(Foto: H. Muminović)
/

Adna Dobojlić, odvjetnica: Kako sam (od)branila Dragana Vikića?

Nije imala ni 35 kad je postala odvjetnica u teškom slučaju i optužbama protiv Dragana Vikića. Dan nakon važne presude bila je na poslu, ne krije da je osjetila olakšanje, ali nikad, nikad nije posumnjala u nevinost legendarnog komandanta. Odvjetnica koja sama odgaja sina, ne mari za predrasude i vjeruje u istinu. Ako već ne možemo uvijek računati na pravdu

Razgovarala:  Senka KURT

Šest godina odvjetnica Adna Dobojlić zajedno sa svojim branjenikom Draganom Vikićem pred našim je očima odmjereno, mirno, samouvjereno vodila sudsku bitku. Da kaže istinu, dokaže istinu.

U četvrtak je Sud BiH prvostepenom presudom oslobodio bivšeg komandanta odreda policije Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH Dragana Vikića teških optužbi  za ratni zločin u sarajevskom Velikom parku, a odvjetnica Dobojlić u petak je već bila na radnom mjestu.

Priznaje da još nije svjesna šta se sve dogodilo, kaže da je ponosna što je imala snage šest godina raditi na ovom slučaju predano, s puno snage, kako je radila, žali što ovu presudu nije dočekao njen otac jedan od najpoznatijih sarajevskih odvjetnika Nedim Dobojlić.

Idemo nas dvoje sami

Interview: Kako ste danas, dan nakon presude?

Dobojlić: Osjetila sam olakšanje. Ne u smislu olakšanja zbog odgovornosti komandanta Vikića, jer sam ja znala da on nije odgovoran. To nije bilo upitno. Ali, bio je veliki teret. Bilo je velikih pritisaka. Pa pritisak je kad u sudnicu uđe svjedok i ne govori istinu. Sa takvim dok se izborite… Bila je velika odgovornost, nikad ne znate kako će neko protumačiti neke dokaze. Ja sam sve od sebe dala. Smatram da smo mi kao odbrana, komandant i ja uradili mnogo stvari koje Tužilaštvo nije.

Interview: Dugo u pravosuđu, ali ste zvanično Vikićeva odvjetnica od 2016., a ovaj slučaj krenuo je godinu kasnije. Tada ste bili drugi branitelj, uz legendarnog Fahriju Karkina… Nakon njegove smrti, je li bilo uopće pitanje ostajete li, traži li Vikić nekog drugog ili… Jeste li bili u dilemi ostati na ovom slučaju ili…

Dobojlić: Nikad nisam bila u dilemi. Od početka sam bila na ovom predmetu, bila sam upoznata sa svim, već smo tad oformili temelje na kojima ćemo zasnovati odbranu. Advokat Karkin je bio velika sigurnost. Njegovo iskustvo, nastup u sudnici, bilo je neopisivo. Osjećala sam veliku odgovornost. Ali, vjerujte, nije bilo nikakvog pitanja, nije ga postavio ni komandant Vikić, a nisam ni ja šta ćemo dalje. Nas je pogodila smrt kolege Karkina. Kroz odrastanje sam bila uz njega, on je bio prijatelj mog oca. Ali, imali smo ubrzo zakazano ročište. U početku sam čak i pitala šta ćemo, koga ćemo naći? Komandant me je samo pitao: Možeš li me ti braniti? Bez razmišljanja sam rekla – idemo nas dvoje sami!

Interview: Pokazalo se da je Vaša odluka ispravna, ali moram pitati jeste li ikad bili u dilemi, zbog različitih svjedoka, izjava, manipulacija, laži…. Šta Vam je ovo trebalo?

Dobojlić: Nikada!

Interview: Šta Vas je nosilo?

Dobojlić: Ja sam u ratu bila curica, ali odrasla sam u ovom gradu. Znam šta svi misle, znam ko je Dragan Vikić, šta je on značio i znači za ovaj grad. Za mene nije bilo pitanja je li kriv. Već samo pitanja kako pobiti neistine, tu montažu…Bila sam tokom suđenja i ljuta i razočarana, iako možda nije primjereno da o tome govorim. Ali, boljelo me je da u sudnici čujem da je SDS postavio Dragana Vikića na poziciju komandanta. Možete li to zamisliti? A sve to vrijeme, Vikić pet godina ulazi u sudnicu bez komentara, bez riječi. Uobičajeno je da sa klijentima tokom suđenja pričate, da Vam sugerišu šta da pitate, na šta da obratite pažnju. Vjerujte, Vikić nikada to nije radio. Kao komandant, kao častan čovjek, svjestan svoje nevinosti, mirno je pratio ročište.

