Performeri iz Ljubljane, plesačica i koreografkinja Leja Jurišić i višestruko nagrađivani glumac Makro Mandić su 25. juna 2022. u Sarajevu na trgu Suzan Sontag, ispred Narodnog pozorišta, izvodili šestosatni performans Zajedno.
Peformans je prekinuo zastupnik SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Haris Zahiragić, koji je vrlo uznemiren prvo na društvenim mrežama objavio kratki video, a potom pozvao policiju da prekine to događanje.
Mandić je potom novčano kažnjen.
Šta su granice umjetnosti?
O svemu tome, posebno o performansu, umjetnosti, pitanjima koje otvaraju govorili su za serijal video-podcasta Čitaj više – misli više na portalu interview.ba govorili Mandić i Jurišić.
– Policija je nastupala sasvim korektno. Ako postoje pravila za kršenje javnog reda i mira i za iznošenje intimnih dijelova u javnost i pokazivanje drugima – u čemu je problem? Plaćanje te kazne je najmanje ograničavanje moje, ali sam razočaran što je predstava prekinuta iako smo time možda otvorili značajna pitanja i kod vas i kod nas jer se i kod nas mnogo govori o tome, nismo mi daleko od ovog što se desilo u Sarajevu – javni servis hoće rasformirati, novinari zaposleni u javnoj televiziji štrajkuju, bitne i provokativne emisije su maknute s programa, uspostavili su neku vrstu cenzure i mi se bavimo bitnim problemima zabrane, a to uvijek ide u ime neke više ideologije koja se smatra pravednijom, kaže Mandić i naglašava da su velika očekivanja od nove Vlade u Sloveniji.
– Naše pitanje je šta su granice performansa, ko je izvodio performans, šta je umjetnost, a šta politika i da li je možda politika performativnija od umjetnosti i šta ima moć. U Sloveniji se od nove vlasti očekuje da reši probleme i prvi ispit im je javni servis Slovenije, javno zdravstvo i obrazovanje, kaže Mandić
O predstavi zajedno i događaju u Sarajevu kažu da je dio te predstave komunikacija s publikom, igraju šest sati i publika dolazi i odlazi.
– U Sarajevu, na trgu Suzan Sontag je bilo za pretpostaviti da tu ima ljudi koji samo slučajno prolaze i u jednom trenutku, kada sam ja bio potpuno gol, dvije žene koje su bile fenomenalne gledateljice i divno su se zabavljale s nama, su otišle preko trga, a ja sam u zanosu igre i u suglasju s izvedbom, krenuo za njima i pozdravio ih, napravio još koji krug i vratio se – priča Mandić.
Jurišić pojašnjava da u suvremenom kazalištu postoje različite predstave i odnosi, a Zajedno radi na slobodi, dok ima predstava koje se odvijaju u zaključanom teatru jer umjetnici imaju različite poruke.
– Naš odnos s publikom je uvijek prijateljski i uvijek nas oboje publika tako prihvata, ne želimo da ih vrijeđamo ili uznemirimo, to nije u našoj prirodi, kaže Jurišić, a Mandić objašnjava da njih dvoje tokom performansa, preko ljubavnih scena, dodira i bliskosti, pa i agresivnih situacija među njima traže svoje granice i granice predstave, ali da nisu nasilni prema publici.
Nedoumice oko toga da li su organizatori znali o čemu se radi ili ne i da li su obezbjedili odobrenje za javno izvođenje, Mandič i Jurišić pojašnjavaju kao kurcšlus koji je nastao jer direktorica festivala Zvrk nije znala detalje iz predstava koja je uz to u svakoj izvedbi različita.
–Posao s policijom i odobrenje nije naša stvar, događaj je bio dio manifestacije Kultura na ulici i ne znam kako je to u Sarajevo, u Ljubljani ili drugdje to rješavamo mi ili organizatori, kaže Jurišić, a i ona i Mandić naglašavaju da je predstava prekinuta pred sam kraj i da je policija bila vrlo korektna i ljubazna.
