Ivana Marić: Izborni priručnik

22.09.2022.

Lijepo je to što naš izborni sistem predviđa otvorene glasačke liste tako da građani mogu sami izabrati ko će ih, sa liste određene političke stranke, zastupati u parlamentima. Lijepo je i to što izborni sistem predviđa kompenzacijske liste, kako bi političkim strankama osigurali da neće biti oštećene zbog podjele države na izborne jedinice. Sve bi to bilo još ljepše kada političke stranke ne bi zloupotrebljavale i jedan i drugi instrument da u parlamente proguraju kandidate koji će najbolje zastupati njihove interese, a ne one kandidate koji su dobili najviše glasova birača jer su smatrali da bi ih ti političari najbolje zastupali u parlamentima

Kompenzacijski mandati služe kao korektivni faktor koji strankama osigurava da dobiju onoliko mandata koliko glasova su dobili tj. da ispravi nepravdu koja bi im bila nanesena zbog granica podjele cijele države na izborne jedinice. Podjela kompenzacijskih mandata unutar stranaka bi trebala biti također usklađena s izbornom voljom birača.

Liste izbornih gubitnika

Međutim, to nije slučaj u praksi jer se na listama nalaze članovi koji su miljenici stranačkog vrha, a ne miljenici birača. Stoga su kompenzacijske liste jedna od većih prevara izbornog sistema u BiH. Preko tih lista u parlamente ulaze kandidati koje građani nisu direktno izabrali ali oni ipak postaju zastupnici, najčešće nezasluženo. Dakle, stranke građanima nametnu njihove predstavnike umjesto da građi sami izaberu ko će ih zastupati. To su pretežno liste putem kojih stranke u parlamente „uguravaju“ svoje članove koji nemaju dovoljnu podršku birača, ali stranke žele da se „pobrinu“ za njih.

Tako imamo političare koji već nekoliko mandata u parlamente ulaze putem kompenzacijskih mandata, a koji nikada nisu dobili dovoljno glasova na izborima. Jedan od njih je i Halid Genjac, zastupnik SDA i najdugovječnijeg poslanika u BiH. On je na izborima 2006., 2014. i 2018. godine ušao u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH preko kompenzacijske liste, a 2010. nije jer SDA te godine nije dobila nijedno kompenzacijsko mjesto za taj nivo vlasti. Mnogo pravednije, a za građane i korisnije, bi bilo da je u parlament umjesto njega ušao kandidat SDA koji je dobio najveću podršku birača, a ne neko ko ima najveću podršku vrha stranke.

Koliko je to pogrešan sistem podjele mandata najbolje nam pokazuju primjeri u kojima su mjesta u parlamentima osvajali ljudi sa osvojenih 50-ak glasova, kao što je bio slučaj 2002. u Parlamentu FBiH, kada je Nermin Vila izabran sa osvojenih 58 glasova.

Na izborima 2018. u Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je sa liste Nezavisnog bloka izabran Amer Obradović sa svega 182 osvojena glasa, zahvaljujući kompenzacijskoj listi.

Kompenzacijske liste dovode i do situacija u kojima je razlika u broju dobijenih glasova između pojedinih zastupnika enormna i dovodi u pitanje bit demokratije.

Tako su nakon općih izbora 2018. godine u parlament ušli Denis Zvizdić, kandidat SDA koji je dobio regularni mandat sa 28.560 glasova i Mirjana Marinković Lepić, kandidatkinja Naše stranke, koja je u parlament ušla preko kompenzacijske liste sa 1.550 glasova.

Sve to su razlozi zbog kojih stranke pokušavaju kompenzacijske liste sakriti, prvo od svojih članova, pa onda i od birača. Za kandidate na listama većih stranaka, i par manjih koji uspiju preći izborni prag, to je siguran ulazak u predstavničke organe, i to bez velikog truda. Razumljivo da je to onda uzrok i sukoba unutar stranaka u kojima se kandidati koji su osvojili veći broj glasova osjećaju zakinuti, jer je u parlament ušao neko sa višestruko manjim brojem glasova, samo zato što su ga iz vrha stranke stavili na kompenzacijsku listu.

Na sljedećim primjerima jasno vidimo da se na kompenzacijskim listama često nalaze kandidati koji nisu prvi izbor birača te stranke. No, to ne zabrinjava previše rukovodstva stranke jer na taj način mogu da u parlamentu osiguraju mjesto za sebe ili za ljude koji su im odani.

Pravednije rješenje bi bilo kada bi se kompenzacijski mandati dodjeljivali onim kandidatima, iz stranke koja je dobila kompenzacijska mjesta, koji su procentualno dobili najviše glasova birača, zbog različitog broja birača po izbornim jedinicama. No, to ne odgovara rukovodstvima strankama, jer to vjerovatno ne bi bili ljudi iz vrha stranke ili njihovi „štićenici“.

Pri tome, važno je naglasiti da postoje izuzeci među onima koji u parlamente uđu preko kompenzacijskih lista, koji su lično zakinuti podjelom na izborne jedinice (IJ). Oni su imali nesreću da se nađu u IJ u kojoj ne mogu skupiti dovoljno glasova, a koje bi dobili da je granica IJ povučena drugačije.

(Polu)otvorene liste

Još jedna prevara birača, koje oni većinom nisu ni svjesni je zabluda o otvorenim listama. Predviđeno je da stranke naprave listu kandidata, a da građani sa te liste slobodno biraju kandidate koje oni žele da ih zastupaju.

