Ove ćemo jeseni ponovo glasati. Po osmi put od Daytona. I opet tražimo promjene, zaklinjemo se u njih, a opet… Poučeni gorkim iskustvima, nema mjesta optimizmu. Analiziramo za koga smo glasali. I ko se sjeća da Halid Genjac nije bio u politici
Piše: Senka KURT
Iako se još čeka „bijeli dim“ iz Vijeća ministara, kojim će potvrditi da su kako tako, a nekako, ipak odlučili finansirati ovogodišnje Opće izbore, teško je već sada oteti se utisku da mnogi žele riješiti izbora i prije nego nam daju mogućnost da glasamo.
A kad smo kod glasanja, hvala na pitanju, čini se da nigdje manje zemlje, a nigdje više i češće izbora. Niko nema priliku, svoje osnovno demokratsko pravo tako često izražavati i upražnjavati. Komplicirani sistem i još kompliciranija politika doveli su nas do toga da se ovdje umjesto: Jedva čekam(o) izbore, govori: Opet izbori!
Neduga, ali bogata izborna povijest kazuje nam da su prvi (demokratski i slobodni izbori) održani u novembru 1990. godine. Smatraju se i prvim slobodnim višepartijskim izborima. To su ovi Opći, kad biramo za državnu razinu, Predsjedništvo BiH, parlamente države i entiteta. Onda nakon dvije godine imamo lokalne. Kad biramo načelnike, općinska vijeća, kantonalne Skupštine. No, o njima ćemo nekom drugom prilikom.
Nekom rat, nekom vezivanje zastava
Kad sve saberemo od te 1990. do danas, imali smo priliku čak 7 puta glasati, birati, radovati se, uglavnom razočaravati. Nadati se da će biti bolje, vjerovati u promjene, očajavati zbog statusa quo, pa opet glasati, birati, nadati se…
Na tim prvim, slobodnim, za mnoge povijesnim, višestranačkim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je, tada se to uglavnom tako zvalo i pisalo, tzv. antikomunistička koalicija – nacionalne stranke, stasale na nacionalnom zanosu – Stranka demokratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH), te Srpska demokratska stranka (SDS). U tadašnjem parlamentu Republike BiH osvojile su 84 posto zastupničkim mjesta – SDA najviše – 86, SDS 72, te HDZ – 44. Ostalih sedam stranaka imalo je tek 24 zastupnika.
Onda je počeo „rat na mom otoku“, pa smo izborne cikluse, demokratsko pravo, slobodu biranja, zamijenili umijećem preživljavanja, pa i pregovaranja. Svemogući Dayton omogućio nam je preduvjete za izbore, koji su održani ni godinu dana nakon zvaničnog potpisivanja mira – u septembru 1996. godine.
Bio je to, sudeći prema brojevima, festival demokracije – na kandidatskim listama čak 98 političkih partija. Izbori, istina, opterećeni ratom i poraćem, pa se nije moglo ništa novo ni očekivati.
Važno je bilo glasati za „svoje“, a protiv “njihovih” – bila je deviza tih izbora, bez obzira na činjenicu što je Misija OSCE preko Privremene izborne komisije i uz nova pravila organizirala, nadzirala i provela ove izbore.
Sjećam se kako nije baš bilo jednostavno. Izbore sam pratila na teritoriju Republike Srpske, u gradiću na Drini, gdje sam stigla ušuškana u sigurnosti OSCE posmatrača i njihovih džipova. Sjećam se kako su nas odmah uz psovke i prijetnje „istjerali“ sa birališta, organiziranoj u oronuloj školskoj zgradi.
Ko je pobijedio? Pa zna se! SDA, SDS i HDZ. U Predsjedništvo su ušli Alija Izetbegović, Krešmir Zubak i Momčilo Krajišnik. Prva sjednica održana je u Narodnom pozorištu. Klimavo se, nesigurnim koracima krenulo u „suživot“. Malo zasjedamo u Lukavici kod Sarajeva, malo u zgradi Zemaljskog muzeja. Svaka sjednica liči na čudo neviđeno. I tako sve do novih izbora.
Koji su bili dvije godine kasnije – 1998., kada su se desile i prve, istina male promjene. Veći broj stranka i koalicija uspio je ući u Parlament, dominacija tri „najveće“ postaje manja. No i dalje su na tronu. Najviše glasova osvaja Koalicija za cjelovitu i demokratsku BiH, predvođena SDA, a u kojoj su još i Stranka za BiH, Liberali i Građanska demokratska stranka. HDZ je imao šest mandata, jedan koalicija NHI – HKDU. Koalicija Sloga i SDS dobile su po četiri mandata.
SDP je na ovim izborima osvojio četiri mandata.
