Bosna i Hercegovina se u zadnjih par mjeseci ponovo vratila u žižu interesovanja svjetskih sila. Razloga za to nije iznenadni interes za rješavanje problema u BiH, već je više u pitanju to da je BiH postala poligon prepucavanja Istoka i Zapada. Da smo izabrali sposobne vođe to bi moglo biti i pozitivno za građane, ali s obzirom da državom vladaju siledžija, ignorant i prosjak, taj interes svjetskih sila nije se pokazao dobrim za BiH. Međunarodna zajednica je svojom neodlučnošću i pregovaranjem sa samoproglašenim nacionalnim vođama, samo pogoršala situaciju jer im je time još više dala na važnosti i tako podigla rejtning kod birača. Do kada će BiH za svaku promjenu tražiti pomoć međunarodne zajednice? Kada će bh. političari napokon pokazati zrelost i početi samostalno donositi odluke i preuzimati odgovornost za njih? Do kada će birači birati političare koji im već decenijama obećavaju nešto što nisu u stanju ispuniti i koji su nesposobni da se dogovore oko bilo kojeg pitanja bitnog za građane?
Sankcije se ne najavljuju, one se nameću
Često čujemo pozive upućene međunarodnoj zajednici, da sankcionira ili smijeni Dodika. Međutim, pitanje je da li bi to bilo korisno ili kontraproduktivno. Svaki napad na njega Dodik u javnosti spinuje kao napad na sve Srbe. Sankcije kojima samo njemu prijete, on spinuje kao sankcije protiv RS-a. Dodik je već odavno na crnoj listi američke administracije, a ne vidimo da ga je to oštetilo u bilo kojem pogledu. Posebno jer se visoki američki dužnosnici uredno sastaju i pregovaraju s njim. Jake neke sankcije! Pri tome je bitno naglasiti da je on na tu listu dospio, ne zbog nacionalizma, već zbog korupcije. Ni EU sankcije za njega ne bi bile težak udarac, jer on nit’ putuje na Zapad, nit’ sa Zapadom posluje. Njega bi jedino pogodile sankcije Srbije i Rusije, a jasno je da do toga neće doći. Uostalom, ima on i u BiH sasvim dovoljno resursa za održavanje blagostanja njega i njegove porodice.
Višemjesečne najave sankcija protiv Dodika nam samo štete. U javnosti se stječe dojam da se zapadne sile boje Dodika i da zato najavljuju sankcije, a ne usude se da ih nametnu. Sankcije nisu trebali ni spominjati dok nisu imali konsenzus oko njihovog nametanja. Ovako samo pomažu Dodiku u izgradnji još boljeg imidža među njegovim biračima. Dodika trebaju smijeniti i sankcionirati opozicioni političari i narod na izborima. Svaka druga smjena bi ga samo ojačala. Svjestan je on toga i zato se potajno nada da će ga međunarodna zajednica pokušati smijeniti ili nametnuti neki zakon jer bi ga to dodatno ojačalo i dalo povod za nove radikale poteze. Upravo ono što je učinio i nakon Inzkovog zakona, koji mu je bio odličan povod za blokade parlamenta, već duže od pola godine.
Dodik je ranjena zvijer, koja je svjesna da joj se bliži (politički) kraj i zato napada sve oko sebe pokušavajući da se po svaku cijenu održi u (političkom) životu. Nije njemu toliko stalo do politike, a posebno mu nije stalo do interesa građana. Politika je za njega sredstvo za ostvarenje cilja. Ne može se on sada samo povući i uživati u penzionerskom životu. Njegovo ime se spominje u kontekstu previše mutnih poslova i zbog toga se s razlogom boji šta će se desiti kada izgubi moć. Njemu su političke funkcije bitne samo u cilju zadržavanja apsolutne moći, jer mu osiguravaju imunitet. Ovo se prvenstveno odnosi na zaštitu od pravnog progona jer onaj ko ima političku moć i novac, taj drži kontrolu i nad ostalim sferama života, posebno nad pravosuđem. Možda bi se on i povukao iz politike kada bi mu neko garantovao da će dobiti garanciju da pravosudni aparat neće istraživati način na koji su se obogatili on i članovi njegove porodice. Pošto mu to niko ne može garantovani, on mora ostati i opstati u politici jer je to za njega pitanje ostanka na slobodi.
Pomoć odanih partnera
Dodik ne bi mogao sam napraviti ovaj haos, da nema pomoći odanih i dugogodišnjih koalicionih partnera koji uredno vraćaju njegove zapaljive lopte. Time doprinose podizanju nacionalne tenzija, koje pomažu svoj trojici i njihovim strankama.
