Kao i svake godine 9. svibnja Srbija će proslaviti pobjedu nad nacističkom Njemačkom, ali ovoga puta, s obzirom na rat u Ukrajini, bez ruskih zastava i počasnih gostiju iz Moskve
Piše: Ivan IVANJI
U trenutku kada je Rusija pokrenula agresiju na Ukrajinu pitao sam se kako bi 1980. preminuli predsjednik raspadnute Jugoslavije Josip Broz Tito proslavio ovogodišnji Dan oslobođenja da je još živ. A kad su do nas u Srbiji stigle prve slike iz napadnutih ukrajinskih gradova, usporedio sam ih sa situacijom ovdje nakon NATO-ovog bombardiranja tijekom rata na Kosovu 1999. godine.
Neke su stvari zapravo usporedive: ljudi umiru, bolnice i televizijske postaje, mostove i rafinerije nafte uništavaju borbeni avioni i projektili. Ali me na kraju ono što se događa u Ukrajini od 24. veljače 2022. ipak podsjeća na uništene njemačke gradove 1945. U to vrijeme sam bio u Halberstadtu, Magdeburgu, Hamburgu, Frankfurtu, popeo sam se na toranj Kölnske katedrale i slikao sam užasno stanje u gradu.
I bijeg milijuna Ukrajinaca također me podsjeća na izbjeglice i prognane osobe na kraju Drugog svjetskog rata. Naravno, zamolio bih vas da ne zaboravite Siriju, gdje uvjeti kakvi sada u Ukrajini vladaju jedanaest tjedana vladaju već jedanaest godina. A isto tako ne zaboravimo na ljude koji odande bježe i utapaju se u Sredozemnom moru umjesto da nađu utočište u sigurnoj Europi. I milijune i milijune djece koja su rođena samo da bi patila nekoliko mjeseci, te da bi onda umrla od gladi…
U odnosu na njih, nas u Srbiji brine samo koliko će mlijeko i suncokretovo ulje koštati u budućnosti. I možemo li sljedeće zime grijati svoje kuće i stanove. Srbija dobiva plin iz Rusije – trenutno po sniženoj cijeni koja jedva iznosi petinu tržišne cijene – ali ugovor prestaje 31. svibnja 2022. Tada će se morati ponovno pregovarati s ruskom državnom plinskom tvrtkom Gazprom. Ovom koncernu pripada i većina jedine rafinerije nafte u Srbiji, kao i razne kemijske tvornice.
Stara potreba za podrškom
Prijateljski odnosi Srbije i Rusije, odnosno potreba Srbije za vezama s Rusijom – postoje stoljećima. To samo po sebi ne bi predstavljalo problem da režim predsjednika Aleksandra Vučića desetljećima nije gajio kult oko ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je rezultirao time da većina građana Srbije postane obožavatelj moćnika u Moskvi, a njegov napad na Ukrajinu smatraju opravdanim.
Vučić se posljednjih godina sastao s Putinom 19 puta. Ali, novac dolazi i dolazio je i sa Zapada, posebice iz Europske unije. Vučić je dosad uspio odigrati igru sjedenja na dva stolca između Bruxellesa i Moskve. Sada se Srbija mora preorijentirati – i taj proces je već započet.
Vučićev preokret
Mediji lojalni Vučiću počeli su naime već pripremati zaokret u vanjskoj politici svog predsjednika: nakon što je Putin usporedio deklaracije o neovisnosti “narodnih republika” Luhanska i Donjecka s priznanjem Kosova (koje je iz srpske perspektive još uvijek pokrajina Srbije) kao suverene države od zapadnih država, ruski predsjednik je optužen da ovom usporedbom podržava odvajanje “kolijevke srpstva” od matice.
Pretpostavljam da će se Srbija pridružiti sankcijama Rusiji. Međutim, nakon godina proruske propagande, sankcije i zaokret u vanjskoj politici se srpskom stanovništvu moraju prodati kao plod velikog pritiska izvana i kao nešto što se čini teška srca, jer je Putin izdao Srbe. Ako se Srbija pridruži sankcijama Rusiji, Rusi to neće ni osjetiti, ali srpskim voćarima npr. ostaje ovogodišnja berba koja se inače tamo prodavala.
Pritisak oko kosovskog pitanja
Ali ni ponašanje Zapada prema Srbiji, a prije svega Europske unije (iako Srbija uživa status kandidata za članstvo) neće se promijeniti u smjeru u kojem bi to odgovaralo Vučiću. Predsjednik Srbije je to naslutio tijekom posjeta Berlinu 4. svibnja ove godine, gdje je kosovski premijer Albin Kurti primljen uz iste počasti kao i on. Jasna poruka: u očima SR Njemačke Kosovo i Srbija su ravnopravne države.
I kao da to nije bilo dovoljno, Kurti i Vučić, koji se zapravo nisu htjeli sastati, bili su prisiljeni na neformalnu večeru s izaslanikom EU-a za pregovore Beograda i Prištine Miroslavom Lajčakom. Sjedili su za lijepo postavljenim okruglim stolom i radosno gledali u kamere. Ovaj sastanak međutim nije urodio nikakvim plodom. Izaslanici glavnog grada Srbije, Beograda i glavnog grada Kosova, Prištine, trebali bi nastaviti pregovore u Bruxellesu 13. svibnja. No ova berlinska gesta će ostati u sjećanju obojici političara.
Otklon od separatizma bosanskih Srba
Kancelar Olaf Scholz je u Berlinu svoje zahtjeve za Kosovo i Srbiju upakirao lijepim riječima: s jedne strane, obje bi države trebale poslati istu poruku Rusiji kad je u pitanju Ukrajina. Uz to, međutim, šef njemačke vlade očekuje da se Srbija jasno ogradi od separatizma bosanskih Srba pod Miloradom Dodikom, kao i da se pridržava vladavine prava i slobode medija u samoj Srbiji.
Zauzvrat, Beograd bi trebao formalno priznati Kosovo kao neovisno i više ne sprječavati prijem najmlađe europske države u UN i druge međunarodne organizacije.
Time bi Europa bila barem za mali korak bliže zaključku njezina mirnog ujedinjenja – mali, ali važan signal u povijesnom trenutku kada, 77 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, na starom kontinentu ponovno bjesni rat.
A što bi učinio Tito u ovoj situaciji, na ovogodišnju obljetnicu oslobođenja od nacističke okupacije? Siguran sam da bi osudio rusku invaziju na Ukrajinu, kao što je to učinio sa sovjetskom invazijom na Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968. godine. I uveo sankcije režimu u Moskvi.
(Ivan Ivanji, rođen 1929. godine, književnik je, prevoditelj i novinar. 1944. deportiran je u koncentracijski logor Auschwitz, a zatim u Buchenwald zbog židovskog podrijetla. Poslije Drugog svjetskog rata studirao je arhitekturu i njemački jezik. Radio je i kao učitelj, direktor kazališta i diplomat te je bio prevoditelj jugoslavenskom predsjedniku Titu).
(DW)
