U okviru akcije „Drugi program“, ova medijsko akcijska inicijativa preuzela je i obavezu da inspirira, podstiče i pozove mlade ljude na promišljanje aktualne situacije. Budući profesor sociologije iz Brčkog, jedan od učesnika okruglog stola, ponudio je dio svojih razmišljanja.
Piše: Elvin DELIĆ
Već je „frtalj“ stoljeća prošlo od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Daytonski sporazum“ je u legalno-pravnom smislu donio prekid ratnih sukoba na teritoriji BiH, i dugo očekivani mir, ali od kraja devedesetih godina pa do danas predstavlja ambis nad kojim se društvo svakodnevno nadviruje.
Daytonsko ustavno uređenje, proizašlo iz Aneksa 4 Daytonskog sporazuma, postalo je jedan od fundamentalnih problema u funkcioniraju moderne BiH, ali i prepreka kako na vanjskopolitičkoj, tako i na samoj unutarnjopolitičkoj sferi, u tolikoj mjeri da se ono odrazilo na apsolutno sve sfere života građana BiH.
U proteklim godinama, nije postignut konsenzus niti o jednom prijedlogu ustavnih promjena. Konstruiran je i generiran politički i etno-nacionalni jaz, održava se „status quo“: dok šleperi puni robe ferceraju auto – stradama, političke krize su dosegle svoj vrhunac, korupcija i nepotizam postali su svakodnevna realnost i činjenica. Događa se masovan egzodus stanovništva, krah ekonomije, obrazovanja i državnih institucija. Danas na bosansko-hercegovačkom „stolu“ imamo udaraljke, s kojima bivši ratni profiteri i šverceri ponovno udaraju u ratne bubnjeve 90-ih, magijski prizivajući duhove krvoprolića, stradanja i smrti.
Iako je Daytonski mirovni sporazum u svom kontekstualnom smislu kratkotrajno stabilizirao situaciju i donio mir nakon četiri krvave godine rata, ipak se na njemu ne može zasnivati trajna budućnost i prosperitet jedne međunarodno priznate i suverene države. Zašto?
Prvo, zbog toga što u legalno-pravnom smislu Daytonski sporazum nije Ustav države, iako on u određenom smislu predstavlja dokument koji ima svojevrsnu ustavnu težinu. Međutim, u svom izvorišnom, fundamentalnom smislu, on je mirovni sporazum, odnosno opći okvirni sporazum o prekidu ratnih sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kada se jednom mir uspostavi i kada se situacija stabilizira, odnosno kada dođe do stalnog prekida oružanih sukoba, tada se mora praviti, odnosno donijeti novi Ustav, koji bi predstavljao permanentno, a ne privremeno rješenje.
Druga stvar, ključna za Dayton jeste njegova apsolutno savršena kontradiktornost, koja je rezultat šturog naklapanja (proizašlog iz već spomenutog, zacrtanog cilja da se ustabili mir pod svaku cijenu), te koja je danas glavni predmet neslaganja i prepucavanja političara, kako u Bosni i Hercegovini, tako i s „one strane“ Drine i Save.
Različiti principi i „direktor svemira“
Pa, prema toj bivalentnoj logičkoj kontradiktornosti, u Federaciji Bosne i Hercegovine imamo etnički princip u kandidiranju, a istovremeno ne postoji nikakav princip u glasovanju, što rezultira time da većinski bošnjački glasači mogu izabrati hrvatskog člana predsjedništva, što je HDZ-ov „as“ u rukavu za blokiranje institucija na državnom i entitetskom nivou. Međutim, u entitetu „RS“, imamo teritorijalni, odnosno entitetski princip u kandidiranju, po kojem apsolutno ne može biti bošnjačkog ili hrvatskog kandidata, s obzirom na apsolutno većinsko srpsko stanovništvo na prostoru entiteta „RS“, što s druge strane omogućuje apsolutističku diktaturu i tiraniju „direktora svemira“, Milorada Dodika i njegove stranke na prostoru entiteta „RS“ i također, blokadu institucija na nivou države.
