Adrijana Hanušić Bećirović: BiH već dvije godine duguje 30.000 KM žrtvi ratnog nasilja

Sutra ističe rok do kojeg je Komisija Ministarstva za ljudska prava BiH trebala napraviti korake kako do pravde i kako da žrtva dobije naknadu. Komisija nije ni oformljena

Piše: Senka KURT

U avgustu će dvije godine kako je UN Komitet protiv torture donio odluku protiv države Bosne i Hercegovine zbog neispunjavanja obaveza prema žrtvi ratnog seksualnog nasilja.

Komitet je u avgustu 2019. odlučio da je Bosna i Hercegovina dužna isplatiti naknadu štete, osigurati odgovarajuću besplatnu medicinsku i psihološku pomoć te uspostaviti efektivni sistem reparacija na državnom nivou.

Neispunjenjem  obaveza prema preživjeloj „A“, BiH krši ne samo UN-ovu Konvenciju protiv torture, već i standarde ustanovljene u drugim međunarodnim dokumentima – navedeno je u odluci.

No, sudeći prema svemu, a na šta je nedavno upozorio Ured u BiH TRIAL Internationala, još zadugo ova odluka neće biti provedena. Spora administracija, neopredjeljenost ključnih aktera za prioritetan rad ne samo kod ove odluke već generalno na pitanjima tranzicijske pravde, politizacija odluke, samo su neki od razloga zašto žrtve u BiH čekaju pravdu u punom smislu te riječi.

Odluka UN Komiteta trebala je biti provedena za 90 dana, podsjeća u razgovoru za Interview.ba Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica organizacije TRIAL International, te govori o najvažnijim aspektima ovog slučaja.

Osam godina zatvora i 30.000 naknade

Interview: Kako je došlo do odluke UN komiteta za borbu protiv torture, a protiv države BiH zbog neispunjavanja obaveza prema žrtvi ratnog seksualnog nasilja. Šta BiH duguje da uradi?

Hanušić Bećirović: Mi pružamo žrtvama pomoć u borbi protiv nekažnjivosti i u sklopu te podrške radili smo na slučaju gospođe, koja je znala identitet počinitelja, ali on nikada nije doveden pred lice pravde. Tako smo počeli pisati Tužilaštvu BiH tražeći da se provede istraga, podigne optužnica i da se krivično goni počinitelj zločina. To se na kraju i dogodilo. Podignuta je optužnica i mi smo gospođi pružili podršku, angažovali  advokaticu, koja ju je zastupala, kako bi u tom postupku uporedo s krivičnim gonjenjem ona ostvarila i svoje pravo na naknadu štete. To je bio drugi slučaj u BiH i u regionu u kojem je jednoj žrtvi ratnog zločina, seksualnog nasilja, dosuđena naknada štete u okviru krivičnog postupka. Prvi slučaj se desio u junu 2015., a ova,druga presuda je usvojena sedam dana nakon toga. Dosuđena je naknada štete, što je predstavljalo jedan bitan momenat satisfakcije za nju, jer je pored društvene osude na kaznu zatvora počinitelja došlo i do određenog vida priznanja kroz utvrđivanje štete koju je pretrpjela  i njegovo obavezivanje  da njoj direktno nadoknadi nastalu štetu. A nanio joj je ogromnu štetu, koja se  odrazila na sve aspekte njenog života.

Interview: Počinitelj je osuđen na osam godina zatvora, uz obavezu da joj isplati 30.000 KM naknade. No, on to nikada nije učinio. Zašto?