Suprotno tome su zatvorene liste pri čemu na glasačkim listićima možete glasati samo za određenu stranku, ali ne i za pojedinačne kandidate sa liste te stranke.

Otvorene liste građanima ostavljaju mogućnost da izaberu one kandidate za koje smatraju da će zastupati njihove interese, a ne interese stranke koja ih je nominirala. Lijepo je to zamišljeno, samo što se bh. strankama ne sviđa da građani tako slobodno određuju ko će ući u parlament, a ko ne. Stoga su prvo odredili prag od 5 posto koji kandidati moraju preći da bi preticali kandidate ispred sebe. Oni koji ne pređu taj prag, ostaju na rednom mjestu na koji ih je stranka postavila. Taj prag su kasnije povećavali sve dok nisu dosegli procent koji samo iznimni kandidati mogu postići.

Na ranijim izborima građani su sa liste jedne stranke glasali za kandidate koji su njima bili najbolji, a koji su osvojili preko 5 posto  glasova. Redoslijed na listi nakon izbora bi se pravio po broju glasova koje su kandidati dobili i u parlamente bi ulazili kandidati sa najvećim brojem glasova kandidata koji su dobili više od 5 posto, a nakon toga po redoslijedu koji je stranka napravila. To je za političke stranke ipak bilo previše demokratije i previše miješanja građana u unutarstranačku kadrovsku politiku. Određeni procent kandidata je supijevao doseći taj prag i ulazili bi u parlament „preko reda“. Tako je bilo i na ovoj listi HDZ-a BiH za izbore 2010. na kojoj se vidi da su u parlament ušli kandidati koji su bili na nižim rednim brojevima na početnoj listi stranke.

Ovi kandidati na zadnjim općim izborima ne bi prošli u parlament već bi se zadržao redoslijed koji je stranka postavila. Naime, na prošlim, a i na ovim izborima, kandidati moraju osvojiti više od 20 posto glasova od ukupnog broja glasova koje je ta stranka osvojila na tom nivou, da bi mogli preticati kolege iznad sebe. To se vrlo rijetko dešava tako da se na izborima za kantonalne, entitetske i državni parlament progura volja stranaka, a ne demokratska volja birača. Birači imaju privid da oni određuju koji kandidat iz stranke će ih zastupati, a ustvari u više od 90 posto slučajeva to budu predstavnici građana koje stranka odredi.

To se vidi na primjeru kandidatske liste SDA za opće izbore 2018. godine za skupštinu Kantona Sarajevo. U crnom okviru su kandidati koji su ušli u Skupštinu KS po redosljedu koji je stranka utvrdila. Jedino su Semir Efendić i Aljoša Čampara uspjeli osvojiti više od 20 posto glasova. Ostala 34 kandidata to nisu uspjela. U crvenim okvirima su kandidati koji bi ušli u Skupštinu KS da je ostao prag od 5 posto. Iz ove slike jasno vidimo koliko stranke koriguju volju birača i u parlamente postavljaju ljudi koji nemaju najveću podršku birača te stranke.

Izigravanje volje građana vidimo i na primjeru HDZ-a BiH na listi za parlament FBiH. Birači HDZ-a su više glasova dali Mariju Mikuliću, ali pošto nije osvojio više od 20% glasova, volja birača se briše i u parlament ulazi Goran Opsenica sa tri puta manje glasova od Mikulića.

Za općinske izbore, kandidati na listi jedne političke stranke moraju osvojiti više od 10% glasova da bi mogli preticati kandidate koji se nalaze iznad njih na listama. Taj procent je u određenoj mjeri i dostižan, pa se u izvjesnoj mjeri i održi balans između želje birača i želje stranaka. Kandidatska lista Naroda i pravde za izbore za vijeće Općine Centar Sarajevo pokazuje da se uz prag od 10 posto ipak u velikoj mjeri poštuje volja birača.

Vrijednost političara se mjeri brojem glasova koje dobije na izborima. Političar koji ne dobije dovoljno glasova bi trebao da se povuče iz politike jer to znači da nema prolaz na političkom tržištu. To je slučaj u državama razvijene demokratije, ali ne i u BiH.

Koliko glasova, toliko muzike

Većina bh. političara se opire povlačenju jer oni nemaju nikakve kvalifikacije koje se traže i cijene van politike. Oni su se pokazali kao neradnici, spletkaroši, kriminalci i kavgadžije, a to nisu kvalitete zbog kojih bi ih neko zaposlio u svojoj firmi, a nisu dovoljno sposobni da započnu sopstveni biznis. Zbog toga i rukama i nogama kopaju da bi ostali u politici koja im osigurava lagodan i luksuzan život, bez da išta za to moraju uraditi, osim pronaći krivca za sve nedaće i svakodnevno ga napadati.

Sve ovo ne znači da se trebate obeshrabriti od glasanja za kandidate po vašem izboru, već upravo suprotno, da još više glasate za pojedinačne kandidate, a ne samo za stranke. U parlamentima imamo sve više zastupnika stranaka, a sve manje zastupnika građana, a skoro svi oni najžešće zastupaju svoje interese. Pa tako nikada nemaju problem da se sa „ljutim i mrskim neprijateljima“ dogovore oko povećanja plata parlamentaraca i dobijanja drugih povlastica, ali čim se radi o nečemu od čega bi građani imali koristi, kao što je to ukidanje akciza na gorivu, tu se ponovo jave nepremostive razlike među njima.

Idi naVrh

Don't Miss