U Predsjedništvu ostaje Alija Izetbegović, a pridružuju mu se Ante Jelavić, te Živko Radišić. No, na pola mandata dešavaju se promjene, Izetbegovića, zbog bolesti mijenja Halid Genjac iz SDA.
Treća sreća?
Pa onda opet dvije godine predaha. Tek da se uhvati zalet i ne presahnu predizborne strasti. OSCE je organizator i ovih, trećih poslijeratnih izbora, s novim izbornim Pravilima i propisima.
Prije svega, zabranjeno je kandidiranje osumnjičenim za ratne zločine u BiH, ali i onih koje je OSCE na prethodnim izborima skinuo s lista. Zatim, uvedena je obaveza balansiranja spolne strukture na kandidacijskim listama, mijenjani su izborni modeli preračunavanja glasova u mandate, primjenjen je sistem otvorenih lista, pooštren kodeks ponašanja kandidata u izbornom procesu…
Ako se ne sjećate, nakon tih izbora prvi put se na scenu vraća SDP sa osvojenih devet mandata. SDA je imala mandat manje, SDS šest, pet Stranka za BiH i HDZBiH, dva izborila PDPRS…. Po jedno mjesto dobili su: NHI, SNSRS, DSPBiH, SPRS, DNZBiH, Koalicija SNSD – DSP i BPS.
Kandidat Alijanse za promjene koju predvodi SDP Božidar Matić postaje predsjedavajući Vijeća ministara, SDP-ovi kadrovi dobijaju mjesta predsjedavajućih u Parlamentu. Beriz Belkić i Jozo Križanović ulaze u Predsjedništvo. U tom smo mandatu dobiti grb, himnu, zastavu, pasoš, graničnu službu BiH…
I još jednog predsjedavajućeg – Zlatka Lagumdžiju, nakon što je Matić podnio ostavku u julu 2001. U martu će ga zamijeniti Dragan Mikerević.
Analitičari će reći da je bez obzira na sve to bio jedan od produktivnijih perioda, makar kad je u pitanju uspostava sistema i države u BiH.
I nekako se čini da je tako bilo svima. Bio je to period kad smo u većini vjerovali da ima nade za BiH, da će se suživot kakav živimo ipak pokazati i svoje ljudsko lice. Bio je to period obnove, planiranja, optimizma.
No, eto ti opet novih izbora. 2002. godine preuzeli smo stvar u svoje ruke – organizator je bila Centralna izborna komisija, izbori provedeni prema domaćem, danas spornom, osporavanom, za mnoge omraženom Gordijevom čvoru zvanom Izborni zakon.
Novi zakon donio je i nova pravila – višečlane izborne jedinice i preferencijski sistem glasana za izbor predsjednika i dopredsjednika RS, izborni prag, otvorene liste… Stručnjaci kažu da je su mnogobrojne promjene izbornih pravila doprinijele pozitivnim korcima u političkom procesu. No i zbunjivale i zamarale birače i one koje biramo.
No, kako tako, eto nas u 2002. Nakon dvije godine dominacije SDP-a, vraćamo se na staro.
Pad Alijanse
Povratak nacionalnih partija na vlast nakon izbora 2002. uglavnom je ocjenjen kao velika nesreća.
– Pojedini promatrači čak su ustvrdili da ishod ovih izbora označava poraz svih napora međunarodne mirovne misije koja je u BiH započela prije sedam godina – navodi se u izvještaju „Nacionalističke vlade BiH: Paddy Asdown i paradoksi izgradnje države“, kojega je sačinila ICG.
No, ovi su izbori bili važni i zbog provjere rada Alijanse za promjene, koja je vladala tek 18 mjeseci.
Za pad Alijanse, prema ICG, krivo je nekoliko razloga – dosta je glasača bilo zbunjeno u vezi s tim gdje je tačno i s kim Alijansa u vlasti, pa je došao slučaj „Alžirska grupa“, prebacivanje šest naturaliziranih državljana BiH u Guantanamo, pa onda slučaj „Pogorelica“ – pritvaranje pet zvaničnika SDA, zbog sumnje da su organizirali kamp za obuku “terorista”, pa onda bahato ponašanje nekih zvaničnika SDP i njihovog predsjednika Zlatka Lagumdžije…
Labava vlast Alijanse na izborima se pokazala još krhijom.
Pa opet pitate, a ko je pobijedio 2002.? SDA dobila je 10 mandata, SBiH šest, SDS i HDZ po pet, SNSD tri… U Parlament ulaze još i NHI, DNZ, Radom za boljitak, radikali.
U Predsjedništvo ulaze Sulejman Tihić, Dragan Čović, Mirko Šarović. Do kraja ostaje samo Tihić. Čovića i Šarovića zamjenit će Bariša Čolak i Borislav Paravac. Ured visokog predstavnika zna zašto.