 Hanušić Bećirović: Proveden je izvršni postupak u kojem je utvrđeno da on nema imovine iz koje bi se moglo prinudno naplatiti taj iznos. To znači da nije imao ni sredstva na bankovnom računu, penziju, platu, niti nekretninu, posjed… Kada je postalo izvjesno da se taj iznos ne može naplatiti ni prinudnim putem, njoj nije ostala niti jedna druga opcija za pristup naknadi štete. Znali smo da bi, da je ona pokrenula parnični postupak protiv odgovornog entiteta, odnosno države BiH, taj tužbeni zahtjev bio odbijen, obzirom na vladajući stav sudova o primjeni zastarnih rokova na zahtjev za naknadu štete žrtava ratnih zločina. U takvoj situaciji, čak bi bila eventualno obavezana na plaćanje visokih troškova postupka tuženom entitetu. To nije bilo opcija. Ona je u takvoj situaciji ostala bez ikakvih opcija za efektivnu naplatu  osuđenog iznosa naknade štete. Stoga smo zajedničkom konsultacijom odlučili da njen slučaj dovedemo pred međunarodni mehanizam za zaštitu ljudskih prava, pred UN komitet protiv torture. Naši argumenti su bili da je država BiH prekršila svoje obaveze iz člana 14. UN Konvencije protiv mučenja,  koji je obavezuje da žrtvama pruži efektivno, provodivo pravo na naknadu štete. Suština je u tome da, u cilju ispunjenja obaveza iz ove Konvencije, nije dovoljno da Bosna i Hercegovina osigura neko teorijsko ili iluzorno pravo kroz samo dosuđivanje naknade u sudskim presudama, nego ono mora biti provodivo u praksi.  U konkretnom slučaju, onda kada je nemoguće naplatiti naknadu štete od osuđenog počinitelja, država BiH stoga ima obavezu da žrtvi osigura efektivan pristup kompenzaciji. Argumentovali smo da takav mehanizam u BiH ne postoji, kao i da je država istovremeno onemogućila žrtvi pristup ovom pravu kroz pokretanje parničnog postupka protiv BiH i odgovornog entiteta, jer primjenjuje zastarne rokove na tužbene zahtjeve žrtava torture, u ovom slučaju žrtvi seksualnog nasilja. Komitet UN je već ranije utvrdio da to ne smije biti slučaj, da se slijedom  primjene Konvencije protiv mučenja na takve tužbene zahtjeve ne treba primjenjivati zastarni rok. Tako je došlo i do odluke – Komitet je utvrdio da država BiH krši svoje međunarodne obaveze time što s jedne strane ne osigurava isplatu žrtvi dosuđenog iznosa naknade štete u situaciji u kojoj počinitelj to ne može da plati, a istovremeno primjenjuje zastarne rokove na tužbene zahtjeve žrtava torture prema entitetima.

Interview: To je bilo u avgustu 2019. Država je trebala, ne samo isplatiti naknadu štetu, već i žrtvi osigurati odgovarajuću besplatnu medicinsku i psihološku pomoć, potpuni efektivni sistem reparacije uspostaviti na državnom nivou. Zašto se to još nije dogodilo?

Hanušić Bećirović: Prvenstveno  zbog strukturalnih problema s kojim se suočava bh. društvo, zbog kompleksnog ustrojstva društveno-političkog sistema, birokratizacije i formalizacije procesa, tromosti provođenja reformi i poduzimanja i najmanjih poteza. Pandemija je dodatno usporila pokrenuti proces rada na implementaciji.

Interview: Gdje je konkretno, u ovom slučaju, zastalo?

Hanušić Bećirović: Puno je razloga – prije svega nestavljanje ovog pitanja u prioritet, neprepoznavanje značaja ovog pitanja i potrebne hitnosti za postupanje u ovakvim predmetima. Kad tome dodate tromi sistem koji imamo i novonastalu situaciju u okviru pandemije, došli smo u situaciju u kojoj smo jako dugo, čak godinu i po dana, čekali da se načini prvi korak. Pa je Vijeće ministara BiH tek u aprilu ove godine usvojilo odluku kojom je zadužilo Ministarstvo za ljudska prava da formira radnu grupu čiji je zadatak da izradi  plan implementacije ove odluke, koji bi se onda ponovo uputio na usvajanje Vijeću ministara. U tom planu bi trebao biti sadržan slijed koraka koji se trebaju poduzeti kako bi se adresirale različite preporuke koje su upućene Bosni i Hercegovini u okviru odluke Komiteta protiv mučenja.

