Budući da je Popis iz 2013. pokazao da su žene većinski dio stanovništva u Bosni i Hercegovini sa skoro 51%, a kako je 29.januara 2015. Predsjedništvo BiH usvojilo Izjavu o opredijeljenosti institucija na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini za provođenje neophodnih reformi u okviru procesa pristupanja Evropskoj uniji, koju će mjesec dana kasnije potvrditi i oba Doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, moglo bi reći da smo i mi žene dio tih procesa i da nema šta da brinemo, jer je sve već posloženo i mi samo trebamo da se opustimo i čekamo taj voz za EU u koji će nas neko onako po defaultu ugurati.
No, osvrnemo li se oko sebe i zagrebemo li po površini uvjerit ćemo se da papir trpi sve i da je Izjava o operdjeljenosti samo mrtvo slovo na papiru, kao što ćemo se uvjeriti da prilikom rasprave o opredjeljenosti, preko pregovaranja i kreiranja Izjave do samog kasnijeg ispunjavanja reformskih uvjeta nema žena. Neučestvovanje žena za pregovaračkim stolom je toliko često da je postalo sasvim normalno da se više ni same žene ne pitaju zašto nisu učesnice u tim procesima, zašto nemaju mogućnost predložiti prioritete i rješenja koja se tiču većinskog dijela stanovništva u Bosni i Hercegovini, a to su žene koje one predstavljaju ili bi trebale predstavljati.
Ravnopravno krivi i krive
Kada se u Bosni i Hercegovini u medijima priča o atlantskim i euroatlantskim integracijama iz političkog miljea sugovornici su muškarci, dok iz akademskog možemo čuti i ženski glas, mišljenje i stav i realno stanje samog procesa.
To, naravno, nikako nije do medija, već prije svega pokazuje da je većina žena u političkim strankama prihvatila da je tema atlantskih i euroatlantskih integracija muška tema i oblast.
To pokazuje da čak i onda kada izabrane i imenovane pokrenu neke inicijative ili predlože izmjene i dopune nekih zakona ne poentiraju stavljajući to u okvire atlantskih i euroatlantskih integracija.
Rodna ravnopravnost kao fundamentalno ljudsko pravo sastavni je dio procesa EU integracija.
U Bosni i Hercegovini se pitanje rodne ravnopravnosti još uvijek doživljava kao frustracija žena koje bi sada samo da zaposjednu neke pozicije i tako smijene muškarce sa trona, a nikako kao politika društvenog, ekonomskog i svakog drugog oporavka.
Ukoliko bi rodna ravnopravnost zaživjela u pravom smislu te riječi, to bi podrazumijevalo da ravnopravno učestvujemo i u kreiranju politika, njihovoj implementaciji, za pregovaračkim stolovima kako u procesima biranja i formiranja koalicija, preko kadrviranja do susreta i pregovora sa predstavnicima/ama međunarodnih institucija.
Faktor kolektivne sigurnosti možda danas igra ulogu više nego ikad. Obrambeni i sigurnosni sistem u Bosni i Hercegovini skoro da i nema žena na rukovodećim pozicijama, pa tako kad se i pominje rat ili očuvanje mira mi kao i devedesetih čujemo samo stavove muškaraca. Često se pitam da li bi današnji narativ, današnje stanje države bilo ovakvo da su i žene bile pitane za mišljenje ili se same nametnule kao faktor kojeg treba uzeti u obzir počevši od stranaka u kojim djeluju. Ne mislim da je ženama zabranjeno, kao što ne mislim ni da su jedini krivci isključenosti žena muškarci. Prije bih rekla da smo u ovoj konstelaciji ravnopravno krivi i krive, ako ne da smo mi žene i krivlje. Po nezvaničnoj statistici žena u političkim partijama u BiH djeluje oko 33% što nije zanemariv postotak, pa je pitanje zašto su žene u političkim procesima nedovoljno i skoro nikako zastupljene i zašto su pristale na praksu da će biti dio procesa, ukoliko ih se muško rukovodstvo sjeti i pozove ih.
Pored toga, vrijedo je spomenuti da se o procesu integracija priča sa državnog rijetko kad sa entiteskih, a najrjeđe sa kantonalnog dok skoro nikako sa lokalnog nivoa. Stiče se dojam da su i sami izabrani i imenovani na nižim nivoima prihvatili da je tema integracija BiH u EU pitanje visoke politike i mjesto joj je najvišem državnom nivou. Možda je i način na koji se i ovaj proces od početka postavio doprinio otuđenju nižih nivoa od ove teme.
Lokalni i kantonalni novoi u Federaciji BiH lišeni su entitetskog glasanja i dvodomnog sistema pa je lakša prohodnost budžeta i implementacija politika koje doprinose napretku zajednice.
I rodno odgovoran budžet
Uloga izabranih i imenovanih na lokalnom nivou, osobito žena, a u kontekstu integracija BiH u EU bi mogla biti da konačno doprinesu da budžet kojeg ravnopravno pune svi bude rodno odgovoran, to jest ravnopravno utrošen na muškarce, žene i sve one koji se ne osjećaju ni kao muškarci ni žene.
Da bi se stanje u kontekstu ravnopravne zastupljenosti žena u procesu atlantskih i euroatlantskih integracija BiH promijenio, većinski dio stanovništva u BiH, a to su žene, mora insitirati na ravnopravnom učešću, boriti se za prisutnost u svakom djeliću društveno političkog procesa. Prethodno bi se trebao promijeniti način djelovanja ženskih interesnih organizacija u strankama, koje bi konačno trebalo postati mjesto na kojem žene „tabire“ politiku, političko tijelo koje će iznjedriti žene na pozicije sa kojih će nas predstavljati i unostiti po svakom pitanju žensku perspektivu političkog djelovanja, rješenja i implementacije politika. Na taj način bi žene u kampanjama ohrabrene i podržane od žena iz interesene organizacije žena stranke i uz njihovu pomoć i podršku bile više zastupljene i u medijima i na skupovima. U suradnji sa ženama koje su im potencijalne biračice žene kandidatkinje bi kreirale svoje politike i rješenja koje će prezentirati u predizbornoj kampanji. To bi bile životno važne teme i rješenja i na taj način bi doprinijele minimiziranju ovog etničkog narativa i postakle birače i biračice da biraju one koje govore o stvarnim problemima i rješenjima koji se tiču svih nas bez obzira kojeg etničkog predznaka bili/e.
Na taj način bismo sve zajedno doprinijele većoj zastupljenosti žena na mjestima odlučivanja, a to znači i u procesima atlantskih i euroatlantskih integracija.
(Autorica je direktorica Akademije za žene, aktivistica “Ženskog marša”)
