Dvije i po decenije po završetku rata u Bosni i Hercegovini ljudi koji žive ovdje osjećaju se kao da ponovo preživljavaju devedesete. Imaju osjećaj da su ponovo pred neposrednom ratnom opasnosti, razmišljaju kuda poslati djecu na sigurno. I ja dijelim isti osjećaj. Nije mi nimalo svejedno gledati paradu u Banja Luci i slušati pjesme za podizanje morala vojsci.
Ali, onda pogledam oko sebe i vidim puno razlika u odnosu na tadašnje i sadašnje okolnosti. Osjećaj mi govori jedno, a razum drugo.
Nigdje ne vidim stvarno zveckanje oružjem, mislim onim pravim, potrebnim za rat. Sjećam se devedesetih kada smo gledali cijele garnizone i tenkove u pokretu i sebi govorili da su to samo “vojne vježbe”. Svi znamo u šta su se okrenule te vježbe.
Koliko se sjećam iz lekcija istorije, niko nikada nije dobio rat bez dobro organizovane logistike i teškog naoružanja. Možda jeste poneku bitku, ali rat ne.
Kako demokratija funkcioniše?
Ono što mi u stvari najviše dokazuje da ovo nije repriza devedesetih, jeste istinska briga jednih za druge, svih nas koji sada živimo u BiH i planiramo ostariti ovdje. Bez obzira kojem narodu ili interesnoj skupini pripadaju moja rodbina i prijatelji, svi se slažemo oko toga da niko neće ratovati za korist etno mafije. Većina je ipak shvatila da nas oni decenijama drže u kontroliranom haosu i prividu demokratije, a sve u cilju vječnog vladanja svojim feudom, tj. tokovima novca unutar istih.
A kada bacim pogled preko granice, na istok i zapad, čak dobijem nadu u bolje sutra. Istočno i zapadno od nas na sceni su različite metode izražavanja građanskog bunta.
Vjerovatno znate da su novi politički vjetrovi zapuhali u Hrvatskoj. Neke nove, mlade i progresivne snage, koje gledaju dugoročnu dobrobit društva su na političkoj sceni. Osvojili su na zadnjim izborima par većih gradova i nastavljaju dalje, gradeći moderno hrvatsko društvo. Neke od njih poznajem godinama, a sa nekima sam dijelila fakultetske klupe. I mogu vam reći, nije nimalo slučajno to što su sada u prilici da vode velike gradove i kreiraju zakone i politike u Republici Hrvatskoj. Niko od njih nije preko noći uspio. Iza njih su godine rada na terenu, sa ljudima.
U Srbiji ekološka udruženja svaki vikend izvedu sve više ljudi na ulice Srbije. Formalni razlog je prljavi dogovor vladajućih da stranoj kompaniji dozvole najprljaviji i najpogubniji način rudarenja litijuma. Stvarni razlozi su puno dublji, a to je višegodišnje uništavanje društva i korištenje državnog aparata za bogaćenje podobnih. Zvuči poznato, zar ne?!
U Srbiji ljudi izlaze na ulice u značajnom broju, zahvaljujući dugogodišnjem radu aktivista i upoznavanju građana zbog čega se treba uključiti.
Svaki put kada vidim koliko ljudi u Srbiji izađe na proteste, pitam se šta je sa nama. Zašto na proteste ne izlazi više ljudi? Nije da nemamo razloge, imamo ih svaki dan za više protesta dnevno, ali nikako da se na ulicama okupi malo veći broj ljudi.
Ono što je zanimljivo i dobro, jeste da čak i kada se okupi 15-20 ljudi na ulici, većina medija to prenese. U BiH mediji su puno otvoreniji i susretljiviji, prate i objektivno informišu o protestima, za razliku od Srbije. Ponekad mi se čini da ovih naših 20 dobije veću medijsku podršku, nego onih više hiljada u Srbiji. U čemu je onda kvaka?!
Izgleda da nama još nije baš jasno kako demokratija funkcioniše. Neće nam niko pokloniti uređeno društvo ili uvesti “pravnu državu” od ponedjeljka. Za slobodu se valja izboriti. Ali ovaj put ne puškama. Nema potrebe za tim. Informacija je oružje 21. vijeka.
Određeni procesi u BiH su već počeli i teško će ih biti zaustaviti. Bez obzira na mali broj ljudi koji izađe na proteste u BiH, veliki broj ih prati preko medija i društvenih mreža. Dijaspora, koja je do sada uglavnom bila pasivna ili korištena kao finansijer svojim siromašnim rođacima u BiH se aktivirala, postala svjesna svoje snage i uticaja. Ono što je većini ovdje nezamislivo, podići svoj glas i jasno i glasno reći svoje zahtjeve, dijaspori je normalno. A i u BiH ima dovoljan broj hrabrih ljudi, koji znaju šta ne valja i kako bi trebalo, ali njihov glas ne može doći do svjetskih centara moći.
Naše društvo je prilično zrelo. Međutima, još uvijek nam treba vremena da ljudi saznaju za ideju, prihvate je i da se pokrenu. Cilj se ne može brzo ostvariti. A cilj je pravedno društvo, u kojem će svako imati priliku za lični rast i razvoj, bez obzira na pripadnost određenoj naciji ili političkoj stranci.
Svaki protesti na Balkanu su u stilu “hajmo ih rušit’!” poput onih 2014. kod nas, kada su zapaljene zgrade. Ali mi više nemamo šta rušiti u ovako razgrađenom društvu. Nama trebaju graditelji, a ne rušitelji!
Naša, ljudska prava
Zato su, po meni, ovi protesti u BiH koji se održavaju pred raznim institucijama važna prekretnica u načinu borbe za naša/ljudska prava. Oni insistiraju na dijalogu, svaki put predaju listu zahtjeva instituciji ispred koje protestvuju i dogovore se dinamiku rješenja. I tu ponovo dolazi lekcija o informaciji kao oružju 21. vijeka. Narod se uči da vlast čine ljudi koje su oni izabrali, a vlast se uči da šalje odgovore svom narodu.
U odnosu sa vlašću, sada se traži razgovor, promjena vlasti, a ne rušenje.
Trebaće još neko određeno vrijeme, da narod do kraja shvati svoju snagu, ali doći će i to. Nema brzog rješenja. Do cilja su dva putića, nasilni i nenasilni. Ovaj drugi je bolji i održiviji.
U Srbiji ljudi u velikim brojevima izlaze na proteste, jer imaju precizno definisan cilj. U BiH to još uvijek nemamo, kao ni vođe koji će voditi ka cilju. Ali biće i to, mlade snage su stasale i spremne su preuzeti svoju ulogu u društvu. Jesmo li ih spremni podržati?!
