Blago političarima koji imaju ovakav narod. Uz bezuvjetnu podršku svojih birača oni nit’ moraju šta da rade, nit’ moraju da se brinu za svoju političku karijeru, nit’ moraju da vode računa šta pričaju, ne moraju znati ni računati, ne moraju imati ni „prave“ diplome, a posebno ne moraju da se brinu da će odgovarati za svoj kriminal. Bez obzira šta da urade uvijek mogu računati na podršku svojih odanih birača.
Svijet nam se smije, ponovo
Ponovo smo bili u žiži pažnje svjetskih medija i ponovo je to bilo zato što su nam se smijali kakve političare smo izabrali i kakvim političarima dozvoljavamo da ostanu na funkcijama i nakon brojih afera, potvrđenih optužnica i ispiranja mozga građanima. Da li ćemo se ikada opametiti, ohrabriti, otvoriti oči i prestati glasati za Fadile, Dragane, Milorade, Bakire, Asime i sve ostale kojima bi i najveći mafijaši pozavidjeli na dužini liste kriminalnih djela u koja su umiješani?
Već skoro trideset godina slušamo široke narodne mase kako kritikuju vladajuće strukture, posebno nacionalne stranke, a onda na izborima opet upravo te stranke dobiju najviše glasova. Pri tome niko neće da prizna da glasa za nacionaliste i kriminalce. Ko su građani i birači koji uporno nagrađuju takve političare i iz kojeg razloga to rade? Da li za njih glasaju prestrašeni građani ili im veća podrška dolazi od građana koji su povjerovali u njihove priče, ili im najveća podrška ipak dolazi od beskičmenjaka koji ih podržavaju iz ličnog interesa?
Kažu da korumpirane političare podržavaju ljudi koji su prestrašeni, ali je pitanje od čega su prestrašeni. Da li su povjerovali u priču da će drugi narodi pokoriti ili uništiti njihov narod ako ne podrže samoproglašene zaštitnike svog naroda, pa su se iz straha od uništenja podredili svojim vođama i žmire na njihov kriminal? Ili se ipak boje osvete iz svog naroda, ukoliko se usude pričati o kriminalu svojih vođa i kriminalu članova njihove porodice i njihovog kriminalnog klana? Taj strah i nije toliko nerealan ako pratimo šta se dešava s onima koji se usude progovoriti o tome. Brojni buntovnici su izgubili radna mjesta, isto kao i članovi njihovih porodica. Ukoliko ih ne uspiju ušutkati ucjenama i prijetnjama onda ih pokušavaju diskreditirati preko medija koje su kupili, a istovremeno na te „izdajice“, „petokolonaše“ i „kolaboracioniste“ pošalju svoju online vojsku trolova i drugih plaćenika. Priča je ista na sve tri strane, a strah koji su izazvali u narodu je taj koji im najviše pomaže da već treću deceniju vladaju i pljačkaju. Niz takvih prljavih medijskih kampanja je bio dovoljan da ušutka mnoge građane u strahu da bi upravo oni mogli biti naredna žrtva.
Moj narod je bolji od tvog naroda
Jedan od razloga za bezuvjetnu podršku građana korumpiranim političarima, koji se predstavljaju izabranim vođama svojih naroda, je i taj što ovi građani drugima žele dokazati da je njihov narod bolji od ostalih. Iz sličnih razloga ljudi podržavaju uspješne sportske timove jer osjećaju da ako navijaju za pobjednike, da su i oni sami pobjednici. Ako su na strani pobjednika, onda im i njihova lična bijeda postaje podnošljivija, bar na kratko vrijeme. Zaslijepljeni strahom i zavedeni željom da dokažu da je upravo njihov narod odabran, nadmoćan, nebeski, najstariji… ti građani ne primijete koliko su se vođe njihovog naroda obogatile, a koliko je „običan“ narod osiromašio. Ne smeta građanima što navodni zaštitnici njihovog naroda za mjesec dana (ne)rada dobiju novca koliko oni za čitavu godinu. Ne vide oni ni da se zaštitnici njihovog naroda odlično slažu sa zaštitnicima ostalih naroda, posebno kada su njihovi lični interesi u pitanju, dok se u javnosti ponašaju kao da su im to ljuti neprijatelji.
Veliki broj građana loše političare podržava iz lične koristi i interesa. Oni se ujedno i dive političarima koji lažima i prevarama uspijevaju da se obogate, a i sami žele biti takvi „kad porastu“. Ovi građani svoju podršku političarima i političkim strankama naplaćuju nekom protuuslugom: radnim mjestom u državnoj službi za dijete s kupljenom diplomom, namještenim tenderom, poticajem za nešto čime se i ne bave, legalizacijom nelegalnog objekta i slično. Oni su najvjerniji birači, ali ne jednoj stranci već svakoj pobjedničkoj stranci.