Tu je na prvom mjestu, Čović čija podrška Dodiku je neupitna, čak i kad je to štetno i za samog Čovića i njegovu stranku, kao što je bilo glasanje za ukidanje zakona o kažnjavanju negiranja genocida i ratnih zločina. Nisu oni time željeli zaštiti Hrvate koji negiraju ratne zločine koje su počinili zločinci iz njihovih redova, mada je i sam vrh stranke upravo to u nekoliko navrata radio. Ovdje se radi o davanju neupitne podrške Dodiku iz razloga poznatog samo Čoviću, a zbog koje je pretrpio brojne oštre kritike iz Hrvatske. Posebno je čudno da su glasali protiv ovog zakona jer se tu ne radi samo o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, već i o zabrani negiranja svih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Time bi se dalo zeleno svjetlo svima onima koji negiraju ratne zločine počinjene i nad Hrvatima. Očito je da je za HDZBiH i u ovom slučaju podrška Dodiku, u njegovom pokušaju obračuna sa OHR-om, bila važnija od interesa Hrvata.
Čovićeva politika se zasniva na ignorantskom stavu prema svemu što se ne tiče direktno Hrvata i to Hrvata iz zapadne Hercegovine. Čovića ne dotiču priče o ratu i međusobne prijetnje između Srba i Bošnjaka, kao da se to ni u kojem slučaju ne može odraziti na Hrvate. Kao da se taj neki navodni rat ne bi ticao Hrvata i kao da to ne bi bio i njihov rat jer mnogi od njih žive u dijelovima koji nisu jednonacionalni. Ili je Čović svjestan da se tu radi isključivo o blefu Dodika, koji odgovara vođama sva tri naroda.
Svjesna ili nesvjesna pomoć
Velika pomoć Dodiku je i politika koju vodi SDA, a time i DF. Da su oni imali mudre odgovore na njegove provokacije, on ne bi mogao raditi ovo što radi. Nije jasno da li Izetbegović to radi svjesno ili iz neznanja. Mogao je on za partnere iz RS-a izabrati SDS i PDP, čiji ministri su u prošlom sazivu Vijeća ministara BiH bili najaktivniji. Ali je on izabrao SNSD. Da je bio mudriji i da je razmišljao o posljedicama svojih loših odluka, mogao je znati da će time što je HDZ-u BiH i SNSD-u dao po četvrtog delegata u klubovima naroda Doma naroda BiH, omogućiti da blokiraju sve što žele. Da je dozvolio da ta dva mjesta pripadnu nekim drugim stranaka, mogli smo svi mirnije spavati. Da je visprenije reagovao na Dodikove poteze, mogao je izbjeći ovako negativne posljedice za BiH, ali nije, on se odlučio na verbalni okršaj sa Dodikov umjesto da angažuje umne ljude da mu pomognu da pronađe način kako da zaustavi Dodikove vratolomije. Ne radi SDA to zbog Dodika, oni to rade zbog sebe jer i oni imaju više toga za prikriti, nego za pohvaliti se. Tako da i njima odgovara da se fokus javnosti skrene sa realnih problema, na ove izmišljenje priče o ratu.
Političari u BiH se više ponašaju kao mafijaši, nego kao političari. Ovdje narod služi političarima, a ne političari narodu. Cilj političara je da za sebe i svoje partnere zauzmu što veći teritorij na kojem će dobijati sve tendere, gdje će njihovi ljudi biti najbolji na svim konkursima, gdje će sudije i tužioci igrati kako oni sviraju, gdje će kupovati odanost ljudi, a prijetnjama i batinama ušutkivati kritičare. Ovdje političari putuju na račun građana sa sobom vodeći djecu da im torbe nose ili žene da im društvo prave, kupuju luksuzne automobile i posjećuju ekskluzivne restorane u kojima ni naziv jela ne znaju izgovoriti. Kupovali bi oni i jahte ali većina njih plivati ne zna. Kupovali bi oni i avione ali imaju strah od letenja.
Nije onda ni čudo što se boje da će završiti upravo onako kako mafijaši obično i završe, tako što ih smakne neki novi, mlađi mafijaš, koji je uspio da preuzme njegov rajon i da kupi podršku ljudi čiju podršku je on ranije kupovao. Nema kod mafijaša penzije i mirnog povlačenje iz biznisa. Ovo se posebno odnosi na one mafijaše, koji su tokom svoje vladavine bili posebno bezobzirni i okrutni prema ljudima, koji su više uzimali, nego što su davali, oni se s razlogom boje kako će ih ti ljudi tretirati kada izgube moć. Nemaju oni stvarni atuoritet, već ga izvlače iz pozicija koje su zauzeli, tako da će divljenje i poštovanje ljudi oko sebe izgubiti, gubitkom funkcije.