Dobojlić: Nikad nisam ni pomislila odustati (Foto: H. Muminović)

Interview: A kako ste se Vi nosili? Nakon, kako ste rekli pritisaka, onoga što ste znali, saznali iz dokaza?

Dobojlić: Nikad nisam osjetila veliku težinu, u smislu da bih odustala od borbe, da ne bih dokazivala istinu. No, trajalo je pet godina i svaki put kad se pripremam za suđenje je stres. To je stres, prolazimo kroz iskaze, vidimo šta će svjedoci govoriti, pripremamo se za unakrsno ispitivanje. To je zahtijevalo dosta vremena. Naravno da sam se nervirala kad vidim da postoji nešto što nije istina. Morala sam, naravno, skupljati kontraargumente. Kada već prođe, kada se u sudnici desi ono što se desi, ide nova sedmica, pa nove pripreme. Nisam imala priliku ni razmišljati o onome što je bilo. Pamtim kroz cijeli ovaj period, u pojedinim trenucima, strašno razočarenje i ljutnju. Na ljude od kojih ne očekuješ da govore neistinu. Ali, moram reći da niko, ama baš niko, nije ukazivao na Dragana Vikića da je imao efektivnu kontrolu.

Istina uvijek ispliva

Interview: Jeste li u jednom momentu pomislili, a šta ako bude drugačiji ishod? Jer živimo u svijetu gdje pravda nije uvijek pravda i dostupna. Ma šta pravnici vjerovali.

Dobojlić: Nisam razmišljala na taj način. Znam i sigurna sam, a to me naučio rahmetli otac, da istina i pravda na kraju uvijek pobijede. Da li to traje pet, deset, petnaest godina, istina mora isplivati. To me je uvijek vodilo. Da znam šta je istina.

Intrerview: Na žalost, ja sve manje vjerujem u to – da istina i pravda pobjeđuju. Kako ćete mi odgovoriti?

Dobojlić: I ja općenito mislim tako. Svi nailazimo na nepravdu. Ali, na kraju pravda dođe na svoje, možda ne kako mi očekujemo. Ali, istina, ona se pokaže. A istina je nekada zadovoljenje pravde. Ne samo u sudskim procesima. Već u životu.

Interview: Kakve ste Vi nepravde podnijeli?

Dobojlić: Pa eto, moja je najveća želja bila da budem tužilac. Nije mi se ta želja ostvarila. Nisam prolazila na konkursima. To je za mene bila nepravda. Ali, danas kad gledam, vjerovatno je postojao razlog. Možda da baš danas razgovaramo o procesu koji je iza mene.

Interview: Zašto baš tužiteljstvo?

Dobojlić: Kad sam završila fakultet, to mi je bila želja. Od volontera, pripravnika u Tužiteljstvu sam mnogo radila, mnogo teških predmeta. A od 18 sam u sudnici, sa ocem sam počela.

Interview: A niste pomišljali da budete liječnica, kao majka, neuropsihijatrica? Niste ni pomislili na medicinu?

Dobojlić: Ni pomislila. Pravo me oduvijek privlačilo. I to upravo biti tužitelj.

Interview: Kad ste se ipak odlučili na advokaturu, bez obzira na činjenicu da ste s ocem sve to gledali, prošli, jeste li bili svjesni kakav je to posao? Možda i posebno teži za ženu?

Dobojlić: Nisam bila svjesna. Dugo sam trenirala košarku, čak igrala i u juniorskoj reprezentaciji. Naporno sam radila, nekoliko treninga dnevno. Onda sam imala povredu, odustala. Dok sam studirala, shvatila da imam previše vremena. Sama sam otišla na TV Hayat, interesovalo me kakav je to rad u medijima. Prošla sve faze, bila čak i urednica. Volim predano uvijek raditi, a u novinarstvu to je uvijek rad bez radnog vremena. No, kad sam završila fakultet shvatila sam da je pravo ono što želim.

Advoat nije ni žena ni muškarac

Interview: Kako je biti žena među advokatima? Dolazi li neka nova generacija?