Daleko je EU
Sa zavišću gledamo na države u kojima se građani bune i u kojima se izbore za svoja prava. S ushićenjem dijelimo vijesti kako su u nekim državama kaznili korumpirane političare, a istovremeno mi svoje nagrađujemo još jednim mandatom. Mnogi građani žele i željno iščekuju da BiH uđe u EU, za razliku od vodećih političara, koji rade sve da do toga ne dođe jer to sa sobom nosi i neovisno pravosuđe i uspostavljanje pravne države, sve sa transparentnim javnim nabavkama i borbom protiv nepotizma i korupcije.
Zavidimo susjednim državama kada izaberu političare koji nude istinske, a ne kozmetičke promjene, koji rade transparentno i razotkrivaju kriminal svojih prethodnika. Nadamo se da će tako biti i kod nas kada postanemo dio EU. Međutim, zabluda je da će se sve to samo po sebi riješiti samim ulaskom u EU. Nikome to nije došlo preko noći već su trebale godine mukotrpnog rada i borbe da bi se to postiglo. EU nije sama po sebi cilj, put u EU je naš cilj tj. ispunjavanje uvjeta koje EU od nas traži, ne iz hira, već da bismo bar donekle dostigli nivo ljudskih prava, razvoja ekonomije, zaštite okoliša i sl. koji ima većina EU država. EU nam neće donijeti promjene, već se mi na putu ka EU moramo izboriti za te promjene. Političari u EU ne podnose ostavke zato što su moralniji i bolji ljudi, oni ostavke podnose i zbog kupovine čokoladice od državnih para zato što ih na to prisili opozicija, mediji i kompletna javnost, ali i njihova stranka. Na taj način i svim ostalim političarima postane jasno da će loše proći ako ih uhvate da varaju državu. Kod nas ne postoji kriminal koji stranke ne uspijevaju opravdati patriotizmom i određenim brojem ranjavanja u ratu. Sve to ostalim političarima ali i svima drugima daje signal da se kriminal isplati i da nakon što ukradete milion od građana, ne samo da nećete biti kažnjeni već će vas ti građani proglasiti uspješnim političarem i žrtvom političke namještaljke.
Šuti i trpi
I dok gledamo kako političari sebi prave porodične grbove, posjećuju jedni druge helikopterom u javno-privatnom vlasništvu ili za svoju djecu organiziraju vjenčanja od milion dolara, većina građana koja glasa za njih živi loše i svojoj djeci ne mogu da priušte ni osnovne stvari, a kamoli luksuz u kakvom žive zaštitnici njihovih naroda i njihova djeca. Da li je moguće da su im dovoljne mrvice koje im političari bacaju? Ko je, kada i kako ušutkao narod i u njemu ubio volju i želju za pobunom i traženjem svojih prava? Zašto građani sve to trpe i šute?
Da bi se kod nas nešto promijenilo potrebno je neovisno pravosuđe, zatim je potrebna dobra i jaka opozicija koja će biti istinska alternativa vladajućim strukturama, a ne njihova blijeda kopija, potrebno je više neovisnih medija, a najvažnije je da se promijeni svijest ljudi i da shvate da nas sve zajedno vuku za nos oni koje smo mi zaokružili na izborima da nas predstavljaju. Vrijeme je da im pokažemo da se neće izvući s tim tako što ih na narednim izborima nećemo podržati. Vrijeme je i da počnemo tražiti ostavke onih koji rade protuzakonito i da tražimo da vrate novac koji su nelegalno prisvojili. Bosna i Hercegovina nije siromašna država, ona je opljačkana država.
Dalek je i težak put pred nama, a na cilj ćemo doći samo ako prihvatimo činjenicu da smo svi mi saučesnici u ovome, a ne žrtve. Umjesto da čekamo da neko drugi uradi nešto, svako od nas treba da uradi koliko može. Ako ništa, bar da izađe na izbore jer bez obzira na to što živimo u hibridnoj demokratiji, kako zovu ovo što mi imamo, to je i dalje demokratija u kojoj političari na vlast dolaze na demokratskim izborima. Možda će biti jasnije ako to probam objasniti Novalićevom računicom, kojom nam je objasnio da nije problem to što je ulje poskupilo 37% posto sve dok umjesto 100 litara kupujemo 63 litra. Što znači da nije ulje skupo, već ga mi previše kupujemo. Dakle, ukoliko bi bar 63% građana izašlo na izbore, umjesto standardnih 55%, šanse da Novalić i političari poput njega budu izabrani u parlament su minimalne.