Poruka široj zajednici žrtava seksualnog nasilja u ratu

Interview: Vi to nazivate strukturalnim problemima, ali u pozadini toga je politika. Neki političari, to je očito, boje se da bi provedba ove odluke moglo načiniti štetu jednom od entiteta, politika, struktura. Ali, to nije Vaš cilj, rušiti bilo koga već osigurati pravo žrtvi.

Hanušić Bećirović: Tako je. Naš prvenstveni cilj jeste da se osigura kompenzacija, izvinjenje i banjsko liječenje žrtvi na koju se odluka odnosi, ali da se omogući i isplata dosuđene naknada štete u drugim predmetima u kojima je sada postalo jasno da to nije moguće kroz izvršni postupak protiv počinitelja. Zasada se čini da imamo tri takva predmeta, koji se odnose na žrtve iz sva tri konstitutivna naroda. Riječ je o univerzalnom problemu i o neznatnim ulaganjima kako bi se osigurala zaštita njihovih prava i spriječilo donošenje novih međunarodnih odluka protiv BiH. Od BiH je zatraženo da se osigura ujednačen pristup pravu na reperaciju svim žrtvama, i to bi se moglo kratkoročno ili dugoročno postići kroz ujednačavanje zakonskog okvira u BiH.  U Republici Srpskoj imamo Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, a u Federaciji Zakon o osnovama socijalne zaštite i zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom. Mi inače zagovaramo da se standardi zaštite tih prava ujednače. U Federaciji BiH recimo, nedostaje mogućnost da žrtve ostvare pravo na besplatno banjsko liječenje po osnovu svog statusa žrtve, a to je moguće u RS. I to je recimo nešto za što je žrtva u ovom predmetu izrazila želju da bi joj bilo potrebno. A i brojne druge žrtve, organizacije koje pružaju profesionalnu psihološku pomoć žrtvama također su izrazile mišljenje da je žrtvama prijeko potrebna, bar na godišnjem nivou, a da ne govorimo jednokratno, banjska rehabilitacija. Mi bi željeli da se u okviru provedbe ove odluke u Federaciji BiH žrtvama seksualnog nasilja u ratu osigura banjsko liječenje, na osnovu njihovog statusa, a ne na osnovu potrebe pribavljanja nekih dodatnih dokaza koji se odnose na njihovo zdravstveno stanje.

Interview: Ko tu može pomoći? Ko može donijeti tu odluku?

Hanušić Bećirović: Konkretno kada je riječ o banjskoj rehabilitaciji, pomoći može upravo ta radna grupa koju treba osnovati u koordinaciji od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. To se može također učiniti i u saradnji sa federalnim Ministarstvom rada i socijalne politike. Naravno tu su Vlada i Parlament Federacije BiH. Možda se ne bi morao mijenjati kompletan zakon, nešto bi se evetnualno moglo postići i kroz podzakonske akte. Međutim, naš primarni fokus prilikom implementacije odluke Komiteta UN jeste da se žrtvi na koju se odluka odnosi isplati naknada štete od strane države BiH, jer se radi o kršenju međunarodne obaveze od strane države BiH. Da bi ovo sistemski riješili, a ova odluka to zahtijeva, mi želimo da se takva mogućnost otvori i za druge žrtve koje su u toj situaciji. Imamo do sada 15 pravosnažnih presuda, među kojima dva slučaja u kojima je proveden izvršni postupak a da nije moglo doći do naplate zbog nedostatka sredstava. I za početak i žrtve i mi bi bili jako sretni ukoliko bi se na primjer osigurala isplata naknade za ove tri žrtve. Znamo da u budžetu postoje, čak i bez unaprijed predviđenih budžetskih stavki, tekuće rezerve koje bi se mogle koristiti. Postoji način, ukoliko postoji volja. To nisu veliki iznosi, a mnogo bi značilo, ne samo za ove žrtve. Bila bi to poruka široj zajednici žrtava seksualnog nasilja u ratu kao znak pažnje, empatije, spremnosti se adresiraju njihove potrebe i problemi s kojima se suočavaju.

