Društvene mreže je zapalila fotografija na kojoj Damijan Sedar, novi slovenački ambasador, u narodnoj nošnji Slovenije predaje akreditive članu Predsjedništva BiH. Uvaženi kolega i dugogodišnji prijatelj, odličan poznavatelj (istočno)evropskih odnosa, pametno je upozorio da to i nije najgore: Prije su slali i kriminalce i alkoholičare. Tako da bi ovaj gospodin mogao biti i izvjesno osvježenje. Misliš da je bolje u Washingtonu?
Ne znam. Nisam dugo bio u Washingtonu, ali je istina da je bivša ambasadorica zemlje koja sada predsjedava Evropskom unijom sa 1,8 promila alkohola u krvi u Sarajevu skrivila saobraćajnu nesreću zbog koje je na sudu u Ljubljani osuđena na godinu dana zatvora što je uredno i odležala, ostavši bez diplomatske službe. Kod nas, dosad, nije bila praksa da se ambasadori pojavljuju u narodnim nošnjama, iako to širom svijeta nije nikakva novost.
Po Svijetu se zna dogoditi da se diplomatske predstavnice, recimo, Holandije pojave u odorama holandskih mljekarica, kao sa Vermeerovih slika. Norvežani, Austrijanci i Japanci vrlo često na pristupnim inauguracijama pokazuju modne detalje iz svojih bogatih tradicija. Što se mene tiče – volim afričko. Negdje mora da postoji antropološko utemeljenje da se predstavnik nekog plemena pojavi u kostimu koji otkriva (ne baš diplomatske) atribute i stereotipe o Afrikancima kao iznimno obdarenima. Nisam nešto posebno upućen u te stvari, ali vratimo se tradiciji: narodna poslovica da gdje ima dima, ima i vatre tu bi sigurno pasala. A i svijet bi se sigurno obradovao.
Dobro, šalu na stranu. Rezultat susreta Milorada Dodika i novog slovenačkog ambasadora, odjevenog u monduru koja odgovara liku Gorenjskog Meksikanca, pokazuje, zapravo, svu bijedu odnosa BiH i Evropske unije.
Rezultat je čisti postmodernizam, a osjećaj – tragikomičan.
Dakle, Dodik, na fotografiji s anti-covid maskom, u suštini je seoska varalica koja stalno prijeti otcijepljenjem od Bosne, zemlje u kojoj obnaša dužnost predsjednika. Veleposlanik Slovenije, s dječijim izrazom lica, tipičnim za blesasto oduševljenje turista kad se nađu pred objektivom, uručuje akreditive. Dodik, vjerojatno, još istraumiran od toga kad su mu prije nekoliko dana, na svečanosti kod Emira Kusturice, tog veličanstvenog Srbina, pokazali modernističku bistu Patrijarha Pavla izrađenu od žice, u sebi mora da konta: Šuti, ovo je odlično, ovdje se makar čovjek prepoznaje. Ono Tamo, ne znaš šta je. Tako da je pojavljivanje Sedara shvatio i kao blago olakšanje.
Ambasador je na fotografiji vidno sretan što je kao izaslanik predsjedavajućeg Evropske unije tu gdje jeste. Zvanično poručuje da je Slovenija saveznik BiH na putu u Uniju.
Sve je to lijepo, kad ne bi bilo drugih značenja. Da je imalo razmišljao, ukleti Slovenac bi shvatio da je zemlja u koju dolazi puna nacionalističkih protivrječnosti i jedino čega joj ne manjka jeste insistiranje na folklornim posebnostima. I u tom smislu bi bilo primjerenije da se ekselencija – iz zemlje koja, barem administrativno, predvodi Evropsku uniju i treba služiti za primjer – umjesto u etno–kreaciji, pojavila u građanskoj, evropskoj i civilnoj monduri.
Ali, nismo mi te sreće – teško je tražiti da vas drugi razumiju ako sami sebe ne razumijete.
Raja je u dobrom maniru bosanske naivnosti veleposlaniku već dala i nadimak – Kekec. Na to nikako ne treba pristati jer legendarni dječak kojeg je jednom davno stvorio pisac Josip Vandot, i zadužio generacije djece odrasle na južnoslavenskom području, u borbi protiv svog neprijatelja Bedaneca iskazuje iznimnu inteligenciju.
Što, ispada, u ovom primjeru baš i nije slučaj.
Ali, ni prvi ni zadnji put. Zgražavanje civil(izira)nih Slovenaca nad ovom ceremonijom je očekivano: većina ljudi tamo ne misli kao Janez Janša, ali jedna od konstanti slovenačko-bosanskih odnosa jeste duboko nerazumijevanje konteksta. A ako nas Slovenija neće razumjeti – kako onda to očekivati od drugih, udaljenijih tačaka EU?
Odnosi između Slovenije i BiH uglavnom su se odvijali u maglovitim poslijeratnim neokapitalističkim datostima zauzimanja pozicija u novim geopolitičkim okolnostima. Obje zemlje su bile objekti, nikako subjekti, međunarodnih odnosa. Na deklarativnom nivou je postojao određeni nivo međusobnog uvažavanja. Što se, pak, tržišta tiče – tu su vladali zakoni jačeg. U toj igri Slovenija je, bila i ostala, više od favorita. Tu nikada nije ni bilo dvojbe.
Na kraju jedna opservacija koja može biti impresija, ali je osjećaj nekoga ko to izbliza gleda više od tri decenije: ambasadori Slovenije u BiH, a i vice versa, uglavnom, nisu bili bog zna kakvi formati. Ispada da je najbolje bilo u ratu, i odmah poslije njega, kad je ambasador BiH još bio pokojni Uglješa Uzelac, a u Sarajevu, hvala bogu, još uvijek živi i zdravi Drago Mirošič.
Tada je još uvijek postojala nekakva zdrava energija, komunikacija i nada da dvije zemlje koje su živjele u istoj državi, i baštine dosta toga zajedničkog, po većini pitanja mogu naći zajedničkih jezik. Jer tamo gdje nema suštine i vizije – kostimi ispadaju najvažniji.
Objektivno, nama ne treba Evropa narodnih nošnji. Nego otvorena, široka, čista sredina u kojoj imamo pravo biti građani, i bez toga da smo nacionalno obilježeni.
S obzirom na to ko nas predvodi možda previše tražimo. Ali ne treba nas ni potcjenjivati.
Susret Dodika i ambasadora zemlje koja predsjedava Evropskom unijom, na simboličkom nivou, je bio upravo to.
Potcjenjivanje inteligencije