Kad bi se pikalo po broju usvojenih zakona, odluka, o OSA, VSTV -u, PDV-u, javnom RTV servisu, odbrani, finansiranju institucija, akcizama…reklo bi se da prijeratno vezivanje zastava možda i ima smisla….
Počinju pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom. Mi sretni, jer eto nas u Europi. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Adnan Terzić slika se na bageru sa šljemom. Veselje se širi na sve strane.
Pa još kad počnu razgovori o ustavnoj reformi, pa propadne čuveni „Aprilski paket“, mi se još nadamo. I tako do danas.
Onda smo opet birali 2006. Pobijedila je SDA, s devet, a pratila ju je Stranka za BiH s osam mandata. SNSD odnosi pobjedu u RS sa sedam mjesta u Parlamentu, SDP pet. HDZ i SDS bilježe najlošiji rezultat – samo po tri mandata. U Parlament ulaze manje stranke sa hrvatskim predzakom, zatim PDP Mladena Ivanića, Abdićev DNZ, pa BPS…
U Predsjedništvu su Haris Silajdžić, Željko Komšić u prvom mandatu kao kadar SDP-a, te SNSD-ov Nebojša Radmanović.
Potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. I da vam pravo kažem ne sjećam se previše iz ovog perioda.
Članovi Predsjedništva, istina, sjedili su i putovali zajedno. I dalje su nas zaobilazili europski i svjetski političari. Zvanično smo ad actirani kad je u pitanju stabilnost i mir. Zvanično stali u dugi, neizvjesni, red kojeg i danas čekamo za Europu.
Dok je trajao ovaj mandat začinjen šarolikim ideologijama, idejama, interesima i pokušajima da se ipak nešto napravi, opada utjecaj visokog predstavnika, a raste onaj visokih i malo nižih predstavnika nacionalnih partija.
Treći oktobar 2010. ipak donosi neke promjene. Većinu nije dobio niko, SDP bilježi uspjeh u Federaciji, Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika u RS. Iako u nazivu nose socijaldemokratsko obilježje nije to pravo sestrinstvo. SNSD neće s SDP-om. Ni SDP neće s SNSD-om. Pa se prave nemoguće koalicije. Posebno u Federaciji.
– Mi ćemo od Federacije napraviti nekadašnju zapadnu Njemačku pa će onda vidjeti iz Republike Srpske da li žele i oni da budi dio te uspješne priče ili ne – tvrdi tada mladi SDP-ov političar Damir Mašić.
U Predsjedništvu ostaju Radmanović i Komšić, a pridružuje im se Bakir Izetbegović.
SDA se žali da je izgubila zbog medijskog pritiska i “neprijateljskih napada” SBB-a Fahrudina Radončića, koja se javlja na političkom nebu. Oformljene su Naša stranka i Nova socijalistička partija Zdravko Krsmanović.
Godine koje su pojeli skakavci i političari
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu dr. Besim Spahić, nije međutim optimističan, bez obzira na rezultate i nove tzv. građanske, lijeve ili partije centra. Iskreno kaže da nema puno povjerenja ni u socijaldemokrate u BiH i nije ubijeđen u njihove sposobnosti da se nose sa problemima države koja zaostaje za regionom.
– Ovakve ideje su potrebne, ali ove stranke su premale i mlade, imaju slabu infrastrukturu koju treba graditi godinama i što je najvažnije nemaju novac. A novac je potreban za kampanju, za izgradnju infrastrukture za ljude koji rade. Ove stranke to nemaju i stoga je to jedan od najvećih razloga za njihov slab uspjeh – tvrdio je tada Spahić.
I po svemu sudeći pogodio.
Banjalučki profesor Ivan Šijaković bio je još otvoreniji. Bez obzira na sve – promjena neće biti.
– To će uvijek biti ona ista priča – važno je održati se četiri godine na vlasti praveći različite gimnastike političke, sa jedne strane. Sa druge strane, niko nije spreman toliko, osim na riječima, da se ozbiljno poduhvati promjene i reforme i tome slično, jer je to vrlo teško i na tome se uglavnom gube poeni – kazao je.
Tako je i bilo, uz mučno formiranje vlasti. Povuci, potegni, zategni. Uzmi u vlast minorne stranke, probaj izbjeći one snažne.
Ukratko – četiri godine koje su pojeli skakavci. I halapljivi nezasitni političari.
Povratak Dragana Čovića
Šta smo dobili 2014. SDA – HDZ i znatno ojačani SNSD.
