Kada je jedna država česta tema na međunarodnim sastancima ili vijestima, to nikada ne završi dobro po njene stanovnike. Strani diplomati i političari, bez obzira koliko dobronamjerni, nikada ne mogu zaista shvatiti suštinu problema. Ne mogu ni predvidjeti buduće probleme koji mogu nastati iz savjeta ili odluka koje oni donose.
A i zašto bi shvatili? Nisu oni ovdje da bi donosili odluke koje idu nama u korist, nego njima. I to je prirodno. Neprirodno je što mi očekujemo da dođe neko „sa strane“ i riješi probleme u našoj kući.
Međunarodnoj zajednici (ovoj sa zapada, uglavnom) je važno da na evropskom tlu ne dođe do rata i tu prestaje sav njihov interes za nas. Nadaju se da do rata neće doći ako pomognu trenutno vladajućoj etno-mafiji da vječno vlada ovim komadom planete zemlje. Zato im nude razne dogovore iza zatvorenih vrata u nadi da će to produžiti ovaj period stabilnosti na Balkanu.
Kako do mira?
Ali stabilokratija ispred demokratije ne vodi u trajni mir. Privremenim ponudama se ne kupuje mir, nego se samo renta. A tu je i međunarodna zajednica sa istoka. Eh, ni njima nismo mi na prvom mjestu, nego njihovi interesi. A interes im je trenutno da komšije sa zapada ne mogu mirno spavati. To što se koplja lome na nama, nikome od njih nije bitno.
Što se tiče nas, trenutno smo nemoćni za rat, nesposobni za bolji mir od ovog. – kako kaže kolega Aleksandar Trifunović.
Mislim da smo do sada shvatili da neće biti rata. Nećemo se ni kestenjima gađati, prošla im sezona, a krompir poskupio, pa ga je šteta bacati okolo.
Znamo da nam treba trajni mir, ali kako do njega?
Je li rješenje izaći na izbore i izabrati neke druge, da nas sad malo oni kradu ili da urade nešto dobro za društvo u cjelini? Ima li onih koji su spremni raditi za dobrobit društva? Rekla bih da ima, samo im ne dajemo šansu.
Tako sam razmišljala sve dok iz prve ruke nisam vidjela ko kosi, a ko vodu nosi na lokalnim izborima u Mostaru. Moji ljudi, koja krađa glasova! Naočigled svih, dokazano na ponovnom brojanju samo petnaest glasačkih vreća i NIŠTA! U slučaju Mostara, ali i BiH zaista vrijedi: Nije važno ko glasa, važno je ko broji.
U vrtlogu loših vijesti i još gorih prognoza budućnosti BiH, nekako se u pozadinu sklonilo, rekla bih suštinsko, pitanje: KO BROJI GLASOVE?
Generalno u svijetu situacija je ovakva: u razvijenim državama, sa demokratskom tradicijom se to radi automatski, u diktatura ručno. Znamo svi jako dobro u koju kategoriju mi spadamo.
Poučena iskustvom Mostara, smatram da naši ljudi nisu ni glupi ni uplašeni kada izlaze na izbore. Da, ima dosta inercije i lažnih predizbornih obećanja, ali do sada su ipak shvatili da kada stanu iza kartonskog zaklona, imaju pravo slobodnog izbora. Taj izbor se poništi brojanjem.
Upravo radi toga, mislim da je prvo i primarno ustanoviti kako naši ljudi zaista glasaju, pa tek onda ići u izmjene izbornog zakona, Ustava i ostalih akata.
Pregovarati o izmjenama izbornog zakona ili ustava, dok svim pregovaračima, u raznim oblicima, visi Damaklov mač iznad glave je kontraproduktivno i neće donijeti dobro rješenje.
Čak šta više, može napraviti dodatnu štetu i BiH i Evropi. Nemojte misliti da se brinem za pregovarače i njihove sudbine. Najveća briga su mi ljudi koji su odlučili, unatoč svim teškoćama, ostati ovdje i graditi život. A napretka i boljih dana nema bez nužne promjene na političkoj sceni.
Već više od 25 godina Bosna i Hercegovina, sa svim svojim vrlinama i manama je predmet raznih međunarodnih pregovora i ugovora, od koji većina nije donijela nikakav napredak ili boljitak u živote ljudi koji žive unutar njenih granica. Imam osjećaj da smo svakim novim pregovorima dalje od onoga što se smatra demokratsko društvo.
Međunarodni dušebrižnici u parovima dolaze ovdje i pregovaraju iza zatvorenih vrata sa takozvanim predstavnicima naroda, ne više po kafanama, nego u privatnim rezidencijama.
Ovaj način pregovora, iza dobro zatvorenih vrata, bez prisustva opozicije i predstavnika građana, bi mogao naštetiti i Evropi. Već vidimo kako se pojedine članice EU počinju slično ponašati. Nije isključeno da se još EU članica povede za ovim načinom donošenja odluka, pa da umjesto evropeizacije Balkana doživimo balkanizaciju Evrope.
Bosna i Hercegovina je s pravom stavljena na listu zarobljenog društva, što podrazumijeva da demokratiju imamo na papiru ali ne i u stvarnosti. Demokratija nam garantira slobodu i brojna prava, ali ona podrazumijeva i brojne obaveze i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i odluke. Jesmo li mi, kao pojedinci koji žele da žive dobar život u BiH, spremni na preuzimanje odgovornosti?
Danas kod nas, uskoro i kod vas
Smatram, jer često putujem po BiH da ovdje žive pametni i razboriti ljudi, kojima se godinama na svakim izborima ukradu ili ponište glasovi, taman u dovoljnom broju da se na političkoj sceni ništa suštinski ne mijenja decenijama.
Znam, da kada bi se ljudima vratilo povjerenje u izborni proces, više njih bi smoglo snage i izašlo na izbore. Veći broj ljudi na izborima, uz elektronsko brojanje glasova, tj. odstranjivanje stranačke mašinerije iz izbornog procesa, dovelo bi neke nove ljude u parlamente i pokrenulo pozitivne promjene u BiH.
Novi ljudi bi unijeli novu energiju u pregovaračke procese, donijeli potrebene izmjene zakona i ustava tako da se svi osjećaju sigurno i dobro u svojoj zemlji. Time bi se osigurao trajan mir u Bosni i Hercegovini, na Balkanu ali i na evropskom tlu. Balkan je spreman za evropeizaciju. Da li je Evropa spremna da napravi taj prvi korak i otvori vrata?
Ako EU zaista jednog dana u budućnosti želi vidjeti ovaj dio svog kontinenta u svom klubu, treba nam već sada pomoći da igramo prema njihovim pravilima. Nabavka opreme za elektronsko brojanje glasova je najmanje, ali i najnužnije što nam je potrebno u BiH. Kada se provede volja naroda i pravi narodni predstavnici uđu u parlamente, tek tada možemo krenuti u izgradnju pravog demokratskog društva u kojem će kolektivna i pojedinačna prava biti podjednako zaštićena. Do tada, sve je samo presipanje iz šupljeg u prazno, ovo što sada gledate kod nas, uskoro će biti i kod vas.
