August 2022

/

Bista akademika Voje Dimitrijevića kao „kostur iz ormara“ za Gradsku upravu Sarajevo

Za bistu velikog Voje Dimrijevića gradske su vlasti u Skakino vrijeme uplatile novac umjetnici Almi Suljević. No, već tri i pol godine ništa se ne dešava

Piše: Rubina Čengić

Iako je na postolju ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu trebala biti do 25. novembra 2018 godine, bista akademika Voje Dimitrijevića se tamo još uvijek ne nalazi.

Bivši gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka je 2018. godine potpisao ugovor s Almom Suljević i Grad joj je isplatio 9.900 KM za taj posao. No, Suljević danas o svemu kaže: “Jednostavno, desilo se“.

Gradonačelnica Grada Sarajeva Benjamina Londrc Karić kaže da ništa o tom ugovoru nije znala do novinarskog upita i da je ovo za nju kostur iz ormara.

Mi smo tek na osnovu novinarskog dopisa saznali za taj ugovor. Čudno je da da to nije išlo na postupak javnih nabavki, a još čudnije da je sav novac isplaćen unaprijed, no sad smo tu gdje smo. Pravobranilac je pisao gospođi Suljević i ako se ona ne oglasi po ovom pitanju – ići ćemo na sud i tražiti povrat novca, a ja ću pred Gradskim vijećem pokrenuti hitnu proceduru za izradu biste –  kaže Londrc Karić.

Čeka se novi rok

Suljević, pak, kaže da je u pregovorima s Gradskom upravom i da očekuje novi rok za izradu biste.

Ja sam tada, te 2018. godine, napravila kalup. Sin Voje Dimitrijevića, Braco Dimitrijević je to prihvatio, prebacili smo sve kod Enesa Sivca u livnicu, ali onda je došla korona, kasnije sam se ja razboljela. Livnica Enesa Sivca je opljačkana, odnesen mu je uređaj vrijedan 13.000 KM i sav alat, kalupi su polomljeni, kasnije se i on razbolio…. Bojim se da ćemo morati sve ispočetka jer sam ja promijenila koncept tog djela, a više nemamo ni kalupe, ni biste, ni odlivke. Bojim se da ćemo morati raditi i van BiH jer ovdje nema pouzdane livnice, pa će to najvjerovatnije biti u Novom Sadu gdje je i Stijepo Gavrić radio –  kaže Suljević.

Na opasku da je korona-pandemija počela 2019. i 2020., a da je rok bio novembar 2018. Suljević kaže da se jednostavno tako desilo.

No krenimo redom. U novembru 2017. godine Suljević Upravi Grada Sarajeva šalje Prijedlog za izradu, odlijevanje i postavku portreta Voje Dimitrijevića i vraćanje odlivka stopa na mjesto ispred Muzeja atentata 28 juna 1914. godine.

U dopisu piše da ju je akademik Braco Dimitrijević, inače Vojin sin, zamolio da bude autorica portreta njegovog oca, akademika Voje Dimitrijevića, a da su stope na mjestu s kog je Gavrilo Princip pucao na princa Ferdinanda prvi među radovima konceptualne umjetnosti u BiH, te da ona ima original odljev kalupa…

U julu 2018 godine zamjenik gradonačelnika Milan Trivić piše Pravnoj službi Gradske uprave i traži da se s Almom Suljević napravi ugovor, da je tadašnji gradonačenik Skaka odobrio zahtjev i da je ukupna cijena 9.900 KM, te da je to prihvatila i Gradska uprava.

Ugovor između Alme Suljević i gradonačelnika Skake potpisan je 31.08. 2018. godine. Njime je predviđeno da bista bude postavljena do 25.11.2018. godine, Dana državnosti BiH. Također je predviđeno i da će Suljević biti isključiva nositeljica autorskih prava.

ugovor suljevic grad

Istim ugovorom je za praćenje njegove realizacije zadužena Gradska služba za obrazovanje, kulturu, sport i mlade. Isplata ukupnog iznosa uvećanog za porez (11.450,70 KM) je izvršena 30. septembra 2018. godine, no rad do danas nije predati gradskoj upravi.

Prva greška

Trivić smatra da su svi u gradskoj upravi mogli znati za taj slučaj i da je sramota da bista još nije gotova.

Nama je Braco Dimitrijević preporučio Almu Suljević i moja prva greška je bila što sam tako ušao u taj proces, ali jednostavno sam smatrao da nema smisla da to radimo bez porodice. Na početku sam imao puno povjerenje u gospođu Suljević, ali pred kraj se sve nekako razvuklo. U jednom trenutku je Enes Sivac došao i tvrdio da nije dobio novac za svoj dio posla, kasnije je dolazio ponovo i tražio da mu gradonačelnik zaposli kćerku, a onda je i Alma Suljević nekako nestala. Lično sam zvao bezbroj puta, pitao sam treba li više vremena, treba li nešto drugo… Sve je ostajalo bez odgovora. Pred kraj mandata sam pokrenuo proceduru za raskid tog ugovora jer se gospođa Suljević pokazala vrlo neodgovorna, a kada sam napuštao Gradsku upravu zamjenici gradonačelnice sam objasnio o čemu se radi jer u konačnici je budžetu nanesena šteta – kaže Trivić.

Prisjeća se da je sličan posao napravljen za bistu Isaka Samokovlije u saradnji s Jevrejskom opštinom.

To je radio gospodin Stjepo Gavrić, on je odabrao livnicu u Novom Sadu jer mu je, koliko se sjećam, cijena bila povoljnija, i sve je završeno u sat kako smo
se dogovorili i bez ikakvih problema
– priča Trivić.

Iz Gradske službe za obrazovanje, kulturu, sport i mlade poručuju da su oni tek formalno stavljeni u ugovor i da oni s tim nemaju nikakve veze.

Pljačka ateljea

Sivac kaže da je on kriv, da je odgovornost njegova i da će sve napraviti ponovo – ima sliku Voje Dimitrijevića i da mu za to treba mjesec do mjesec i po.

Bista je napravljena na Akademiji, onda smo je donijeli u moj atelje u livnicu u Vogošći. Ja sam dobio novac za materijal, Alma je platila asistente na Akademiji koji su radili na tome, mi smo napravili kalup u vosku, potom u šamotu i trebalo je da izlijemo bronzu koju sam ja ranije kupio, ali onda je moj atelje opljačkan, odnijeli su mi sav alat, razbili kalupe jer su, valjda, mislili da je unutra bronza, odnijeli su i bronzu koju sam ranije kupio i ja sada nemam više ništa. Šteta od te pljačke je 15.000 KM, a u međuvremenu sam i ostao bez posla na Akademiji i živimo od ženine plate iz prosvjete – kaže Sivac.

 

KAKO JE MVP ZATAŠKAO SIGURNOSNU PRIJETNJU: Veća grupa „biznismena“ iz Pakistana nestala nakon ulaska u BiH

I dok državne institucije u svojim nemuštim odgovorima impliciraju da Pakistanci više nisu u našoj zemlji, postavlja se niz bitnih pitanja, među kojima: gdje su oni boravili i gdje su sada, šta su radili, da li su uistinu ikada i otišli iz BiH, ako jesu – gdje su otišli, odnosno, jesu li i šta za sobom ostavili u BiH (budući da dolaze iz države koja se godinama bori s unutrašnjim terorizmom)

Istraživački tim Inforadara

Četiri godine nakon što su 2018. nelegalno ušli u BiH kako bi „prisustvovali“ jednom od događaja koje organizira Bosnia Bank International – BBI (Sarajevo Biznis Forum, odnosno Halal sajam),nepoznato je gdje je završila i čime se danas bavi grupa od 20-ak i više Pakistanaca jer su oni u međuvremenu – nestali.

Iako su protekle četiri godine, nadležne državne službe u Bosni i Hercegovini žmire i ne otvaraju oči; naime, i dalje je nepoznato gdje su pakistanski “biznismeni” danas, kao ni šta su i koliko dugo radili u BiH, odnosno, da li su i dalje u BiH, čime su bave i da li predstavljaju sigurnosnu prijetnju.

Sve vize je odobrio aktuelni ambasador BiH u Islamabadu Sakib Forić, general OS BiH u penziji, inače diplomata iznimno blizak ministrici vanjskih poslova BiH Biseri Turković. Istovremeno, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) BiH svjesno zataškava ovu veliku sigurnosnu aferu, nesumnjivo jednu od najvećih otkako je Turković na čelu MVP BiH.

IZA KULISA SARAJEVO BIZNIS FORUMA

Inforadar je u sjedište bh. diplomatije proteklih mjeseci slao upite, potom urgenciju, zvao nekoliko puta PR službu da se informiše o tome da li ćemo dobiti bilo kakve odgovore, no Turković je hladno izignorisala svaki naš pokušaj. Ovakav stav Bisere Turković samo je potvrdio pouzdane informacije Inforadara da je diplomatski i sigurnosni skandal s pakistanskim „biznismenima“ zataškan.

Koliko je afera sama po sebi duboka svjedoči i to da je naš tim više mjeseci istraživao samu pozadinu priče koja se na kraju pokazala jednom od „najzatvorenijih“ s obzirom da svi u lancu odgovornosti šute ili skidaju odgovornost sa sebe.

Naime, BBI je tokom 2018. godine organizirala dva događaja, najprije Sarajevo Biznis Forum (SBF), krajem aprila, a onda krajem septembra iste godine i Halal sajamViše je grupa Pakistanaca i „pakistanskih“ biznismena dobilo od ambasadora Forića vize za ulazak u BiH kako bi prisustvovali ovim događajima, a jedna cijela grupa je nekada u ovom periodu tek tako – nestala. Nije, međutim, poznato da li im je Forić odobrio jednokratne ili višekratne vize, odnosno da li su u BiH ušli u aprilu a nestali između aprila ili septembra, ili su ušli tek u septembru 2018. i nakon toga nestali.