Dobojlić: Ima dosta mojih kolegica, koje zaista dobro rade svoj posao. Ali, možda još nije došlo vrijeme da dođemo do izražaja. Ja učim još od sjajnih Senke Nožice, Edine Rešidović, Vasvije Vidović… Čast mi je što sam sa Senkom Nožicom često u sudnici. Ona je uvijek za mene bila posebna. Imam čast da me je prva nazvala poslije presude i rekla: Prava si advokatica! Rekla je da sam ja njena nasljednica. Ni jedna pohvala mi nije važnija.

Interview: Je li lakše kad si muškarac – odvjetnik?

Dobojlić: Kad sam počela raditi kao pripravnica u Tužilaštvu radila sam kod pokojne Jadranke Lokmić, od koje sam puno, puno naučila. I upravo sam joj postavila to pitanje. Bila sam na početku, interesovalo me kako izdržati, kako se boriti. Dala mi je najbolji savjet: Vidi, tužilac nije ni žena ni muškarac, nego tužilac. Tako ni advokat nije ni žena ni muškarac. Nego samo advokat! I smatram da se za to moraš i roditi, voljeti ovaj posao, raditi naporno. Nema drugoga.

Interview: Onda nešto mora da trpi. Na primjer, privatni život.

Dobojlić: Mogu reći da i nemam privatnog života. To je možda i moja krivica. i

Interview: A istovremeno, samohrana ste majka…

Dobojlić: Meni je to sve normalno. Ne osjećam težinu te pozicije. Ne opterećavam se time. Idem kroz život kako dolaze situacije. I muško sam i žensko. I otac i majka. Nije mi to nikakav problem. Ne razmišljam o preprekama. Samo želim ići naprijed.

Interview: A ambicije u poslu? Sigurna sam da razmišljate o „velikim“ slučajevima ili…

Dobojlić: Možda ćete se iznenaditi, svaki predmet, bio lakši ili komplikovaniji, meni je isti. Isto radim. Predam se, radim najbolje što mogu i što znam. Da bih oslobodila klijenta ili izdejstvovala što lakšu sankciju ukoliko smatram da je kriv. Mogu reći da predmete ne biram, nego me nađu. I moram reći da ne odbijam. Isključivo radim krivično pravo i ne bavim se drugim granama prava. Advokat sam, smatram da trebam raditi. Nekada se desi da braniš nevinog, nekada krivog čovjeka. Onda se brani na drugačiji način. Ide se na to da se dobije što blaža sankcija, da se omogući fer i efikasno suđenje.

Interview: Vjerovatno Vas mnogi, amateri poput mene, pitaju isto – kako branite čovjeka za koga znate da je kriv? Kako izbrišete tu granicu u glavi?

Dobojlić: Bolje je to pitanje kad ste tužilac, kako se nosite s tim. Ako u papirima imaš da je kriv ti ga optužiš. Ako nemaš, onda obustaviš istragu. I tu je problem današnjeg pravosuđa. Znači, istraži do kraja i donesi odluku na osnovu dokaza, a ne na osnovu rekla – kazala, interesa. Što se tiče advokature, dešava se naravno, i klijent je svjestan da je kriv, ja sam svjesna. Imamo institute u pravu, kao na primjer, sporazum o priznanju krivice. Ukoliko i klijent prizna da je nešto uradio, žao mi je, kajem se, naravno da onda idemo sa tužilaštvom, pregovaramo da bi dobio što manju sankciju. Jer što ranije se prizna krivica i pokaje se, naravno da će dobiti manju sankciju. Tu onda bude zadovoljan i klijent i sve stranke u postupku. Tako da nemam taj problem.

Ne pitam klijenta je li kriv

Interview: Vjerujem da ima i slučajeva gdje je Vama jasno da je klijent kriv, a on negira?

Dobojlić: Ja obično ne pitam klijenta je li kriv. Nikada to ne radim. Nekako sam to kroz iskustvo, rad sa ocem vidjela da je to nepotrebno – pribavim sve dokaze, analiziram predmet kažem šta proizilazi iz dokaza. I razgovaramo o tome. Ali, nikada ne pitam. Zašto? Ja radim svoj posao, uzimam dokaze i ono što je tužilaštvo ponudilo. To je za mene lakši, jer je pošteniji put.

