015., striktno ga poštivao što se znalo, a da je Trump tri godine kasnije jednostrano izašao iz tog sporazuma uz šutnju poslušne Evrope i Ujedinjenih nacija… Potom su zločinački bezobrazno i lažno (nije im novo) optužili Teheran za to. Pa kada su ih nakon svega doveli do priče o kritičnoj tački u naknadnom obogaćivanju urana “jer prave bombu” koju Izrael ima kobajagoi tajno već deceniama – eto im prijetnje iz Izraela. Pa će, zato, Izrael odgovoriti a možda i unaprijed uraditi što treba.
Misli li doista Bibi da će tu imati na svojoj strani čak i Ameriku, poprilično ohlađenu za takvog partnera, ma kako im važan bio. A ovakav baš i nije. Misli li doista da zbog svoje histerije održavanja na vlasti može svijet uvlačiti u haos i otvarati najgoru moguću Pandorinu kutiju. Zna li da je njemu kod kuće previše sa opstanak čak i samo desetak od 150 hiljada raketa srednjeg dometa koje posjeduje sam Hezbollah u regionu. I da za ono što pokušava, koliko sutra neće imati dovoljno vojnika. Planeta se evo približila raznim crvenim linijama, a jedna takva sviđa se sad i Netanyahu.
Sa istorijom i posljedicama gluposti nije se igrat. Tikve koje je posadio Netanyahu doista rastu na sve strane, ali je đavolu taj partner sad postao popriličan prioritet.