Inforadar ekskluzivno objavljuje imena većine „nestalih“. To su: Akram Tahir, Saeed Muhammad, Ullah Fozia Hameed, Tasswar Iqbal, Mehmood Anam, Noman Ali, Ahmad Haseeb, Arslan Muhammad, Kamran Chaudhry Muhammad, Ali Barbar, Gulraiz Mohsin, Iqbal Zahid, Mohsin Gulraiz i Nasir Mahmood.

Foto: Spisak nekih od nestalih Pakistanaca

Slika koju objavljujemo nastala je tokom trajanja još jednog događaja iz 2018. u Sarajevu, Međunarodnog sajma sportske opreme, koji je sredinom maja organizirao Kanton Sarajevo. Na njoj vidimo ambasadora Forića u društvu Pakistanca Harisa Khana, čovjeka kojem je, interesantno, prethodno ulazak odbila jedna evropska država i vratila ga nazad u Pakistan, pa se postavlja pitanje kako je onda mogao ući u BiH? Danas, prema našim informacijama, Khan s urednim papirima živi i radi u Sarajevu.

Foto: Ambasador Forić (drugi s lijeva) u društvu Harisa Khana (zadnji desno)

Da je BiH uređena država nestanak Pakistanaca bi u startu upalio sve alarme zbog moguće sigurnosne prijetnje. No, kako je BiH daleko od normalne države ovaj problem ne samo da je gurnut pod tepih, već su nadležne institucije o svemu informisane mjesecima kasnije. Sada se može samo nagađati kakva je zaista uloga Pakistanaca bila i sa kakvom namjerom su oni uopšte došli u srce Evrope, odnosno boravili u BiH.

Ono što je Inforadaru potvrđeno iz sigurnosnih izvora jeste da je ova grupa u BiH stigla iz oblasti Punjab – Gujrat/Gujranwala, nadaleko poznate po ilegalnim migantima. Sve je to vrlo dobro znao i ambasador Forić, no uprkos tome on im je odobrio vize. Iako se ovdje postavlje pitanje zašto, to pitanje nije za nas, već za pravnu državu.

Vrijedi podsjetiti da Forić do danas nije pozvan na odgovornost već je, naprotiv, u međuvremenu nagrađen uz lobiranje i podršku aktuelne ministrice vanjskih poslova.

Nakon što je naš portal prije nekoliko mjeseci iz policije dobio sve relevantne informacije i neophodne potvrde, sagovornik Inforadara iz sigurnosnih službi, a kasnije i zvanično nadležne institucije, potvrdili su da je 2018. u BiH stigla veća grupa državljana Pakistana kojima su izdane vize za SBF. Naš izvor pojašnjava procedure.

„Nije moguće puno toga učiniti kada se ljudi s uredno izdatim vizama pojave kod nas na aerodromu, jer glavne provjere u ovakvim slučajevima vrši ambasador tokom intervjua, nakon čega im i izdaje vize. Ono što mi znamo jeste da je nakon ulaska u BiH jedna veća grupa od 20-ak tih ’biznismena’ jednostavno nestala“, kaže sagovornik Inforadara blizak sigurnosnim službama.

I dok državne institucije u svojim nemuštim odgovorima impliciraju da Pakistanci više nisu u našoj zemlji, postavlja se niz bitnih pitanja, među kojima: gdje su oni boravili i gdje su sada, svo vrijeme “nestanka”, šta su radili, da li su uistinu ikada i otišli iz BiH, ako jesu – gdje su otišli, odnosno, jesu li i šta za sobom ostavili u BiH (budući da dolaze iz države koja se godinama bori s unutrašnjim terorizmom), jer je potpuno izvjesno da se “biznismeni” nikada nisu vratili u Pakistan.

U konkretnom slučaju, svi sagovornici Inforadara upućeni u pozadinu afere smatraju da Sarajevo biznis forum (koji radi na principu privlačenje biznisa i kotizacije od 500 eura po osobi) ne snosi ključnu odgovornost za razliku od ambasadora Forića koji je morao da provjeri i utvrdi razloge i pozadinu dolaska “biznismena”.

SLUŽBA „UOČILA NEPRAVILNOSTI“

Međutim, sve upućuje na to da je riječ o dobro organizovanom planu dolaska stranih državljanapri čemu je SBF samo poslužio kao idealan paravan.

Naš izvor pojašnjava da na adresu SBF-a stižu prijave iz raznih zemalja, nakon čega se oni obraćaju nadležnoj ambasadi da izvrši potrebne provjere prijavljenih u cilju izdavanja viza za BiH. Ove provjere uključuju i intervjue sa prijavljenima od strane ambasadora. Takve su zvanične procedure.

Foto: Detalj sa “spornog” SBF-a 2018. godine

Nadležne institucije u BiH, u konkretnom slučaju, pokazale su nadaleko poznatu netransparentnost, pri tom su neke od njih grubo prekršile Zakon o slobodi pristupa informacijama jer smo na odgovore čekali i do dva mjeseca. Jasne i konkretne odgovore na konkretna pitanja o “biznismenima” iz Pakistana i onome šta su radili, koliko su se zadržali, te da li su se i gdje uputili nakon boravka u BiH, nismo dobili niti od jedne institucije osim djelimično od Službe za poslove sa strancima, iz čijih odgovora je potpuno jasno da se prije četiri godine dogodio veliki sigurnosni problem.

 

Foto: Odgovori iz SIPA-a i Granične policije BiH

Služba za poslove sa strancima BiH nam je nakon 30 dana “odgovorila” da su, u konkretnom slučaju, „uočene određene nepravilnosti“ (!), nakon kojih su pooštreni kriterijumi prema SBF-u.

„Obratili ste se sa upitom koji se odnosi na državljane Pakistana koji su 2018. godine došli u BiH na poziv BBI banke da bi prisustvovali Sarajevo biznis forumu. S tim u vezi Vas obavještavamo da Služba za poslove sa strancima ovjerava pozivna pisma kojim se dokazuje svrha ulaska stranog državljanina u postupku koji prethodi izdavanju viza. U postupku po zahtjevu za ovjeru pozivnog pisma Služba za poslove sa strancima vrši provjere u službenim evidencijama kojima raspolaže kao i evidencijama organa nadležnih za sprovođenje zakona u BiH, te vrši operativne provjere na terenu, nakon čega se ovjerava pozivno pismo za pozivaoca. Izdavanje viza je u nadležnosti diplomatsko konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine. U vezi navedenog, Služba za poslove sa strancima je došla do saznanja i uočila određene nepravilnosti koje se odnose na pozivana lica od strane BBI banke za učešće na forumu koji se održao 2018. godine, te su provedene predviđene mjere i radnje iz nadležnosti Službe i o navedenom su obaviješteni svi relevantni bezbjednosni organi u BiH. Prema saznanjima navedena lica se ne nalaze u Bosni i Hercegovini. Takođe Služba je pooštrila kriterije za ovjeru pozivnih pisama za konkretnog pozivaoca što je rezultovalo određenim ograničenjima u smislu njegove kredibilnosti“, odgovorili su iz Službe za poslove sa strancima BiH.

 

Foto: Iz Službe za poslove sa strancima Inforadaru odgovorili u wordu

Koliko uopšte vodimo računa o potencijalnim sigurnosnim prijetnjama najbolje otkrivaju odgovori koje smo o dobili iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), odnosno Granične policije BiH.

Iz SIPA su naveli da kretanje i boravak stranih državljana „nije u njihovoj nadležnosti“, a u Graničnoj policija da „nisu ovlašteni prikupljati i evidentirati podatke o ulasku stranaca u BiH.“

„PROVJERE“ AMBASADORA FORIĆA

Sve se na kraju vraća na polaznu tačku, a to je u ovom slučaju ambasador Forić koji je vrlo lako mogao spriječiti ulazak ovih ljudi da je prilikom intervjua tek detaljnije provjerio svakog od pakistanskih „biznismena“. No, možda to i nije bio cilj. Sagovornik blizak Službi za strance navodi da je u ovom slučaju ambasador, između ostalog, bio dužan da provjeri da li je neko od tih „biznismena“ već posjedovao šengen vizu neke evropske države.

„Potom je bio dužan da provjeri da li je prijavljeni bilo kada već putovao na neke destinacije u Evropi, ili recimo na poslovni put u Dubai. Ukoliko je donio novi pasoš, ambasador je vrlo lako mogao zatražiti da mu se na uvid dostavi i stari. Drugim riječima, ambasador Forić, da je htio, mogao je samo na osnovu intervjua uvidjeti da li se radilo o ozbiljnim ljudima sa poslovnom namjerom, ili kako će se ispostaviti, ljudima koji su imali potpuno druge ciljeve dolaska i ulaska u BiH“, pojašnjava izvorInforadara.

S druge strane, ukoliko se žele zaobići uobičajene procedure, bilo koji bh. ambasador u neuređenim i korumpiranim državama vrlo lako može i da zloupotrijebi položaj i da za određeni mito omogući dolazak migranata. Šta se desilo u ovom slučaju – nije na novinarima da utvrđuju.

Tek javna je tajna u diplomatskim krugovima da se za dolazak migranata na ovakav način izdvaja cifra od desetak hiljada američkih dolara.

Nije nepoznanica ni to da iza bogatijih migranata često stoje i korumpirani vladini službenici koji za njih “garantuju”.

Sam ambasador Forić od oktobra 2017. godine diplomatski je predstavnik BiH u Pakistanu, zemlje s kojom BiH nema gotovo nikakvu ekonomsku razmjenu. Međutim, zanimljivo je da je aktuelna ministrica Bisera Turković u više navrata dolazila kod Forića u Islamabad, samo u posljednjih desetak mjeseci dva puta na sjednice i samite Organizacije islamske kooperacije (IOC). No, postavlja se pitanje pravih razloga ovih posjeta budući da BiH nije član IOC koja je, pak, zamišljena i djeluje za zemlje istočnog podneblja.