–Mi mislimo da je predstavu prekinuo neko drugi koji je provocirao više nego predstava. Taj moralizam koji hara danas u svim gradovima diljem Evrope, pa i u Americi i svugdje po svijetu, a u ime različitih ideologija, kultura ili vjera, neke vrsta moralne policije, provocira ljude da bi dobili političke poene – kaže Mandić, a Jurišić dodaje da njihova predstava može otvoriti srce i tijelo, ali…
–Kada je zaustaviš – nije problem u predstavi jer to zatvaranje očiju i skrivanje bilo čega nije dobro. Sada smo imali u Americi zabrana abortusa i to je konzervativizam jer ako si žene – znaš šta to znači i niko se ne bi trebao baviti tijelom žene s tim da se ovdje više bavilo muškim penisom. Čini mi se da se vraćamo u zlatni srednji vijek s digitalnim aparatima i to nije tužno, nego opasno za sve one koji provociraju. Ja mislim da Sarajevo zna šta je opasno i ne treba ga gurati u opasnosti, Sarajevo treba da se oporavi – kaže Jurišić, a Mandić dodaje da je njegov tata često u šali govorio da će doći zlatni srednji vijek.
–Toga se trebamo plašiti – da u digitalnom dobu dođe put natrag, kaže Mandić i cijeni da njihova predstava traje dok god se o njoj priča.
– Da smo znali šta će se desiti mogli smo napraviti druga čiju verziju i obljubiti ulice Sarajeva ležeći na njima goli i vikati Sarajevo volimo te- kaže Mandić.
Pričaju da je nakon predstave Leji Jurišić stigla poruka s pohvalama za predstavu, da su im ljudi pisali da je to za Sarajevo bilo kao sunce na kraju tunela i Bravo za Sarajevo, a da se na fotografijama vidi da su ljudi bili dobra publika, sretni…
– Kao da su gladni tako radikalnog sadržaja, bez sakrivanja. Nismo još imali toliko aplauza na otvorenom prostoru – govore umjetnici uglas, a Mandić smatra da je činjenica da su igrali na trgu Suzan Sontag simbolična.
– Ona je napisala knjigu Protiv interpretacije i sjajno je da imate takav trg i mislim da je ovo bilo simbolično jer je ona kod vas 1993. režirala Čekajući Godoa, a naša predstava može biti neka vrsta čekanja Godoa jer je zapanjujuće i sa strahom moramo gledati kakav Godo stiže, kaže Marko, a Leja pojašnjava da gledajući muškarce koji vode svijet šireći strah i kao braneći majke i žene, ima dojam da sve ide u pogrešnom pravcu.
– Majke znaju da se brinu za sebe, one su jake i one su subjekti, nisu objekti, a sada sve ide unatrag, ali ja lično tražim samo poštovanje kao osoba koja živi na zemlji i to želim da naučim svoje kćeri, ne vidim razliku između žena i muškaraca, a taj pokušaj nejednakosti vidim kao prvo razdvajanje i to je problem veći od rasnih ili religijskih razlika i kada ta nejednakost nestane i kada žene ne budu imale manja prava nego muškarci – sve će biti u redu, kaže Jurišić, a Mandić naglašava da podržava taj stav.Jurišić napominje da nije nostalgična za Jugoslavijom, ali da misli da je u to vrijeme bilo više prava i sloboda.
–Mi idemo u konzervativizam, uspostavlja se potpuna kontrola nad svim, a to nije dobro zbog naše djece, ide im to u glavu i biće depresivni. Mislim da trebamo izgraditi svijet koji će biti napredan i naša predstava radi na tome da znamo ko smo, šta smo… Mi to istražujemo, otkrivamo svoja nova lica, značenje odnosa među nama i pokazujemo slabosti koje treba pokazati, a ne sakrivati i stidjeti ih se, pogotovo muškarci, kaže Jurišić, a Mandić naglašava da treba pokazati cijelo biće.
-Kada bismo pokazali te tekućine iz naših tijela, od suza preko znoja do onih iz intimnih organa od kojih se djeca prave, kada bi to dozvolili – shvatili bi da je to ono što pokreće svijet koji rađa misao koja uvijek dolazi iz duše i ljepote. Tada bi se svijet mogao promijeniti, kaže Mandić, a Jurišić podsjeća da trag straha ili mrženje ostaje u genima sedam generacija, pa tako prenosi na našu djecu i da zbog toga treba raditi na sebi i boriti se protiv straha.
Cijeli razgovor možete pogledati na YT kanalu Intereview.ba