Interview: Šta žrtvama znači ovakva jedna odluka ne samo kad je u pitanju odmjeravanje zatvorske kazne, već isplate naknade štete, pa i preporuke da im se osigura podrške. Je li to zaista dokaz da je pravda kakva – takva dostižna, poziv drugim žrtvama da progovore…

Hanušić Bećirović: U konkretnom slučaju, žrtvi koja je dobila odluku UN Komiteta je mnogo značila, u smislu spoznaje da se do kraja izborila i bori za svoja prava. Bitno joj je bilo i što tokom čitavog tog procesa potrage za pravdom osjetila da ima podršku, da se neko bori zajedno s njom za njena prava, da je neko zastupa i pred UN tijelom za zaštitu žrtava mučenja. Nekada žrtve imaju želju da ostvare svoja prava, ali ne znaju na koji način da to urade. Kad imate nekoga ko vam to omogući, to puno znači. Ali, konkretno gospođi o kojoj govorimo je posebno značio  taj efekat koji imaju ovakvi strateški postupci za zaštitu ljudskih prava – pozitivan efekat koji bi njen predmet mogao nastati za širu zajednicu žrtava. Ona je to posebno naglašavala – da bi voljela da se kroz njen slučaj iniciraju promjene za širu zajednicu žrtava seksualnog nasilja u ratu, pogotovo za one žrtve koje same neće moći da se izbore za pravdu i pristup reparacijama.

Interview: Vraćamo se na ovu, kako Vi nazivate sporost, neopredjeljenost institucija u BiH da ova i slične odluke budu prioritet. Vijeću ministara BiH je trebalo godinu i pol da odluči formirati radnu grupu, koja je trebala zapravo do 15. jula trebala završiti posao.

Hanušić Bećirović: Rok za završetak rada ističe, a evo, oni nisu ni do kraja oformljeni. To je zaista poražavajuće.

Interview: Šta se to događa? Čini mi se da je za njih problem žrtava postao politički problem?

Hanušić Bećirović: Mislim da trenutno postoji problem nerazumijevanja suštine koraka koji će se zahtijevati prilikom implementaciji ove odluke Komiteta UN. Moramo biti spremni da prvo sjednemo, da počnemo razgovarati o modalitetima kojima se može osigurati impementacija odluke i da dođemo do kompromisa o onom što je moguće, lako provodivo i što je svima prihvatljivo. Ta nespremmnost za dijalog i nerazumijevanje šta se to u stvari traži je, čini se, osnovna prepreka koja  koči proces prije nego što je on uopšte i započeo.

Interview: Da prevedem – ova odluka nije nikakva presuda jednom entitetu, politici, instituciji nego ukazuje šta je potrebno žrtvi.

Hanušić Bećirović: Da, ova odluka odnosi se na žrtvu iz UN odluke i na druge žrtve koje su bile u njenoj situaciji, a ne zahtijeva nužno postizanje nekog sveobuhvatnog rješenja, koje bi na bilo koji način ugrozilo interese bilo koje strane. Ova odluka za početak može da se implementira kroz neki minimum, o kojem se može postići konsezus, kojim bi se pružila satisfakcija i odšteta ovoj žrtvi i  još nekom malo širem krugu žrtava u BiH. Domet implementacije ove odluke, kao uostalom i mnogi drugi procesi, je nešto što je stvar dogovora. Bitno je da se počne razgovarati o tome, kako bi našli bar minimalni zajednički konsenzus o stvarima o kojima se možemo dogovoriti.

Intrerview: Ovdje se radi, ja bih rekla „samo“ o 30.000 KM. To za državni aparat nije gotovo nikakav izdatak. Nije onda riječ o novcu, već o principu da se ova i slične odluke ne provode zbog „viših“ političkih ciljeva.