Ono što je još interesantnije jeste da je Turković u martu ove godine boravila u Islamabadu te u društvu Forića na marginama OIC samita održala sastanak s tadašnjim pakistanskim premijerom Imranom Khanom, samo nekoliko sedmica nakon što je sam Imran Khan otišao Putinu na noge 23. i 24. februara (!), dakle na dan početka ruske agresije na Ukrajinu. Poslije je svrgnut s mjesta premijera.

Foto: Bisera Turkovic i ambasador Forić sa Imranom Khanom, premijerom Pakistana koji je nedugo poslije svgnut

Podsjećamo da je Forić bio u centru diplomatskog skandala i 2016. godine jer ga je BiH prvo predložila za ambasadora pri vojnoj misiji NATO u Briselu, ali od NATO nije dobio zeleno svjetlo.

Koja tri strateška cilja uključuje prvi zvanični dokument u BiH za unapređenje osnovnih sloboda LGBTI osoba?

Usvajanje LGBTI Akcionog plana važan iskorak, nužna njegova efikasna primjena

Usvajanje prvog Akcionog plana za unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTI osoba u BiH za period 2021-2024. važan je iskorak u radu na poboljšanju stanja ljudski prava i sloboda u BiH, ali ono što je nužno je njegova efikasna primjena – poručila je u razgovoru za Fenu vanredna profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i doktorica socioloških nauka Amila Ždralović.
Akcioni plan za unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTI osoba u BiH nedavno je usvojilo Vijeće ministara BiH i prvi je dokument ove vrste u BiH, a razvijen je uz podršku Evropske unije i Vijeća Evrope. Plan uključuje tri strateška cilja, a to je da se osigura postojanje efikasnih mehanizama zaštite od diskriminacije i zločina iz mržnje za LGBTI osobe, zatim jednaka prava LGBTI osobama u svim oblastima javnog i privatnog života te borba protiv predrasuda i stereotipa prema LGBTI osobama.
Kako se uviđa i u uvodu Akcionog plana, usvajanje strateškog plana je obaveza koja proističe iz međunarodnih dokumenta i pretpristupna je obaveza u procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Međutim, nije riječ o obavezi koja završava s formalnim usvojanjem Akcionog plana nakon završenog prvog ciklusa provedbe, već je ovo tek početak institucionalnog rada. Odnosno, nužna je efikasna implementacija, prije svega u provođenju predviđenih aktivnosti i njihovo kontinuirano praćenje i evaluacija na način na koji su predviđeni planom – naglašava Ždralović.

Dobar politički okvir

Kao i drugi slični planovi, podvukla je, i ovaj ima definisan vremenski period, a nakon svakog ciklusa provedbe biće potrebno raditi nove, unaprijeđene planova. Izražava nadu da će se ovaj proces odvijati u kontinuitetu.

Ždralović: Važan iskorak u radu na poboljšanju stanja ljudski prava i sloboda u BiH

Ždralović navodi da prvi Akcioni plan ima definisane strateške ciljeve, ali imajući u vidu trenutno stanje i sadržaj postavljenih ciljeva, bit će nužan kontinuiran i uporan rad. U planu su definisane konkretne aktivnosti, institucije odgovorne za njihovu provedbu i indikatori za praćenje postignuća plana.

Ističe također da su kontinuirani monitoring i evaluacija aktivnosti osnova daljeg revidiranja i izrade novih, unaprijeđenih planova. Proces provedbe, monitoringa i evalucije prvog Akcionog plana i izrade novog, može i treba biti realiziran u saradnji s udruženjima, ativistkinjama/aktivistrima i eksperticama/ima, neovisno o tome u kojoj mjeri su u samom Akcionom planu prepoznati ovi resursi.

Iako je ovo prvi Akcioni plan za unapređenje prava i sloboda LGBTIQ+ osoba u BiH, planirane aktivnosti nisu nešto što će se realizovati po prvi put u BiH, ali sada kada su ove aktivnosti dio strateškog plana na državnom nivou, to im daje jedan drugačiji značaj i ima potencijal da ubrza izgradnju pravednijeg društva. Istovremeno, ovaj formalni institucionalni okvir može lako postati ograničavajući faktor za realizaciju aktivnosti te je upravo iz tog razloga saradnja sa udruženjima, ativistkinjama/aktivistima i eksperticama/ima izuzetno važna – poručuje Ždralović.

Potcrtava da je u provođenju konkretnih aktivnosti potrebno uzeti u obzir aktivnosti koje su dosad realizirane u sferi civilnog društva (velikim dijelom riječ je o aktivnostima Sarajevskog otvorenog centra) i često u saradnji sa drugim institucijama, kao što su obrazovne.

Naprimjer, ovo posebno dolazi do izražaja u planiranim aktivnostima provođenja obuka za stručnjakinje i stručnjake iz različitih oblasti, gdje su prethodna iskustva u provođenju sličnih edukacijskih programa važno polazište u planiranju i realizaciji aktivnosti.

Rukovoditelj programa i zagovaranja Sarajevskog otvorenog centra Darko Pandurević smatra da je usvojeni Akcioni plan dobar politički okvir i sistemski odgovor države na pitanje položaja LGBTI osoba u BiH.

Pandurević je u izjavi za Fenu naglasio da ovaj dokument nije deklarativne prirode već se odnosi na niz mjera, aktivnosti i obaveza sa jasno imenovanim institucijama i nivoima vlasti koji su odgovorni, kao i rokovima za njihovo ispunjavanje. Akcioni plan, smatra on, baziran je na detaljnoj analizi potreba i položaja LGBTI osoba te su mjere krojene kako bi pomogle u rješavanju ključnih problema, kao što su sigurnosni aspekti i djelovanje pravosuđa, jednak pristup pravima u svim oblastima života, kao što su zdravstvo, obrazovanje, zapošljavanje, politička prava, socijalna prava itd.

Posebno je pohvalno, kazao je, što je proces izrade dokumenta uključio sve nivoe vlasti, domaće eksperte i civilno društvo koji su zajednički izradili dokument čija provedba bi predstavljala značajan iskorak po pitanju ljudskih prava LGBTI osoba.

Period pred nama je vrijeme u kojem će navedeni državni organi i institucije imati zadaću da provedu predviđene mjere i aktivnosti i o tome izvještavaju, a pred civilnim društvom je obaveza da nadziru provođenje uz podršku ili kritiku gdje za to bude prostora. Za kraj, Akcioni plan ne treba gledati kao apsolutno rješenje svih izazova koji stoje pred LGBTI osobama u BiH. On je za neka pitanja tek prvi korak u rješavanju problema, ali je bitno što otvara mnoga pitanja i teme koje su dosad na svojim leđima nosile najvećim dijelom organizacije civilnog društva – stav je Pandurevića.

Specifične mjere

Akcioni plan za unapređenje ljudskih prava i osnovnih sloboda LGBTI osoba u BiH strateški je dokument koji se u velikoj mjeri fokusira na pitanja borbe protiv diskriminacije u svim sferama društva, prije svega putem obuka nosilaca_teljica pravosudnih funkcija o diskriminaciji, obuka profesionalaca_ki iz zdravstvene zaštite, razvijanja kapaciteta relevantnih institucija, ali i nizom proaktivnih mjera namijenjenih podizanju svijesti o diskriminaciji šire javnosti i relevantnih predstavnika_ca javnih organa.

Pored analize stanja priznanja, uživanja i ostvarivanja ljudskih prava LGBTI osoba i osvrta na relevantni međunarodni i domaći pravni okvir, Akcioni plan sadrži specifične mjere koje će se realizirati kroz podizanje svijesti, organizovanje edukacija, kreiranje i izdavanje priručnika, unapređenje prikupljenih podataka, javno zagovaranje i slično.

Delegacija EU u BiH i Ured Vijeća Evrope u Sarajevu pozdravili su usvajanje Akcionog plana, uz poruku da je od vitalnog značaja zaštititi ljudska prava svih članova i članica društva, uključujući LGBTI osobe, promovisati toleranciju i boriti se protiv diskriminacije. Izrazili su uvjerenje da će Akcioni plan pomoći u ostvarenju tog cilja i da će doprinijeti implementaciji ranijih preporuka tijela Vijeća Evrope, te izvršenju presuda Evropskog suda za ljudska prava.

Ocijenili su također da usvajanje Akcionog plana obilježava novu fazu u zajedničkim naporima da se promoviše jednakost i pomogne da se glasovi LGBTI osoba u BiH više čuju.

/

POLITIČKA KARIJERA “OSTALIH”: Grešnici bez grijeha koji se moraju zadovoljiti mrvicama

Mi smo dva i po puta manje vrijedni kaže Imširović, a Žuljević se pita  je li logično da dijete konstitutivnih roditelja bude nekonstitutivno samo zato što se izjašnjava kao Bosanac i Hercegovac. Profesor Bajtal ističe da se sve radi da Bosna bude bez Bosanaca. A “ostali? Mogu birati, ne mogu biti izabrani u Predsjedništvo, Dom naroda BiH, nemaju svoje klubove, ne mogu učestovati u radu kolegija.  Mnogi zbog “društvene šanse” na kraju biraju B,H,S 

Piše: Sanela KARAICA

Bosanci i Hercegovci su u Bosni i Hercegovini građani drugog reda.

Na izborima mogu birati, ali ne mogu biti izabrani u  najviše organe vlasti. Ne mogu biti članovi Predsjedništva BiH ni delegati u državnom Domu naroda. Ako baš žele sanjati o funkcijama entitetskih predsjednika i ta im je san nedostižan.

