Pljačkati državu je lako, pitajte bh. korumpirane političare kako. Ne postoji problem koji nacionalne stranke u BiH ne mogu pretvoriti u nacionalni problem, bilo da se radi o čistom zraku, zaštiti životinja, pandemiji ili bilo čemu drugom. Kada neki problem provuku kroz nacionalni filter tada se odgovornost prebacuje na druga dva naroda. Ukoliko to ne upali, samoprozvane nacionalne vođe sazivaju svenarodne skupove na koje pozovu opozicione stranke iz svog naroda, kako bi odgovornost prebacili na njih. Na tim svesrpskim, svehrvatskim, svebošnjačkim skupovima se potvrde odluke koju su nacionalne vođe već ranije donijele, a za koje im treba šira podrška jer znaju da neće biti rado prihvaćene od naroda. Ako opozicione stranke ne prihvate poziv na takav skup, nacionalne stranke ih proglase izdajicama svog naroda i na njih prebace odgovornost, a ako prihvate poziv onda opet na njih prebace svu odgovornost za nepopularnu odluku, koju su oni ranije donijeli. I tako nacionalne stranke suvereno vladaju bez ikakve odgovornosti već skoro trideset godina, a za to vrijeme svako neometano pljačka svoj narod. I mirna Bosna.
Pljačka po nacionalnom ključu
Svi smo već napamet naučili da Daytonski mirovni sporazum nije savršen ali da je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini. To je trebalo biti privremeno rješenje dok domaći političari ne dogovore nešto bolje, prilagođeno željama i potrebama građana. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu je trebala zamijeniti briselska. Očekivalo se da će smirivanjem nacionalnih sukoba i gušenjem teritorijalnih apetita, BiH ubrzanim korakom krenuti ka EU, međutim, nisu računali na to da će nezasiti, korumpirani i bezočni političari, iz sva tri naroda, nastaviti ekonomski i politički razarati državu i decenijama nakon rata.
Nacionalne stranke, koje vladaju više od dvadeset godina, ne da nisu unaprijedile Dayton i povele državu ka EU, već su je znatno unazadile. Umjesto dva entiteta BiH su podijelili na tri zamišljena, nacionalna dijela, kako bi svaki nacionalni vođa mogao neometano da pljačka svoj narod. Umjesto parlamenata i vlada, o sudbini države i građana odlučuju samoprozvane vođe tri nacionalne reprezentacije. Parlamentarci, koje su građani izabrali da zastupaju njihove interese, su puki poslušnici, koji samo potvrđuju dogovor svojih voždova, a za to mjesečno dobijaju platu u iznosu godišnje plate prosječnog radnika.
Tako su tri vodeće nacionalne stranke zauzele vlast i neometano dijele osvojeni plijen, dok su građani zabavljeni svađom oko nacionalnih košćica koje im vođe bacaju dok zajedno sjede za bogatom trpezom i zabavljaju se na račun građana. Pretvarajući se da se bore za nacionalna prava naroda koje predstavljaju, njihov jedini cilj je da osmisle kako da što više novca građana završi na njihovim ili na računima članova njihove porodice i prijatelja. Pri tome odlično glume da im je stalo da svog naroda, kao i da su im drugi narodi mrski neprijatelji od kojih oni moraju štititi svoj narod. I dok mi njih podržavamo u tom igrokazu, građani sve teže i lošije žive, a sve više njih spas traže u drugim državama koje im daju mogućnost da normalno žive i rade i to sve bez nacionalnih foliranata. Pri tome je veoma važno da ne zaboravimo da BiH nije siromašna država, već opljačkana država koja bi mogla zadovoljiti sve svoje potrebe da nismo dozvolili da kriminalna hobotnica preuzme državu.
Žrtve ili saučesnici
Građani se često stavljaju u ulogu žrtve, ali nisu oni žrtve već saučesnici i situacija se neće promijeniti sve dok svako ne preuzme svoj dio odgovornosti. Ti i takvi političari su na vlast došli voljom građana, bilo da su glasali za njih ili da nisu izašli na izbore i time pustili druge da izaberu za njih. Krivi smo jer smo dozvolili da nas zaslijepe fingiranim nacionalnim sukobima i treću deceniju nakon rata, pa ne vidimo koliko naših para je završilo na njihovim računima. Krivi smo jer nam ne smeta što nas navodne nacionalne vođe pljačkaju, jer smatramo da je bolje da nas pljačkaju naši, nego oni drugi. Čak smo ponosni što upravo naš vođa ima najljepšu kuću, ‘najpametniju’ ženu, ‘najsposobniju’ djecu i milione u imovini i na računima u bankama širom svijeta. Ne smeta nama ni to što svakim danom sve više ljudi napušta BiH. Ne smeta nama ni što nas sve druge države, koje su bile iza nas, pretiču u svakom pogledu. Ne smeta nam ni što građani sva tri naroda spas od koronavirusa moraju tražiti u doniranim vakcinama ili u susjednim državama dok predstavnici naroda novac troše na nabavku novih skupocjenih automobila i na nagrade za svoj nerad. Ne smeta nam ni što su nas tokom pandemije bezočno pljačkali nauštrb zdravlja i života ljudi, jer i tu je bolje da pare uzimaju naši, nego njihovi. Ne smeta nam ni što nam požare gase helikopteri iz susjednih država jer naše nacionalne vođe ne mogu tj. ne žele da se dogovore da požare gase naši helikopteri.