Hanušić Bećirović: Riječ je i o nerazumijevanju, i nespremnosti za dijalog. Kada bi se svi relevantni akteri bez nekih uobičajenih rezervi i predubjeđenja upustili u proces, vodeći se empatijom prema ovoj i drugim žrtvama i njihovim potrebama, vjerujem da bi mogli biti spremni za postizanje nekog kompromisa. I onda bi implementacija ove odluke bila sve, samo ne komplikovana.

Interview: Meni zvuči vrlo uznemirujuće što mnoge žrtve nikada nisu dočekale ni pravnu ni drugu vrstu satisfakcije. S druge strane tu su i žrtve koje zbog stigme, mitova, našeg mentaliteta nikada nisu progovorile. Jesu li sudske presude zapravo bile „zvono“ žrtvama, da govore, svjedoče, krenu na put pravde.

Hanušić Bećirović: Definitivno jesu. Konkretno mogu govoriti o presudama kojima se, uporedo s krivičnim gonjenjem, dosuđuje naknada štete, što je počelo 2015., jer smo to kontinuirano pratili.  To je bio poticaj mnogim žrtvama da učestvuju u krivičnom postupku. Nije se tu radilo o značaju materijalne naknade kao takve, nego o poruci koja je poslana. One su znale još mnogo godina prije da postoji takva mogućnost u zakonu, ali da niko ne vodi računa o toj mogućnosti. Poruka da je došlo do preokreta i da pravosudni akteri vode računa i o tom segmentu zaštite prava je za njih bila motivirajuća, vratilo je djelimično povjerenje u pravosudni sistem, društvenu zajednicu. Ali da bi se to povjerenje dugoročno održalo mi moramo osiguramo da, u  slučaju da žrtva ne može naplatiti štetu, država tu naknadu osigura.

Na kraju ostaje nada

Interview: Jesu li žrtve razočarane da naiđu na zid, odluka je jasna, utvrđene su činjenice, određena naknada… a isplate nema.

Hanušić Bećirović:  Za sada prevladava još uvijek taj momenat satisfakcije što je utvrđena istina, odgovornost počinitelja i što se vodilo računa o njihovim potrebama i pravima. Ne možemo pružiti procjenu da li bi ostalo tako i nakon 10 ili 15 godina čekanja. Moguće je da bi, ukoliko bi stanje ostalo kako jeste, to dugoročno moglo imati negativan efekat, u smislu razočaravajuće spoznaje da na kraju ništa nije bilo od presude. Ali za sada to na žrtve djeluje pozitivno, u smislu poticaja njihovom procesu rehabilitacije. Još uvijek prevladava ta satisfakcija, bez obzira da li je naplata izvršena ili ne. I sam proces borbe za svoja prava do kraja, uz adekvatnu podršku, ima osnažujući efekt na žrtve. Zato je bitno izboriti se da to i dugoročno tako ostane.

Interview: Jasno je da radna grupa niti će biti oformljena, niti je moguće da posao završi do četvrtka. Šta dalje?

Hanušić Bećirović: Mi se iskreno nadamo da će svi predstavnici institucija delegirati svoje predstavnike i početi s radom. Da ćemo imati priliku da izložimo želje ove žrtve koja je dobila odluku UN Komiteta, da izložimo modele kako na što bezbolniji način implementirati ovu odluku. Ukoliko bude dalje problema, o tome ćemo svakako izvjestiti i Komitet i druga nadležna tijela Ujedinjenih nacija. Spremni smo adresirati potencijalne probleme kako bi otkočili ovaj proces.

 

 

Prethodna vijest

Prof.dr Refik Šećibović: Nacrt novog zakon o visokom obrazovanju KS vratio bi autonomiju univerziteta na velika vrata

Naredna vijest

Šta će Seka i Bakir bez svog Bruce Willisa?