Jednako su diskriminirani Romi, Jevreji i pripadnici drugih manjina. Iako je Evropski sud za ljudska prava u presudi “Sejdić-Finci” i drugim predmetima utvrdio da Ustav BiH krši njihova prava, političari nisu pokazali istinsku spremnost da riješe ovo pitanje.

“Ostalima” su se na posljednjem Popisu stanovništva 2013. godine izjasnila 130.054 građanina. To je 3,7 posto od ukupnog broja popisanih. U odnosu na popis iz 1991., znatno ih je manje. Tada ih je bilo 347.121 ili 7,9 posto.

Kakva prava oni imaju u našoj državi gdje se sve dijeli na tri i da li su kažnjeni samom činjenicom da ne pripadaju konstitutivnim narodima? Pred nama su još jedni Opći izbori i svi “ostali” koje žele učestvovati u demokratskim procesima u zemlji moraju se zadovoljiti mrvicama.

Krenimo od državnog Predsjedništva. Sastoji se od tri člana, dva sa teritorije Federacije BiH (jedan Bošnjak i jedan Hrvat) i treći, Srbin, sa teritorije Republike Srpske. Ostali nemaju mogućnost kandidiranja. Ista situacija je i u Domu naroda Parlamenta BiH, gdje sjedi po pet predstavnika svakog od konstitutivnih naroda. Ostali ne mogu biti predsjednici ni potpredsjednici entiteta.

Dva i po puta manje vrijedni

Nešto bolja situacija je u entitetskim parlamentima. Vijeće naroda Republike Srpske sastoji se od 28 delegata, po osam iz bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda, te četiri iz reda ostalih. U Domu naroda Parlamenta FBiH ima 58 delegata. Po 17 pozicija rezervirano je za konstitutivne narode, a sedam za ostale. Očito je da ni ovdje nisu ravnopravni, ali njihov položaj još je lošiji nego što brojke govore.

Imširović: Imamo presudu, ali je niko ne pominje

To znači da smo mi dva i po puta manje vrijedni. Imamo presudu Ustavnog suda BiH, donesenu po apelaciju Željka Komšića, kojom je utvrđeno da su ostali obespravljeni prilikom izbora predsjednika i potpredsjednika FBiH. Ta je presuda nešto slično kao presuda u slučaju “Sejdić-Finci”, ali samo na entitetskom nivou. I tu presudu sada niko ne pominje. Uopće nije tema razgovora o izmjenama Izbornog zakona i Ustava FBiH i RS – komentira delegatkinja u Domu naroda federalnog Parlamenta Sandra Imširović.

Ostali u ovom domu ne mogu formirati klub i ne mogu biti birani u rukovodstvo. Ista situacija je i u Skupštini Tuzlanskog kantona, gdje je Imširović poslanica. Inicijative su podnošene, ali bez rezultata.

Nije mi svejedno što mi se uskraćuju prava, a izabrana sam kao i sve ostale kolege. Niko nema pravo da me diskriminira samo zato što sam se na popisu izjasnila kao Bosanka i Hercegovka i svrstana sam u kategoriju ostalih! Politički cilj i moje djelovanje je bilo i biće u budućnosti da pokušam ove stvari promijeniti, jer želim građansku BiH u kojoj smo svi jednaki. Da mi se uskraćuje pravo da budem jednako vrijedna – kaže Imširović na Interview.ba.

Nezadovoljan je i njen kolega Aner Žuljević. Domet ostalih u federalnom Domu naroda je, kako kaže, da budu govorni automati koji nemaju nikakav utjecaj.

Žuljević: A gdje su naša prava?

Praktično nemamo nikakva prava. Znači možemo raspravljati po svakoj tački i možemo glasati u onom općem glasanju, ali nemamo klub, ne možemo učestvovati u radu kolegija, ne možemo pozivati predlagače da nam prezentira zakone prije sjednice i ne možemo se pozivati na vitalni interes. Nije mi jasno čime su se vodili kada su donosili ove odluke. Delegati konstitutivnih naroda imaju sva ta prava. Situacija u kantonalnim skupštinama nije ništa bolja. Jedini pozitivan primjer je Skupština Kantona Sarajevo, gdje je poslanik iz reda ostalih izabran u skupštinsko rukovodstvo.

Nekonstitutivni potomci konstitutivnih

Ustavno rješenje koje je prihvaćeno u Dejtonu, prema Žuljeviću, nema uporište ni u pravu, niti u biologiji.

Otac mi je Bošnjak, majka Hrvatica. Pa, je li logično da dijete konstitutivnih roditelja bude nekonstitutivno samo zato što se izjašnjava kao Bosanac i Hercegovac. Smatram  da ta državotvorna nacija mora postojati i da svi u državi moraju imati jednaka prava. Priča o konstitutivnosti je, u stvari, nacionalistička priča koja svoje temelje bazira na prepadanju svog naroda od onog drugog. U pozadini svega je bogaćenje nacionalističkih elita i njihov život kao u Holivudu. Narod to ne može da shvati.

Ukidanje diskriminacije ostalih u rukama je konstitutivnih. I to je problem. Jedini izlaz, smatra Žuljević, je da se uključi međunarodna zajednica.

Međunarodna zajednica mora shvatiti da će frustracije svih bh. građana biti riješene kada budu imali maksimalna prava. Kao individualci. Bez obzira u kojem dijelu zemlje žive i kome (ne) pripadaju. To je formula koja rješava sve naše probleme. Primjer su građani koji napuštaju BiH. Oni nisu imali problem da dožive tranziciju iz, recimo,  konstitutivnog Hrvata u građanina Evropske unije. Niko od njih više nema potrebu da priča ono što im je ovdje nametala politika.

Slično razmišlja još jedan “ostali”, sociolog i filozof Esad Bajtal.

Bajtal: Može se promijeniti

Može se ovo promijeniti, ali ne iznutra. Ako svijet hoće da bude bolji od ovih koji su ovdje na sceni, onda treba da nađe mehanizam i riješi to. Ne mogu jedna pravila važiti ovdje, a druga tamo. Ovakve diskriminacije nema nigdje u Evropi ni modernom svijetu. Samo u totalitarnim režimima. Ne znam kako u svojoj zemlji možemo biti ostali. Neka vrsta ljudskog otpada. To jezički dođe tako. Postoje prvi, drugi i treći, b-h-s elita, i ono ostalo koje guramo na periferiju. Koje nikom ništa ne znači i do čega nam nije stalo – kaže profesor Bajtal.

Kakvi su to demokrati?

Pita se je li moguća Francuska bez Francuza, Njemačka bez Nijemaca, Mađarska bez Mađara, i tako dalje, i tako dalje. Jedino Bosna i Hercegovina bez Bosanaca i Hercegovaca nikome ne bode oči. Ovdje su važni Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Oni imaju vlast u svojim rukama, a ostalima se daje na kašičicu ili nikako.

I ostali bi morali imati mjesta u društvu i priliku da glasaju glasali jedni za druge. Ako među “neostalima” ima onih za koje vrijedi glasati, čija je logika ljudska a ne srpsko-hrvatsko-bošnjačka, onda će za njih glasati. Moram biti iskren pa reći da ima normalnih ljudi na svim stranama, ali su u manjini.

Bajtal smatra da je “ostali” uvredljiva kategorija. Označava nešto nevažno, periferno i do čega nikome nije stalo.

Oduzeli su nam sva prirodna ljudska prava. Prirodno pravo da budemo sastavni dio društva. Ravnopravni. Oni su nama oduzeli ono što se podrazumijeva i što se ne može oduzeti. Kakvi su to demokrati koji ukidaju to pravo, na osnovu čega? A u nazivima stranaka svi imaju ono “D”. Hoće da bude Bosna bez Bosanaca. Nisi čovjek ako nisi Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Ovo je potpuno ista logika koju je koristio Hitler četrdesetih godina prošlog stoljeća u odnosu na jevrejsku populaciju. Ostali su ovdje grešnici bez grijeha – kaže naš sagovornik.

U Federaciji se prepolovio broj ostalih između dva popisa. Podaci iz Republike Srpske još su porazniji. Od skoro 115.000 ostalo ih je 25,6 hiljada. U Brčko Distriktu slično. Gledano po općinama, 2013. godine najviše ostalih, u procentima, živjelo je u Velikoj Kladuši (17,5 %), Centar Sarajevo (14 %), Novo Sarajevo (13,2 %), Fojnici (8,5 %). Slijede i ostale sarajevske gradske općine. U Bužimu ih je 0,6 posto, Mrkonjić-Gradu 0,5 %, Tomislavgradu 0,3% i Širokom Brijegu 0,2 posto. U Krupi na Uni nema nijednog.  U Mešu Tuzlacima ih je 1991. godine bilo 21 posto, a 2013. deset posto. Najupečatljivija je Banja Luka, gdje je ovaj procenat opao sa 16 na 3,5 posto.

Vjerovatno su ljudi koji se osjećaju Bosancima i Hercegovcima, odnosno ostalima, iz pragmatskih razloga pristali da se upišu na neki drugi način. Da bi ostali u društvenoj igri, mogli jednostavnije doći do posla, djelovati u politici ili nešto drugo. Ljudi su shvatili da kao „ostali“ nemaju nikakve društvene šanse i onda su neki od njih, na račun principa, pristali da se izjasne nekako drugačije – pretpostavlja Bajtal.

Don Anto Ledić: Bez zajedničkih susreta i iskreno pruženih ruku u BiH nema prosperiteta, nema života

Don Anto Ledić tokom trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao priliku službovati u mnogim bh. gradovima. Poznat je kao Inicijator za uspostavljanje Odbora za međureligijsku saradnju, a rezultati koje postiže na ovom polju su prepoznatljivi, što potvrđuju i plakete gradova Zenica i Konjic koje su mu uručene za  širenje međureligijske saradnje i tolerancije. Osim toga, Ledić je i uspješni sportaš, profesionalni dizač tegova, koji je iz ove sportske oblasti osvojio brojna priznanja.