Sljedeći paradoks Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne samo da leži u logičkoj, već i u leksičkoj kontradiktornosti, te nepoznavanju osnovnih pojmova političke filozofije i povijesti političkih doktrina od strane međunarodnih faktora koji su taj sporazum i sastavljali. Pa tako, imamo Državu koja ne smije biti Republika (vjerojatno je onda oligarhija, monarhija ili vojna hunta?). Imamo Federaciju Bosne i Hercegovine, koja nije Federacija, s obzirom da federacija kao opći pojam podrazumijeva posebne pojmove (odnosno svoje konstituente ili federalne jedinice/subjekte), što u povijesno-geografskom smislu ne korespondira sa stvarnošću, ili što bi se u kolokvijalnom govoru reklo: , „nema blage veze sa životom.“
A kada smo već kod stvari koje „nemaju blage veze sa životom“, imamo i finalni paradoks entiteta jedne Države, koji u svom imenu ima naziv „Republika.“
Dakle, imamo Državu koja je po političkom uređenju republika, ali ne smije da se zove tako (?), imamo Federaciju, koja nije federacija (?) , imamo entitet Države koji nije republika niti država, ali u svom nazivu ima „Republika.“(?) i na kraju, imamo Distrikt, koji funkcionira kao država unutar države.
O paradoksima Daytonskog sporazuma može se naduboko i naširoko govoriti, ali postavlja se pitanje: da li 26 godina nakon potpisa braniti Bosnu i Hercegovinu ili Dayton? Savršeno je jasno svakome tko je iole upućen u situaciju u Bosni i Hercegovini, osim glavama koje kontinuirano izražavaju svoju zabrinutost, da Bosna i Hercegovina ne može dalje funkcionirati s ovakvim ustavno-pravnim i političkim uređenjem. Međutim, da kritika ne ostane samo na kritici, potrebno je alternativno rješenje, koje se ne nalazi samo u rukama domaćih političkih aktera, već i u rukama velikih sila.
Dva moguća scenarija
Četvrt stoljeća nakon, posve je jasno da su moguća dva scenarija, po kojima bi se završio „Daytonski filmski festival.“ Jedan scenariji kreiraju oni koji priželjkuju da se bosansko-hercegovačko „platno“ mora razrezati na tri zasebna dijela, pri čemu bi tada ta tri „platna“ ponovno bila natopljena krvlju vojnika, civila i nedužnih građana. Naravno, taj scenariji se neće ostvariti iz jednostavnog i prostog razloga što zapadnocentristički svijet, EU i SAD, nikada ne bi mogli prihvatiti „čisto zeleno“ platno u srcu Europe.
U tome se sastoji drugi scenariji, po kojem će EU i SAD ulagati napore kako bi podržali podizanje „građanskog platna“ pod kojim bi, s jedne strane, Bošnjaci-muslimani bili kontrolirani, a s druge strane, pod kojim bi se ostvario mir i održale mirnim granice Europske Unije.
Ono što je ključno jeste da se četvrtinu stoljeća nakon, Daytonski sporazum pokazao neodrživim, nefunkcionalanim i punim pravnih „ rupa“, u kojima političke klike grickaju što se grickati da, i tako, skrivajući se u njima, egzistiraju i preživljavaju, kako bi se na bilo koji način uspjeli održati na vlasti.
Neminovna je činjenica da će tome, prije ili kasnije, morati doći kraj kroz jedan od dva moguća scenarija – rata i onoga što je poznato pod imenom „dovršetak raspada Jugoslavije“, ili redefiniranja Daytonskog mirovnog sporazuma, njegovog parcijalnog ukidanja i nadomještavanja istoga novim Ustavom, koji bi personificirao temelj začetka nove epohe u povijesti Bosne i Hercegovine, a koji je sadržan u tzv. „ građanskoj državi“ jednakopravnih građana različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti.
Dakle, BiH ili Dayton, pitanje je „SAD“!