SDP je doživio debakl. SDA i SNSD imaju po 14 mandata u Parlamentu, pojavljuje se Komšićeva Demokratska fronta…
Radmanovića mijenja lider PDP-a Mladen Ivanić. U Predsjedništvo se vraća Dragan Čović, Bakir Izetbegović još četiri godine ostaje u uredu.
Ivanićevu pobjedu nad Željkom Cvijanović, Dodik komentira riječima:
– Ne mogu da vjerujem da su Srbi na ovaj način odlučivali, znajući ko podržava i na koji način daje podršku samom Ivaniću. Znači, Bošnjaci, međunarodna zajednica, što će, eventualno, njegovoj pobjedi, u što ja još uvijek ne vjerujem, staviti jedan akcenat podaništva.
Izetbegović se hvali da ima dupli broj glasova u odnosu na prethodni mandat.
Ekonomska analitičarka Svetlana Cenić komentira izbore:
– Socijaldemokrati se, izgleda, u regionu pokažu kao dobra opozicija, a užasni vladari, jer sa sobom vodaju nekakvo članstvo koje dođe da se uhlebi i da, gladno, uzme deo nekih kolača, i onda više nemaju meru, nemaju rešenje, i uvek se vade na nekog koalicionog partnera, ili na Marsovce, ili na svetsku ekonomsku krizu. Takve stranke i tako loša levica ojačala je desnicu, jer niko nije video ni te socijale, ni demokratije, ni pravde. Video je samo bogate socijaldemokrate, koje pod krinkom neke pravde, jednakosti, smatraju sebe jednakijim u čitavom društvu. I potpuno je logično bilo da se sad vraćamo na devedesetu godinu, i da se vraćamo na SDA, na HDZ, na SDS i ono glasačko telo koje se opet vraća tim strankama, misleći da oni ionako ne biraju s kim će koalirati, a onda je bolje glasati za jačeg, odnosno najčešće i za svog.
Genjac je i dalje u politici
I tako evo nas kod posljednjih izbora. Možete li se sjetiti za koga ste glasali? Možete li se sjetiti ko vas je očarao, a ko razočarao? Možete li se sjetiti saziva u Parlamentu kad Halid Genjac nije bio zastupnik? Ni ja!
Ukratko – nije bilo promjena. Koliko god su se u njih svi zaklinjali. SDA? Ostala na vlasti? I SNSD!
Najviše zastupnika ima SDA – 9, SNSD 6, HDZ-ova koalicija i SDP po pet, po tri Dfi SDS, po dva SBB, PDP i Naša stranka…
U Predsjedništvu su Šefik Džaferović, Komšić u trećem mandatu kao kandidat vlastite DF i Milorad Dodik, nakon što je u RS bio predsjednik, premijer i sve po potrebi.
Ove četiri godine pamtit ćemo, čini mi se vječno. Po strahu od rata, po tome što su nas plašili ratom, secesijama, otcjepljenjima, po upornom stagniranju gdje god se okreneš. Po tome što su se u FBiH i dalje nemamo auto puta, što ga u RS Dodik gradi po vlastitom nahođenju, s kompanijama bliskim njemu i partiji. Po odlasku mladih i starijih na put prema EU, s kojeg se neće vratiti. Po tome što država na putu u EU nikada nije bila neorganiziranija. Po blokadama. Po rokadama. Po svađama, uzvredama, po harmonici u Predsjedništvu, po crnim listama…
I zato čekamo oktobar. Jer, naivno mislimo da će se nešto promijeniti. Jer vjerujemo u promjene. Jer trebamo promjene. No, budimo realni…
– Većina stranaka ni ne ostvaruje rezultat i njihove uske klike svoje potrebe zadovolje i davno prije izlaska na birališta. Nažalost, ni onih nekoliko velikih stranaka ne unosi se pretjerano u ideološke rasprave. Upravo zahvaljujući nedostacima poput neizdiferenciranosti ideologija, neznanju birača, neaktivnosti profesonalnih analitičara i anesteziranim medijima, velike stranke se „gađaju“ velikim riječima, fingirajući međustranačke sukobe zarad zaštite nacije, a istina je da su građani usljed bezidejnosti prepušteni godinama jednom isključivom obliku razlikovanja – nacije i etničke pripadnosti. Pitanjima o odgovornosti i važnosti konzistentnog zastupanja određenih principa i vrijednosti mogu se dodati i pitanja o tome ko je odgovoran i, još važnije, ko prvi treba da se promijeni: stranke ili građani koji glasaju za njih? – pita Bojan Grebenar u studiji Ideologije, stranke i stavovi građana Fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung iz 2019.
Zaista to je pravo pitanje. Pred svake, a ove izbore naročito – ko se treba promijeniti. Stranke ili mi koji glasamo za njih?
I zašto uopće glasamo za njih?!