Za Interview.ba govorio je o životu naroda BiH jednih pored drugih, predizbornoj retorici političara, razlozima zašto dolazi do podjela među ljudima, humanitarnom radu i ljubavi prema sportu, te o tome jesu li mir i tolerancija vrijednosti koje se uče u porodici.

Piše: Alen Arnautović

ŽELIM SAČUVATI SVIJET OD OTROVA POLITIKE: “Ne razumijem onoga koji razgrađuje, a ne gradi, ruši, a ne obnavlja, uzima, a ne daje, a naša politika upravo to radi. Ne razumijem da je čovjek zbog svoje „različitosti“ drugome smetnja, a koliko vidim, politika to već desetljećima zagovara. I mnogo je toga što se ne samo retorički nego i djelima ne uklapa u moj život i zato želim ovaj „moj“ svijet sačuvati od otrova i korozije koja je itekako prisutna u političkom svijetu“.

INTERVIEW.BA: Kao vjerski službenik mnogo toga ste uradili na polju međusobnog zbližavanja, te promovisanja mira i tolerancije kao univerzalnih vrijednosti. Naredne godine navršit će se tri desetljeća Vaše službe u crkvi. Kakvo je stanje na terenu. Da li su primjetne promjene u ponašanju i stavovima ljudi, s obzirom na sve što je na globalnom nivou obilježilo taj period, tehnološki napredak, a onda i s druge strane apatiju koju izaziva politika. Godinama se raspravlja o istim temama, dok suštinske reforme izostaju?

DON LEDIĆ: Tri desetljeća niti su puno niti malo, ali svakako dovoljno da možemo evaluirati svoj životni put i ako je potrebno, a mislim da jest, nastojati popravljati ono što je učinjeno pogrješno ili ne dovoljno dobro. Kada govorimo o miru onda najčešće kažemo da je mir univerzalna vrijednost za koji ne postoji nikakva alternativa. Kada to kažem onda mislim da spada u božansku i u ljudsku kategoriju. Isus je na uskrsno jutro svoje učenike pozdravio sa „MIR VAMA!“. Za nas kršćane Isus je prvo Bog, a onda i Učitelj koji nije samo govorio i pisao deklaracije nego je svaku svoju izgovorenu riječ živio. Prvu riječ koju je Bog uputio svojim apostolima nakon Kalvarije, bila je MIR. Ako kao kršćanin želim živjeti vjeru onda je trebam živjeti onako kako je Isus, Sin Božji i naviještao i živio, ništa manje. Isus je u svojoj nauci apostrofirao na ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, opraštanje, pomirenje, prihvaćanje i vršenje volje Očeve. Smijemo li odstupiti od onoga što je napisano u Svetom Pismu? Ne smijemo! Je li čovjek činio velika odstupanja u ljudskoj povijesti? Jeste! Nažalost i danas to čini, a sve pod barjakom vjere. Stanje u društvu, a samim time i u Crkvi nažalost nije za svaku pohvalu. Svjesni smo da postoje velika odstupanja od nauke Isusa Krista i apostola koji su na svojim životima gradili Kristovu Crkvu….Ne spadam u red onih koji će samo iznositi ljudske poroke i mane naglašavajući destruktivno stanje društva. Čvrsto vjerujem da još ima mnogo svetih ljudi na ovom svijetu. Neke od njih sam i sreo i od njih mnogo naučio i zato sam uvjeren da Bog neće dopustiti novi potop na zemlji, iako smo ga dobrano odavno zaslužili.

INTERVIEW.BA: Zvanična predizborna kampanja počinje za nešto više od mjesec dana, mada uzimajući u obzir retoriku kojom se znatan period unazad služe zvaničnici na funkcijama odlučivanja u ovoj zemlji, dolazimo do zaključka da kampanja već uveliko i odavno traje. Razlozi zbog kojih političari zagovaraju podjele su jasni, no mogu li vjerski službenici svojim primjerom i radom na terenu ukazati stanovništvu da ne nasjeda na njihove manipulacije?

DON LEDIĆ: Moram priznati da politiku kao neku opće društvenu djelatnost ne pratim jer sve što na mene djeluje destruktivno i frustrirajuće odlučno odbacujem. A politika je jedna od njih. Više je razloga za to. Kao prvo, ne razumijem onoga koji razgrađuje, a ne gradi, ruši, a ne obnavlja, uzima, a ne daje, a naša politika upravo to radi. Ne razumijem da je čovjek zbog svoje „različitosti“ drugome smetnja, a koliko vidim, politika to već desetljećima zagovara. I mnogo je toga što se ne samo retorički nego i djelima ne uklapa u ovaj moj život i zato želim ovaj „moj“ svijet sačuvati od otrova i korozije koja je itekako prisutna u političkom svijetu. Dopustiti da netko ili nešto truje moje srce i dušu, ono što je Bog stvorio tako sveto i čisto, grijeh je prema samome sebi.

Mnogi su pokušali presjeći stoljetno duboko korijenje

INTERVIEW.BA: Zavidovići, Sarajevo, Žepče, Konjic, Travnik, Zenica i Novi Travnik, neki su od gradova u kojima ste službovali. Mnogo toga Vas zasigurno veže za ljude i običaje u tim krajevima, međutim važno je naglasiti da ste jednom prilikom istakli da je teško  napraviti distinkciju čovjeka Hercegovine ili čovjeka Bosne?

DON LEDIĆ: Za ovih trideset godina pastoralnog rada u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imao sam priliku i čast biti u spomenutim gradovima, upoznati ih i dati dio sebe. Svako mjesto je na svoj način lijepo, bogato, zanimljivo i vrijedno poštovanja. Gdje god sam došao pokušao sam u što kraćem vremenu upoznati ljude i običaje, i ne samo to, nego i zavoljeti te ljude i njihove osobitosti. Doista, s posebnim emocijama rado se sjećam toga vremena koje sam proveo sa dragim ljudima kako Hercegovine tako i Bosne. I da, teško je napraviti neku distinkciju, po(d)vući neku granicu ili ne daj Bože razdvojiti Bosnu od Hercegovine i Hercegovinu od Bosne. Simbioza koju je satkao sam Stvoritelj je neobjašnjiva zbog svoje čudesne pupčane vrpce kojom su ove dvije „sestrice“ povezane. Nažalost mnogi su pokušali presjeći to stoljetno duboko korijenje, ali na sreću još nisu uspjeli i nadam se da to neće nikada uspjeti. Ovu zemlju lijepom i oku zamamnom ne čine samo njena prirodna bogatstva, nego čovjek sa svojim kulturološkim raznolikostima i vrijednostima.

Sve one krajevne specifičnosti koje nosimo, a koje nazivamo različitostima, ja vidim kao jedno veliko bogatstvo. Naš domovina Bosna i Hercegovina je poput najdivnijeg mozaika, sazdana od različitih boja, veličina čini jedinstveno remek djelo Božjeg stvarateljskog nauma. Bogu sam zahvalan za ovu divnu zemlju u kojoj sam nikao. Gdje god sam bio, pokušao sam upiti tu ljepotu duha kojom ljudi toga kraja obiluju. Pio sam vode Vrbasa i Bosne, Neretve i Lašve i s tim se mogu pohvaliti i reći ne mutite njihovu bistrinu jer ih zamutiti ne možete.

Iako se deklariramo kao vjernici, nismo u potpunosti prihvatili poruke Svetih Knjiga

INTERVIEW.BA: S obzirom da ste i doktorirali i mnogo literature pročitali, zbog čega smo prema Vašem mišljenju kao društvo ne samo u BiH nego i šire na Balkanu skloni tim podjelama. Nisu to samo vjerske i nacionalne podjele, itekako su prisutne podjele sa veoma lošom konotacijom na osnovu porijekla, mjesta odrastanja, spola, pa i na osnovu zanimanja ili posla koje pojedinac obavlja. Šta mislite zbog čega je to tako. Je li to neka potreba za superiornošću koju pojedinac osjeća kada govori o tim podjelama ili je to posljedica udaljavanja od svetih knjiga?

DON LEDIĆ: Vaše pitanje je djelomično dalo i odgovor. Činjenica je da među nama postoje duboke vjerske i nacionalne podjele. To je toliko očito da ne možemo zanijekati, a niti nojevski zabiti glavu u pijesak. O podjelama na vjerskoj i nacionalnoj osnovi češće se govori, komentira i pravi medijska senzacija nego o nekim drugim koje su isto tako vidljive i prisutne u društvu. Podjele su prisutne u gotovo svim oblicima života. Uzroke moramo tražiti i nastojati ih liječiti. Najčešći uzrok je majorizacija i želja za dominacijom, opterećenje prošlošću, nepoznavanje jedni drugih… Jedna od bolnih činjenica jest i ta da još uvijek, iako se deklariramo kao vjernici, nismo u potpunosti prihvatili poruke Svetih Knjiga. Već sam spomenuo da se temeljni zakon kršćanske vjere bazira na ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svome bližnjemu, koji smo upravo mi kršćani kroz povijest toliko puta obezvrijedili, pogazili i zaboravili. A to se isto odnosi i na članove drugih vjerskih zajednica. Na temelju svih tih malignih pojava možemo izvesti zaključak da je velika većina „vjernika“ još uvijek samo deklarativno vjernička.

INTERVIEW.BA: Jesu li mir, tolerancija, ljubav, poštovanje i međusobno pomaganje drugim ljudima, vrijednosti koje se usvajaju u porodici?