Interview: Radili ste na početku i u predmetu „Repirator“. Zašto ste odustali?

Dobojlić: Nisam se pronašla, nisam osjetila da tu ima mjesta za moj način odbrane.

Inteview: U smislu?

Dobojlić: U smislu stavova, istupanja pred sudom. Nije bilo nesuglasica. Jednostavno, u jednom momentu je došlo do razmimoilaženja u mišljenju odbrana. A priori odbrane ne trebaju biti saglasne. Ja uvijek želim dobro svom klijentu, ali ako on to ne vidi. Smatram da, ako me je izabrao, mora imati povjerenja u mene. Ako on u tom trenutku ne vidi kojim putem ja idem, mora znati da ja to ne radim za samo taj trenutak. Nekada moje prigovore možda nisu shvatali, bilo je i pitanja zašto to radim. Ja ne želim odgovarati na ta pitanja. Jednostavno, takve su bile okolnosti. Imala sam i privatnih razloga, otac je bio bolestan, nisam imala u tom trenutku svu snagu koja mi je trebala. Jednostavnije je bilo izaći iz tog predmeta. Nisam vidjela da mogu odlučivati sama i raditi onako kako ja smatram da treba.

Interview: Da se vratimo na predmet Veliki park. Šta sad slijedi formalno – pravno?

Dobojlić: Sad čekamo pismeni otpravak presude, u kojem stoji rok od 15 dana za žalbu. Tužilaštvo će se o tome opredijeliti. Ukoliko se žale onda mi u roku od 15 dana imamo pravo odgovora i onda odlučuje drugostepeno vijeće. Zavisi od suda kad ćemo dobiti pisani otpravak presude.

Interview: Šta ste profesionalno i privatno naučili tokom ovog procesa?

Dobojlić: Naučila sam da te ne smije pogađati ništa i ne smiješ subjektivno razmišljati u sudnici. Svi bi, da su bili na mom mjestu, subjektivno doživjeli ovaj predmet.

Dobojlić: Komandant Vikić me fascinira

Interview: Kako ste se Vi isključili?

Dobojlić: Zaista ne mogu objasniti. Ali sam shvatila da ni to nije moguće do kraja. Preplavile su me emocije. Čak i danas, dan kasnije, sam osjetljiva. Bila sam jaka, sve sam izdržala.

Ponosna na svoju snagu

Interview: Kako ste u četvrtak počeli dan, kako je bilo kad je počelo čitanje presude?

Dobojlić: Ništa nisam razmišljala. Možda se i ne sjećam tih trenutaka. Slušanje svake presude je teško. Ove posebno. Svaka sekunda traje vječnost. Samo sam u momentu pogledala u Vikića. On me fascinira zbog svoje profesionalnosti, jačine njegove ličnosti. Ali, on zna da nije kriv i to je razlog.

Interview: E to je nepravda o kojoj govorim.

Dobojlić: Da je neko pratio svako ročište, dolazio na ročište, ne bi sad bilo te Vaše konstatacije. Jer je na svakom ročištu to bilo bjelodano. Suđenje je komplikovan proces. Dobija se osjećaj istine, te se ništa ne može površno sagledati. Negativne komentare su imali samo oni koji nisu upoznati sa slučajem. Ili nisu željeli biti upoznati.

Inteview: Jeste li sinoć rekli sebi – ponosna sam.

Dobojlić: Nisam, iskreno. Dobila sam puno čestitki, cvijeća, puno ljudi mi je čestitalo, spominjali moga oca. Žao mi je što on ovo nije dočekao. Svi smo osjetili veliko olakšanje. Cijela jedinica Dragana Vikića. Nisam skromna, ali osjećam olakšanje. Bilo je jako naporno. Borili smo se sa svačim. Kad sam preuzela slučaj imala sam manje od 35 godina. I posvetila sam ih ovom predmetu. Jesam, ponosna sam što sam imala snage da radim na način na koji sam radila. Znamo komandant Vikić i ja šta smo sve prošli, šta nosimo u sebi, kako smo sve podnosili, šta nas je pogađalo. Nema potrebe za velikim riječima.

 

 

 

Prethodna vijest

DAN PLANETE Čuvajmo jedini dom kojeg imamo

Naredna vijest

Pod lupom istražitelja putni nalozi, javne nabavke i zapošljavanja u Službi za zajedničke poslove institucija BiH