Ne smeta Čoviću, prvom u bh. Hrvata, što Dodik blokira upotrebu vojnog helikoptera za gašenje požara na području gdje HDZBiH osvaja skoro 100% glasova. Bitno je da je Dodik svojim helikopterom RS-a doletio na rođendan Čoviću i da se divio njegovom velelepnom porodičnom grbu. Ne smeta to ni njegovim biračima, koji će i na narednim izborima pohrliti da glasaju za tog istog Čovića i njegovu stranku jer on kao štiti njihove nacionalne interese. Biće da požari, životi ljudi, zaštita imovine, neimaština, nezaposlenost i iseljavanja ne spadaju pod nacionalne interese.
Zajedno smo skupa
Nacionalne vođe su pronašle savršenu formulu po kojoj svaki problem provuku kroz nacionalni filter i svom narodu objasne da oni ustvari nemaju taj problem, već da to druga dva naroda pokušavaju da ih zavade, prevare i na kraju unište. Nije bitno da li se radi o ljudskim pravima, zaštiti životinja, ekologiji, vremenskoj prognozi ili bilo čemu drugome, sve to oni uspiju podvesti pod pitanja od vitalnog nacionalnog interesa i onda ništa ne moraju da rade.
Ukoliko se radi o većim problemima koje ne rješava prethodna formula onda se pristupa sazivanju svenarodnih okupljanja na koja pozovu sve stranke koje pripadaju određenom narodu. Na tim skupovima opozicione stranke samo potvrde već prethodno donesenu odluku nacionalnih lidera, koji svu odgovornost prebace na opozicione stranke. Ukoliko opozicione stranke ne pristanu na to onda ih vladajuće, uz pomoć njima bliskih medija, prozivaju da su izdajice svog naroda. Iz takvih svenarodnih okupljanja nacionalne stranke svaki put izađu još jače, a opozicione stranke još slabije.
Hrvati su ta svehrvatska okupljanja čak i institucionalizirali, tako da kad HDZ-u BiH zatreba šira podrška i kad na nekoga trebaju prebaciti odgovornost, onda sazovu HNS – Hrvatski narodni sabor koji bespogovorno podrži Čovića. To stalno davanje podrške hrvatskih opozicionih stranaka je i dovelo da gubljenja njihove moći tako da HDZBiH i nema ozbiljnu konkurenciju koja bi ih mogla ugroziti na nekim od narednih izbora. Najveću zahvalnost za to, HDZBiH duguje Željku Komšiću, koji je svojom kandidaturom za člana Predsjedništva BiH omogućio Čoviću da homogenizira hrvatsko biračko i dobije većinsku podršku na osnovu priče o neopdhodnosti nacionalnog jedinstva kako drugi ne bi Hrvatima birali predstavnike. Pri tome se namjerno ignorira činjenica da HDZBiH ima najveću moć u državi uz procentualno najmanje osvojenih glasova i da je to jedina stranke bez koje se ne može donijeti nijedna značajna odluka ni na nivou BiH ni na nivou Federacije BiH.
Dodik također rado okuplja srpske opozicione stranke kada mora uraditi nešto što godinama govori da nema šanse da će uradi. Srbi idu i korak dalje pa se, kada je to potrebno Aleksandru Vučiću, ta svenarodna okupljanja prošire i na Srbiju. Već se ustalila praksa da se takva svesrpska okupljanja dešavaju na godišnjicu Oluje, kako bi pažnju javnosti sa proslave u Hrvatskoj skrenuli na prividno srpsko jedinstvo. Opozicione stranke su ranije više nasjedale na to ali su vremenom shvatili da ih takvi skupovi slabe. Zbog toga su sve rjeđe prihvatali Dodikove pozive što im je omogućilo da postanu ozbiljna konkurencija SNSD-u i da sada već imaju ozbiljnu šansu da na narednim izborima, nakon 15 godina, svrgnu Dodika i SNSD s vlasti.
Izetbegović ima problem jer još uvijek ne može da se opredijeli da li treba da organizira svebosanska ili svebošnjačka okupljanja, s tim da je primjetna tendencija da sve više odustaje od bosanskog i prelazi na bošnjačko, kako bi parirao Dodiku i Čoviću. On čak dozvoljava da se razgovori s Vučićem, predsjednikom Srbije, svedu na priču o srpsko-bošnjačkim odnosima, a ne o odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine. SDA ima još jedan problem, a to je da su njihova opozicija mahom stvarne ili prividno multietničke stranke, tako da mogu imati veću podršku kada organiziraju svebosansko, umjesto svebošnjačko okupljanje. Zanimljivo je da se multietničke stranke odazivaju samo na svebošnjačka, ali ne i na svesrpska i svehrvatska okupljanja, a ustvari se ne bi trebali odazivati ni na jedna već bi morali držati istu distancu od svih nacionalnih stranaka, jer se razlika između njih istopila.
Svi su oni isti
Nacionalne stranke su tokom rata i netom nakon rata bile potpuno različite, ali sada se razlika između SDA, HDZ-a i SNSD-a skoro i ne primijeti. Svima njima je profit jedini interes. To se najbolje vidjelo upravo tokom pandemije koronavirusa kada su se sve tri stranke najviše zabavile oko sumnjivih nabavki u milionskim iznosima, umjesto da su se zabavili oko brige za zdravlje i živote građana.
Iako nijedan narod nikada nije imao korist od tih svenarodnih okupljanja, oni i dalje svaki put nasjednu na istu prevaru i podrže svoje nacionalne vođe u tim izmišljenim sukobima koji im omogućavaju da suvereno vladaju i pljačkaju državu. Nije li vam čudno da se „sukobljene“ nacionalne vođe uvijek dogovore oko podjele funkcija i novca, ali kad treba uraditi nešto za građane tada izvlače nacionalnu kartu i igre počinju.