DON LEDIĆ: Nisam rekao ništa novo ako ponovim jednu od definicija da je obitelj temeljna stanica društva ili kako mi u Katoličkoj Crkvi još i dodamo da je obitelj „crkva u malom“. Ako smo tako definirali obitelj onda je jasno da temelji moraju biti stabilni i zdravi. Ako je obitelj „crkva“ onda trebamo biti svjesni da u crkvi boravi sam Bog i da je obitelj mjesto molitve. Obitelji koja je izgrađenana na zdravim temeljima, koja iskreno i srcem moli, teško može doći do disfunkcionalnosti. Život u obitelji nastaje začećem, a sve druge vrijednosti dolaze majčinim mlijekom i roditeljskim zagrljajem. One vrijednosti koje sam u obitelji naučio, kroz sjemenišni odgoj izgradio, one su u meni trajno uklesane. Nema te svjetske sile koja može promijenit moje stavove da su mir, ljubav i poštovanje božanskog karaktera i kreposti Duha Svetoga.

INTERVIEW.BA: Za svoj rad u ovim oblastima Grad Zenica Vas je nagradio za vrijeme Vašeg tamošnjeg službovanja nagradom za širenje međureligijske saradnje i tolerancije?

DON LEDIĆ: Zahvalan sam kako gradu Zenici tako i gradu Konjicu na dodijeljenim plaketama kojima su nagradili ne samo moj rad, nego rad svih mojih suradnika koji su me podržavali i sa mnom dijelili istu životnu filozofiju. Neosporna je potreba međureligijske suradnje i međunacionalnih susreta koje treba koristiti za međusobno upoznavanja i obogaćivanje. Moj životni put ide u smjeru dijaloga i on je bez krivina i stranputica, uvijek prav i uvjeren sam ispravan. Bez zajedničkih susreta i iskreno priženih ruku nema prosperiteta, nema života. Mi smo kroz povijest jedni na druge naslonjeni ali trebamo jedni drugima biti i oslonac.

INTERVIEW.BA: Već nekoliko posljednjih godina župnik ste u župi Presvetog Trojstva u Novom Travniku. I u toj lokalnoj zajednici djeluje Odbor za međureligijsku saradnju. Kakvi su međureligijski odnosi u Novom Travniku?

DON LEDIĆ: Odbor za međureligijsku suradnju u našem gradu već pet godina doista djeluje uspješno. Sve tri vjerske zajednice odmah su prihvatile ideju formiranja odbora jer se doista osjećala potreba za suradnjom, za dijalogom. Kao i mnogi drugi gradovi u BiH tako je i Novi Travnik proživio svoju ratnu Kalvariju, a posljedice toga su brojne rane, hladni međuljudski odnosi, netolerancija… Mi kao odbor ne ispravljamo „krive Drine“ nego pokušavamo razgovarati kako bismo liječili rane nastale ratnim djelovanjem i političkim manipulacijama vjere. Pokušavamo jedni druge razumjeti, ne uvjeravati tko ispravno vjeruje, nego pokazivati tko ispravno djeluje. Bogu sam zahvalan na članovima našega odbora ef. Salihu Zukiću i o. Goranu Živkoviću i njihovoj iskrenoj otvorenosti za dijalog i suradnju u odboru. Ali isto tako zahvalni smo i široj društvenoj zajednici, općini i školama koje su od prvog dana prihvatile djelovanje odbora i u gotovo svim projektima imali smo aktivnu potporu.

INTERVIEW.BA: U poratnim godinama podsticali ste povratak prognanog stanovništva. Zalagali ste se za to da im se osigura sve što je potrebno za normalan život, bez obzira da li se radilo o Srbima, Bošnjacima ili Hrvatima. Koliko ste u tome i uspjeli. Je li se izbjeglo stanovništvo odlučivalo za povratak i jesu li nadležni dovoljno toga što je bilo potrebno i učinili?

DON LEDIĆ: Jedan od ciljeva pastoralnog rada mjesne Crkve bio je pomoć povratnicima. Vrhbosanska nadbiskupija je na tom planu učinila, i još uvijek čini, doista velike projekte. Kroz karitativno djelovanje i školstvo, nastojalo se maksimalno pomoći osigurati osnovne životne potrebe povratnika i prognanog puka. Budući da sam osam godina proveo u Konjicu, koji spada u krizno povratničko područje, nastojao sam pomoći svima koji su tražili pomoć. Na području moje župe Obri, u selu Kostajnica, boravili su protjerani Bošnjaci iz Čapljine, Trnova i Prozora. Svi oni koji su tada u tom vremenu boravili u tom selu znaju da ih nisam dijelio ni po kojoj osnovi i da sam svima pokušao pomoći koliko je to bilo u mojoj mogućnosti. Bog nas je sve jednako stvorio i pozvao nas da poput milosrdnog Samaritanca pomažemo jedni drugima. Što se tiče djelovanja Crkve na polju povratka mogu reći da mirne savjesti možemo stati pred Boga, ali nadležna vlast neka dobro preispita svoju savjest. Ova konstatacija nastala je na lošem iskustvu sa vlastima koje su često destruktivno i destabilizirajuće djelovali na sve povratnike. Postratni događaji oružanih napada na povratnike u FBiH: Travnik, Mostar, Kostajnica… dio su politike ondašnjeg društva kojim se nastojalo opstruirao povratak. Ništa nije bilo bolje ni u Republici Srpskoj. Svi smo svjesni da povratak zbog takve politike u mnogim gradovima nije uspio.

Osvojene plakete i medalje svoju vrijednost dobile su tek onda kada sam ih darovao u humanitarne svrhe

INTERVIEW.BA: „Mostove između religija“ godinama unazad gradite i kroz humanitarne akcije i utakmice. Mnogo je priznanja koja ste osvojili na brojnim takmičenjima na kojima ste učestvovali od 2000. godine pa na dalje kao profesionalni dizač tegova. To je čini se u početku ljudima bilo pomalo iznenađujuće, svećenik i dizač tegova istovremeno. Ogroman teret bilo je potrebno podići za samo jedno takvo priznaje, ali nimalo teško nije Vam bilo staviti ih na prodaju kako biste pomogli liječenje bolesnih?

DON LEDIĆ: Svaki čovjek je pozvan graditi mostove alatima koje mu je dragi Bog dao kao dar i talent. Jedni to (g)rade perom, drugi sportom, treći pjesmom, molitvom…Bitno je graditi i raditi da se premoste sve nesuglasice i povežu sve obale koje nas razdvajaju. Ja sam djelomično iskoristio sportski dar koji mi je Stvoritelj dao. Najvažniji dar od svih je dar života i dar vjere u Onoga koji drži sve „konce“ u svojim rukama. Hvala mu na daru života i vjere koja me naučila voljeti čovjeka. Hvala mojim roditeljima koji su mi rodili noge, oči, ruke… i pokazali da ih ne držim zatvorene prema drugima. Nema niti jedne vrijednosti na ovome svijetu koja je važnija od čovjeka. Ništa me ne može toliko usrećiti koliko zadovoljan osmjeh onoga kome si pružio dio sebe, svoga vremena ili nešto što mu je vratilo nadu u život. Plakete i medalje koje sam dao u humanitarne svrhe svoj sjaj i vrijednost dobile su tek onda kada sam ih darovao drugima.  Do tog momenta bili su tek obična kovina s mirisom sebeljublja i egoizma „to sam ja osvojio“. Kada sam „pobijedio“ empatiju prema osvojenim metalom, usmjerio je prema drugima, tek tada sam osjetio istinsku sreću pobjede. Medalje su bile znak pobjede drugih, a darovanjem istih medalja pobijedio sam sebe postavljajući drugačije rekorde. Shvatio sam kako trebam dizati terete onih koji su u potrebi, kako danas tako  i sutra. Biti Šimun iz Cirene nije lako, ali je moguće. Treba samo stati ispod križa onoga koji ga nosi. Tu se ne smijemo umoriti. Ono što svaki dan preispitujem u svojoj savjesti su pitanja: jesam li danas ispravno postupio prema onima koji su me trebali? Jesam li dovoljno dao sebe za druge? I ako jesam, je li to bilo iz ljubavi i da se proslavi Bog kroz mene?

INTERVIEW.BA: Kao svećenik i kao sportista kažite nam za kraj jednu univerzalnu poruku, kojom ćemo objediniti činjenicu da su različitosti naše bogatstvo u ovoj zemlji, ali i onu dobro poznatu parolu „u zdravom tijelu zdrav duh“ ?

DON LEDIĆ: Svaka plemenita poruka koja motivira i potiče na dobro je univerzalna. Ako bih mogao sublimirati jednu univerzalnu poruku kao svećenik i Božji čovjek onda neka to bude iz Svetih Knjiga: „Ljubi Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim. I ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“. I „Onaj tko ubije jednoga čovjeka, ubio je cijelo čovječanstvo“.

Lukač donio rješenje o otkazu službenici MUP-a RS Milanki Erić

Policijska službenica MUP-a Republike Srpske Milanka Erić na suđenju narko grupi iz Banjaluke priznala da je nabavljala narkotike za prijatelje. Iz Ministarstva poručuju da čiste svoje redove i da niko nije zaštićen

Piše: Infoveza

Ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač donio je rješenje o prestanku radnog odnosa službenici Milanki Erić zbog, kako je saopšteno, “davanja netačnih i nepotpunih podataka prilikom zasnivanja radnog odnosa u MUP-u koji su od značaja za zasnivanje radnog odnosa”.

Prilikom zasnivanja radnog odnosa svjesno je dala netačne i nepotpune podatke o dosadašnjem ponašanju, navikama i sklonosti koje ukazuju na podobnost za obavljanje policijskih poslova, odnosno podatke koji se odnose na kontaktiranje fizičkih i pravnih lica koja se bave ili su se bavila kriminalnim aktivnostima – saopšteno je.

Dodaje se da je po saznanju za okolnosti koje je čine nepodobnom za obavljanje poslova policijskog službenika, Ministarstvo preduzelo sve aktivnosti u cilju zaštite integriteta.

Na suđenju narko grupi iz Banjaluke, koja je osuđena 2018. godine, Erić je bila jedan od svjedoka.

