Par sedmica gledamo kako se širom Srbije okupljaju ljudi na trgovima više od 50 gradova i staju u odbranu prirodnih resursa.Ljudi u Srbiji su shvatili da prirodna bogatstva (resursi) ne pripadaju državi, nego narodu, a oni su dati državi na upravljanje. Ne na uništenje.Nazvali su to Ekološki ustanak. Ne žele da postanu nadničari i deponija stranih kompanija koje bi da rudareći litijum, koristeći tone sumporne kiseline dnevno uništili nekoliko sela u Mačvi. Pored fizičkog iseljavanja i uništavanja sela u Loznici, uništila bi se i rijeka Loznica, koja se ulijeva u Drinu, pa bi to negativno uticalo i na nas u BiH. Ali mi to slabo shvatamo i ne kužimo do kraja nivo katastrofe u nastajanju.
Srećom, ima dovoljno svjesnih ljudi u Srbiji, ekološki svjesnih, koji su postali dovoljno glasni i hrabri i jako su blizu da zaustave već zloglasnu firmu Rio Tinto da zauvijek uništi plodno zemljište i vodu koja bi mogla navodnjavati Vojvodinu i omogućiti stabilnu prizvodnju hrane u nadolazećim sušnim godinama.
Ono što još nije došlo do svijesti nas u BiH je to da postoji slična ili ista namjera i na našoj planini Ozrenu. Tamo se priprema teren za eksploataciju nikla, koji je također potreban auto industriji. Ljudi na Ozrenu se već okupljaju, organizuju i staju u zaštitu te prekrasne planine.
Napad na Ozren traje skoro 10 godina. Svakih par godina neko se sjeti da bi bilo baš zgodno u bivši rudnik azbesta trpati opasni i medicinski otpad, kojeg bi dovlačili iz Evrope i tu “skladištili”. Da li je moguće da naše planine ne mogu služiti ni za šta drugo osim kao deponije?! Svi znamo da mogu.
Dobro smo naučili zadnjih godina cijeniti ono što nam je priroda dala na ovim prostorima.
Umjesto da država, kojoj smo na upravljanje dali naša prirodna bogatstva iste štiti, njeguje i koristi za dobrobit svih nas i privlačenje stranih turista, oni privlače evropsko smeće na njih.
I kod nas se ljudi bude, postaju svjesni potrebe zaštite naših prekrasnih rijeka, koje većinu još uvijek možemo piti. Većinu u gornjim tokovima. To neće dugo biti tako ako nastavimo okretati glavu od problema i dozvolimo gradnju mini hidroelektrana, eksploataciju ruda stranim kompanijama na najprljaviji (ali i najjeftiniji) način i uništenje obradivog zemljišta.
Vrijeme je da počnemo vjerovati svojim očima, zdravom razumu i poduzmemo konkretne korake u zaštiti prirodnih bogatstava.
Iz grada bez bazena do svjetskih medalja
Pored prirodnih bogatstava, bez obzira na sve odlaske, još uvijek imamo i ljudskih resursa, koje trebamo naučiti cijeniti i pomoći im da nastave pričati pozitivnu priču o svima nama.
Kao pravi lokal patriota, navešću vam samo par primjera iz Mostara, koji su nam uljepšali decembar.
Lana Pudar sa samo 15 godina postala je nabolja juniorska plivačica Evrope i treća na svijetu u disciplini 200m delfin. Ta medalja ovih dana osvjetljava Mostar na sve strane i donosi nam osmijehe na lica.
Napravićemo joj i svečani doček, u nadi da će neke nove generacije ipak imati odgovarajući bazen za treniranje. Lana je isključivo svojim snagama i uz podršku roditelja i trenera napravila ovakav uspjeh. Doslovno je iz malo veće kade uskočila u olimpijski bazen i donijela svjetsku medalju.
David Azinović iz Mostara, osvojio je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu iz modernog i savremenog baleta u Varšavi.
Plesni studio Mo Stars kojeg godinama uspješno vodi Nataša Jekić, na Međunarodnom plesnom takmičenju u Novom Sadu, osvojili su prva mjesta u dvije kategorije i specijalnu nagradu.
Balet Mostar Arabesque pod budnim okom Arlete Ćehić osvojio je sva prva mjesta na Internacionalnom natjecanju 5678 Community. Donijeli su u Mostar 33 zlatne medalje i diplome, 3 zlatna pehara, jednu lentu za izvrsnost i jednu specijalnu nagradu.
Svi oni su isključivo svojim radom i zalaganjem, radeći u neadekvatnim prostorima donijeli sve ove međunarodne medalje.
Mostar nema ni adekvatnu sportsku dvoranu, ni bazen. Dakle, nema šta nema…
I dok nas ova omladina raduje svojim uspjesima, uzdajući se isključivo u ono što trenutno imaju, oni koji vode ovu državu ne znaju ili ne žele da koriste ovlasti koje imaju.
Ako nećete vi da uradite naš posao, moraćemo mi. Tako mi nekako zvuči izjava člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića o višemjesečnoj političkoj krizi koja trese ovaj dio Balkana, a čiji je uzročnik njegov radni kolega, član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik.
Nemamo vremena za čekanje
Svašta smo se mi naslušali zadnjih mjeseci, ali mi ovo baš zapara uši. Šta konkretno sprečava člana Predsjedništva da uradi svoj dio posla?! Zašto se član najvišeg organa u državi osjeća nepozvanim da poduzme određene korake i zautavi svog kolegu u namjeru rušenja državnih institucija? Zašto se on i drugi na visokim pozicijama ne osjećaju odgovornim da zaustave ovu spiralu ludila u koju nas uvlače neodgovorni, duboko korumpirani pojedinci?
Jedan pogled na uspjehe ove mladosti, koja još uvijek ne namjerava da ode odavde bi svima trebao biti veliki razlog za poduzimanje konkretnih koraka u osiguravanju bolje budućnosti svima na ovim prostorima.
Nemamo vremena za čekanje. Potrebni su konkretni koraci i to odmah.
Jer, dva su ključna pitanja na sceni: Podizanje nove čelične zavjese i preraspodjela prirodnih bogatstava.
Samo je pitanje s koje strane novog Berlinskog zida ćemo mi stajati ovaj put.