U presudi toj grupi, koju je potvrdio Vrhovni sud Republike Srpske, nalazi se i dio iz svjedočenja Erić, koji je nedavno otkrio portal Infoveza.

Poslije izvjesnog vremena, njena dva prijatelja (imena poznata redakciji), pitali su je da li poznaje nekog od koga može nabaviti kokain, te se ona tada sjetila jednog od optuženih. Putem Fejsbuka dotični joj je dao broj telefona nakon čega su se vidjeli i ispred zgrade u kojoj je ona stanovala u Ulici Majke Knežopoljke u Boriku. Tom prilikom joj je rekao da može obezbijediti kokain za njene prijatelje i pitao ju je koliko toga želi. Tada je kontaktirala… koji joj je rekao da želi količinu za iznos od 100 KM, nakon čega je od optuženog drogu preuzela i predala – navodi se u presudi.

Pripadnici MUP-a moraju svojim ponašanjem i navikama biti primjer u društvu, te svako odstupanje od istog je nedopustivo i kao takvo zahtijeva primjenu svih mehanizama u skladu sa zakonom. Naglašavamo da nijedan pripadnik Ministarstva nije zaštićen i da Ministarstvo budnim okom štiti integritet rada, a jedan od načina je čišćenje svojih redova od nepodobnih službenika – saopšteno je iz MUP-a RS.

/

PDV NA SVE: Za godinu uplatili 12 miliona KM poreza na doniranu hranu

Narodne kuhinje u našoj zemlji uglavnom su ovisne o donatorima. Kompanije bi donirale mnogo više prehrambenih proizvoda kada na njih ne bi plaćale PDV. Od hrane koja se uništi tokom jedne godine moglo bi se pripremiti 280 miliona obroka

Piše: Sanela KARAICA

Nemile scene ljudi koji oko kontejnera očajnički traže bačeni komad hljeba, nažalost, nisu rijetkost.

Iz dana u dan povećava se broj gladnih građana kojima je potrebna pomoć. Brojne organizacije pokušavaju im izaći u susret, ali nemoguće je pružiti podršku svima u situaciji kada cijene osnovnih životnih namirnica skaču vrtoglavom brzinom.

U Bosni i Hercegovini danas ima najmanje 60 javnih kuhinja u kojima se hrani oko 17.000 ljudi. Mnogi uspijevaju preživjeti samo zahvaljujući mjesečnim paketima namirnicima nekog udruženja ili samilosti komšija. A da smo dotakli dno najbolje pokazuje to što u našoj zemlji postoje i javne kuhinje za bebe, za djecu sa invaliditetom…

Istovremeno, gomile hrane završavaju na otpadu. Zvanični statistički podaci o količinama ne postoje, ali prema procjeni UN-a, kompanije koje se bave prodajom i distribucijom hrane u BiH godišnje unište oko 140.000 tona zbog isteka roka. Toliko hrane bilo bi dovoljno da se pripremi čak 767.000 obroka dnevno.

Dvostruki gubitak

Žalosno je što smo se doveli u situaciju da hranu bacamo i uništavamo dok sve veći broj ljudi gladuje čekajući ispred narodnih kuhinja na obrok koji će biti jedino što će pojesti tog dana. O onima koji nisu imali sreće da se nađu na spiskovima da ne govorimo.

Odgovor na pitanje zašto kompanije bacaju hranu umjesto da je doniraju vrlo je jednostavan. Uništavanje košta oko pet posto njene vrijednosti, a na donaciju se, prema važećim zakonima u BiH, plaća PDV od 17 posto. Pretvoreno u novac, samo u 2020. godini od 82,7 miliona KM vrijednosti donirane hrane čak 12 miliona otišlo je na PDV.

Ovo je pokazalo istraživanje i analiza koju je uradio doktor ekonomskih nauka Faruk Hadžić u okviru inicijative “Smanjimo bacanje hrane – donirajmo je” koju provodi Fondacija “Mozaik” zajedno sa partnerskim organizacijama uz finansijsku podršku USAID-a.

Hadžić: Računica je surova

– Ako ste preduzeće koje ima određenu količinu hrane, koja je naravno ispravna, ali je želite donirati onima kojima je potrebna, na njenu vrijednost, bez obzira što nećete na tome zaraditi, u obavezi ste uplatiti državi PDV. Ako donirate hranu vrijednu 10.000 maraka, na to još morate platiti i 1.700 maraka PDV-a. Zato se mnogi prije odlučuju da hranu unište, jer na to plaćaju okvirno oko pet posto njene vrijednosti – pojašnjava Hadžić za Interview.ba.

Kada bi se ukinulo plaćanje ovog poreza, barem na one proizvode kojima uskoro ističe rok upotrebe, mnogi bi se odlučili na doniranje. Hadžić navodi da je istraživanje pokazalo da su kompanije spremne okvirno donirati oko 126 miliona maraka hrane, uz postojeća 82 miliona, ali im se to jednostavno ne isplati uprkos želji da pomognu gladnim sugrađanima. I svi su na gubitku.

Obrok na kućnom pragu

 Jedna od organizacija koja dugi niz godina pomaže najugroženijem stanovništvu je Udruženje “Pomozi.ba”. U okviru projekta “Obrok za sve” pripremaju tople obroke i dostavljaju ih na kućni prag starih, nepokretnih, oboljelih i iznemoglih osoba ili serviraju u svojim restoranima dobre volje. U kuhinjama u Sarajevu, Travniku i Bihaću svakodnevno skuhaju oko hiljadu obroka. Imaju želju, imaju volju i ljude spremne da izdvoje vrijeme u humane svrhe, ali, ipak, zavise od donacija.

Arslanagić Hrbat: Trudimo se pomoći svima

– Trudimo se uvijek praviti raznovrsna, kvalitetna i nutritivno bogata jela. Dijelimo i pakete prehrambenih proizvoda. Međutim, naše humanitarne aktivnosti u cijelosti zavise od donacija. Moram naglasiti da imamo veliku podršku građana i raznih kompanija, i na tome smo im beskrajno zahvalni, ali sigurni smo da bi ta pomoć i podrška bila znatno veća kada se na doniranu hranu ne bi plaćao PDV. To bi nam omogućilo da pravimo veći broj obroka i obradujemo mnogo više ljudi – kazala je Maja Arslanagić-Hrbat iz “Pomozi.ba”.

Ovom udruženju stiže sve više zahtjeva za pomoć. Više nisu ugroženi samo stari i bolesni. Teška ekonomska situacija i drastična poskupljenja prisilila su i radno sposobne osobe da mole za koricu hljeba.

Zbog svega navedenog, neophodno je da se u problem rješavanja gladi u našoj zemlji uključe oni koji u svojim rukama imaju mehanizme da mijenjaju zakone. Teško da sit gladnog razumije, ali vodilja bi im mogla biti činjenica da država (čitaj: budžet iz kojeg primaju basnoslovne plaće) gotovo ništa neće izgubiti jer se PDV ionako ne plaća na uništenu hranu.

Podrška parlamentaraca

 Istini za volju, u Parlamentu BiH napravljeni su prvi koraci. Komisija za finansije i budžet Predstavičkog doma na sjednici prije nekoliko dana podržala je poslaničku inicijativu Nermina Nikšića kojom je zatraženo donošenje izmjena i dopuna Zakona o porezu na dodanu vrijednost čiji je cilj ukidanje PDV-a na doniranu hranu kojoj uskoro ističe rok. Isto je uradio i Predrag Kojović, ali je povukao inicijativu s obzirom na to da se radilo o istovjetnom tekstu. Uglavnom, Vijeće ministara BiH je zaduženo da hitno, a najkasnije u roku od 30 dana, izradi i u parlamentarnu proceduru uputi traženo rješenje.

Istovremeno, o ovom pitanju razgovarano je i u Upravi za indirektno oporezivanje BiH.

– Predstavnici UIO su imali u nekoliko navrata sastanke sa osobama koje traže da se za hranu koja je pred istek roka omogući da se oslobodi plaćanja PDV-a ako se donira javnim kuhinjama u Bosni i Hercegovini. Podsjećam, prema trenutno važećem Zakonu o PDV-u, u BiH su oslobođene od plaćanja PDV-a samo novčane donacije, dok se na sva dobra odnosno robu koja se donira mora obračunati i platiti PDV – rekao nam je glasnogovornik UIO BiH Ratko Kovačević.

Ko je na potezu?

 Kovačević kaže da je Uprava utvrdila nacrt novog zakona u koji je uvrstila predložena rješenja. Pretpostavlja da bi ovaj dokument mogao biti usvojen nakon oktobarskih Općih izbora. Međutim, sve je to na dugom štapu.

Kovačević: Razgovaralo se, traže se konkretna rješenja

– Procedura usvajanja novog zakona o PDV-u u BiH prvo mora dobiti saglasnost Upravnog odbora UIO, nakon toga ide na Vijeće ministara BiH, pa u Parlament. Po okončanju parlamentarne procedure ide objava u Službenom glasniku BiH i nakon toga primjena – pojasnio je Kovačević.

Nejasno je zašto institucije nisu djelovale sinhronizirano i u uzajamnom dogovoru došle do jednog i najboljeg prijedloga rješenja. Kako sada stvari stoje, postoji mogućnost da se u parlamentarnoj proceduri nađu dva zakona o istoj problematici, pa nam ostaje da se nadamo da građani neće ostati gladni zbog proceduralnih pitanja.

 

 

 

/

Amna Popovac: Nametnuto do pola, a od pola kad će, ne zna se

Evo opet izbora i predizbornog trubljenja u ratne trube. Jedni bi da se odmeću, drugi da se nameće, treći da se ne nameće, a narod trpa djecu u autobuse i šalje u inostranstvo. Niko plana i programa za budućnost nema.

Svaki put kada nacional-stranke i njihove vođe dođu do provalije, naiđe neko iz međunarodne zajednice i pruži im izlaz iz, za njih, bezizlazne situacije.
Narod, po inerciji, upadne u tu virtuelnu provaliju i sve se teže izvlači odatle, do slijedeće predizborne kampanje.

Visoki predstavnik, iz dobre namjere, da smanji mogućnost i namjeru izborne prevare, par sedmica prije službenog početka kampanje, je donio odluke o kaznama za one koji namjerno promijene izbornu volju birača ili utiču na izborni proces. Na žalost, time je samo dosuo gorivo u mašinerije onih koji sebe nazivaju zaštitnicima naroda, a u stvari zaštitnicima svog privatnog bogatstva.

Ne znam šta je gore, da je nametnuo ili da nije. Svi su iskoristili Schmidtove odluke da do kraja odglume svoje već davno naučene uloge, zaštitnika naroda. Jer, kada se zagrebe ispod površine, nemaju oni ništa drugo ponuditi.

Jeste li ikada čuli da iko od vladajućih u predizbornom vremenu priča o ekonomiji, zaštiti domaće proizvodnje, potrošača, adekvatnoj zdravstvenoj usluzi, 0brazovanju?! Nisam ni ja. Time se bavi par političkih entuzijasta, koji onima koji žele da ih čuju daju bar malo nade u opstanak na ovim prostorima. Trebaće još nekoliko izbornih krugova, da naše društvo postane politički zrelo pa da se predizbornim programima dobijaju glasovi. Do tada, narodom se godinama i decenijama vlada strahom. A strah je najjača emocija, znaju to dobro ovi na vlasti.

Jadni su narodi koje štite SDA, HDZ i SNSD

Upravo zbog tog straha, svaki dan puni autobusi pametnih, mladih i obrazovanih ljudi napušta BiH. Odlaze jer ne žele više da podnose psihičke torture vladajućih. Ne žele da plaćaju radno mjesto koje bi trebali prema svom znanju dobiti, niti da „podmazuju“ doktore i službenike na raznim nivoima vlasti. Narodu je dosta i samo slijepac to ne vidi. Ne vidi se to iz rezidencija nacional-vođa, jer oni žive u svojoj stvarnosti. Uvjeravaju nas da nikada bolje nismo živjeli i da smo toliko ugroženi jedni od drugih da nas samo oni mogu spasiti.

A nas treba spašavati od nas samih. Davno smo sami sebi stavili omče oko vrata i nadamo se da će nas neko izbaviti iz ove situacije. Neće, a i zašto bi?!

Ima gospođa Evropa i svojih problema. Ona dobije godišnji izvještaj da je šansa za rat na ovim prostorima ravna nuli i ostavlja nas da se kuhamo u svojoj kaši.
Dok mi čekamo da neko nešto nametne i oslobodi nas od nas samih, prođe život. Boj se ovna, boj se g*vna, kad ćeš živjeti?!

Nametnuto, prokleto

A i taj što nameće, nije siguran dokle treba nametnuti, pa stade na pola. Kaže i drugu će polu, samo kad će, ne zna se. A Đekna, tj, narod…Moj narode, nema potrebe da nam neko nešto nameće. Trebamo mi skupiti hrabrosti, pogledati sebe u facu i priznati da nas niko od komšija ili susjeda iz zgrade ili dvorišta konkretno ne ugrožava.

Ono što je trenutno ugroženo je imovina koju su od naših para nametnule sebi nacional-vođe. I ne daju da im to iko odmetne.

Ako dotekne pameti narodu, mogla bi im se odmetnuti ta imovina u naredne četiri godine. Jer borba protiv korupcije nema alternativu u našem društvu.

Živimo u zarobljenom društvu, to već i ptice na grani znaju. I neće nas niko osloboditi osim nas samih.

Zato narode, pamet u glavu i dobro razmisli kuda te vode ovi što sebe nazivaju zaštitnicima naroda i glasaj za nadu, za bolje dane, jer takvi će sigurno doći. Ali nam ih niko neće nametnuti, osim mi sami sebi.

Gacko: They leaned a beach bar against a cultural and historical monument, and “borrow” electricity from RiTE

The public in Gacko was upset by the news that a beach bar of the same name was opening in the protected zone, leaning against the “Klinje” dam

Writes: Direkt -portal

Srđan Milović told me: shut up and work”, openly boasted Filip Mandić, the owner of the “Klinje” bar. Milović is a former member of the NSRS, currently president of the SNSD Municipal Board in Gacko and adviser to the director of RiTE.

Despite the public outcry, work on the construction of an open bar on the shore of the lake continued, so the bar started operating at the beginning of July without any permit.

Architectural value of strategic importance

In the meantime, Vukota Govedarica, president of OO SDS Gacko, raised his voice and asked for clarifications from the mayor of the municipality Ognjen Milinković and the Institute for the Protection of Cultural, Historical and Natural Heritage of RS, since the Klinje dam is under state protection as the first arch dam in the Balkans and a facility, not only of great historical, but also of strategic importance.

“I received information that work was done on the dam, drilling and anchoring was done to ensure the structure’s strength. In accordance with the law on cultural heritage, the jurisdiction of the Institute is clear. Not a single construction or semi-construction type building can be constructed on immovable cultural assets without a previously obtained opinion, based on a plan submitted to the Republic Institute. The local self-government had to turn to the Department of Urban Planning, and it, as an official duty, to seek approval from the Republic Institute”, explains Govedarica, who is still waiting for answers to the questions raised.

Dr Milijana Okilj from the Institute for Cultural, Historical and Natural Heritage of RS confirms that the procedure is as such, who says that the dam was valorized in 2001 as an object of architectural value and, as such, under the protection of the state.

“We were not contacted by the competent department in the municipality of Gacko, nor was the investor, and they had to be if they threatened the physical structure in any way. We also sent an answer to Mr Govedarica, the republican construction inspection and the municipal inspection. The procedure is such that, after the inspection goes out to the field, it sends us a letter with what they found”, Okilj said seven days ago.

Until the conclusion of the text, the inspector’s findings have not yet arrived at the Institute.

What did the municipality of Gacko fail to do?

The beach bar was opened on July 2 in the public space it usurped. If the local government took into account the interests of the municipality, it would offer the space on Lake Klinje to auction, invite all interested restaurateurs, define the conditions, appearance and dimensions of the temporary facility and thereby provide benefits for everyone. This is how, thanks to private and family ties, individuals occupied the territory and made a profit without any permission.

It was only on July 22 that the Municipal Department for Economy, Finance and Social Activities issued a decision on the registration of the beach bar “Klinje”.

“According to the current law, the owner has a deadline of 30 days to complete the procedure and obtain all permits, which will be checked by on-site inspections after that”, they told us in the municipality of Gacko.

In the meantime, the beach bar works at full steam on the electricity it “borrows” from RiTE. Namely, it was confirmed by Elektro-Gack that the beach bar is not connected to the electricity distribution network, because no request was submitted. They added that they were not connected by TJ Elektro-Gacko workers.

From RiTE Gacko, so far they have not reacted to this “borrowing” of electricity from their plants.

By the way, according to the current law, stealing electricity is a criminal offense punishable by a fine or imprisonment.

Radoica Antunović, PDP councilor and former deputy mayor of the Gacko municipality, points out that she will always support any type of investment in Gacko, but with respect for procedures.

“I wouldn’t want to accuse anyone because people use the situation in society. In short, if we are politically ineligible, we cannot do anything. And if we are, we can do anything. This applies both to employment and to the opening of facilities. We support that it be sorted out, that it be brought in accordance with the law. If we have decided that Klinje is a tourist complex, it should be used that way. There are worse things happening in Gacko, such as the purchase of a counter-hall, on which we will spend half a million of our money”, Antunović believes.

Although there are those who like the new content on Klinj, there are many more negative comments. Loud music and tables on the beach are not pleasing to those who are looking for peace and relaxation on the main tourist assets – the lakes above Gacko

Kinezi grade autoput u RS po cijeni većoj za 63 miliona KM

Više od godinu dana nakon raspisivanja tendera za finansiranje, projektovanje i gradnju dionice autoputa Vukosavlje – Brčko, „Autoputevi RS“ su izabrali izvođača i ugovor dodijelili kineskoj kompaniji „China State Construction Engineering Corporation Limited“. Projekat će, umjesto procijenjenih 702 miliona KM, koštati 765,7 miliona KM.

Piše: Capital.ba

„Autoputevi RS“ su krajem maja prošle godine raspisali tender za finansiranje, projektovanje i gradnju dionice Vukosavlje – Brčko, duge 33 kilometra, procijenjene vrijednosti 600 miliona maraka bez PDV-a.

Tokom proteklog perioda „Autoputevi RS“ su sproveli postupak pretkvalifikacije u kojem je učestvovalo osam kompanija, a komisija preduzeća je zaključila da su uslove za učešće ispunile dvije kompanije, obje kineske.

Njima su upućeni pozivi za učešće u takmičarskom dijalogu, a nekoliko puta su pomjerani i rokovi za dostavljanje detaljnog rješenja.

Na kraju su obje kompanije dostavile ponude od kojih je samo „China State Construction Engineering Corporation Limited“ ispunila sve tražene uslove, ali je cijena koju su ponudili bila znatno viša od procijenjene vrijednosti nabavke.

Međutim, „Autoputevi“ nisu zbog toga odustali, navodeći da je „mišljenjem Agencije za javne nabavke određeno da se postupak nabavke ne mora poništiti ukoliko ugovorni organ obezbijedi novac za nabavku prilagođavanjem budžeta vrijednosti ponude“.

Zbog toga su od Vlade tražili i dobili saglasnost za povećanje vrijednosti investicije sa 600 miliona KM bez PDV-a na 654,5 miliona KM bez PDV-a.

„Autoputevi“ su nakon toga ugovor dodijelili Kinezima.