Pregovore o svim važnijim pitanjima za bh. građane bi trebali voditi parlamentarci koje su birači izabrali da zastupaju njihove interese. Stoga bi jedino mjesto za vođenje tih pregovora trebao biti parlament. Međutim, ne sjećam se da su u Bosni i Hercegovini pregovore o bilo kojem važnijem pitanju vodili parlamentarci u parlamentima. Umjesto toga, takve pregovore vode partijske vođe bilo u sjedištima stranaka, bilo u ugostiteljskim objektima, ljetnikovcima ili odnedavno u rezidencijama ili ambasadama predstavnika međunarodne zajednice.
Isti scenarij se primjenjuje i u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona BiH. Međunarodna zajednica je ta koja najviše insistira na tim izmjenama, prvenstveno na implementaciji sudskih presuda i izmjenama odredbi kojima se uskraćuju ljudska prava određenim skupinama ljudi. Vladajuće strukture nisu previše zainteresirane za izmjene Izbornog zakona BiH ali ne mogu odbiti pozive međunarodne zajednice pa nevoljko dolaze na sastanke i obećavaju ono što znaju da neće ispuniti. Zanimljivo je da se i međunarodna zajednica „probosančila“ i umjesto da insistiraju da se pregovori vrate u demokratske institucije, oni prihvataju da pregovaraju sa samoprozvanim selektorima nacionalnih reprezentacija. U ovom slučaju su to „vođe“ Hrvata i Bošnjaka, Čović i Izetbegović. Još veći problem predstavlja to što se radi o dva izborna gubitnika, Čoviću koji je izgubio u utrci za člana Predsjedništva BiH i Izetbegoviću, koji se nije usudio da uopće bude kandidat na izborima jer bi bio na istoj listi sa Denisom Zvizdićem pa je postojala realna bojazan za Izetbegovića da će Zvizdić dobiti veći broj glasova od njega.
Kada pregovori po jednu stranu ne idu dobro, onda ta strana poziva opozicione stranke iz „svog“ bloka da se kao aktivno uključe u pregovore jer oni navodno ne žele sami o tome odlučivati. Istina je da su oni, tj. u ovom konkretnom slučaju SDA, već sve dogovorili sa HDZ-om BiH ali ne žele da preuzmu odgovornost za to pa im treba žrtveno janje na koje će svu odgovornost prebaciti. Nije davno bilo da su upravo to uradili u Mostaru, gradu kojim SDA i HDZ decenijama suvereno vladaju i uništavaju. Nakon što su se SDA i HDZBiH dogovorili da će nastaviti zajedno vladati Mostarom, odgovornost za njihov dogovor su prebacili na opoziciju, konkretno na zastupnice NS koje su ostale dosljedne onome što su obećale svojim biračima. I dok se sav bijes bošnjačke i navodne bosanske javnosti sručio na njih dvije, SDA i HDZ su zadovoljno trljali ruke i nastavili zajedno upravljati Mostarom ne miješajući se jedni drugima u poslove. Sudeći po naivnosti biračkog tijela, koje već decenijama nasjeda na njihove spinove, oni će tako vladati i živjeti sretno do kraja života.
Predstavnici opozicije su izgleda nešto naučili iz prethodnih grešaka i navlačenja u svehrvatska, svebošnjačka i svesrpska okupljanja jer su uvijek izvlačili deblji kraj, dok bi nacionalne stranke iz toga izlazile još jače.
Milorad Dodik, „vođa“ Srba se ne želi miješati u ovaj problem Federacije BiH jer je to postala praksa ovog trojca da se jedni drugima ne miješaju u reone i da su probleme u BiH podijelili na bošnjačke, srpske i hrvatske. Zar je moguće da je bilo koji problem u državi, problem samo jednog naroda. Kako izmjene Izbornog zakona BiH može biti problem dva naroda, ali ne i trećeg? Nevjerovatna je bahatost koju su građani dozvolili političarima koji nas svakim danom vraćaju korak nazad u svakom pogledu. To nam najbolje dočarava upravo aplauz upućen Miloradu Dodiku na javnom skupu na kojem on zastupniku iz opozicije psuje majku. Rekla bih da smo dotakli dno, ali se bojim da ćemo sa ovakvim „liderima“ još dublje tonuti.
Ono što je važno znati po pitanju izmjena Izbornog zakona BiH je to da bi nacionalnim strankama odgovaralo da se ništa ne promijeni. HDZBiH i Čović, koji najviše instistiraju na izmjenama izbornog zakona imaju najmanje interesa da se nešto istinski promijeni jer je moće HDZ-a rasla i dosegla rekordne razmjere upravo zahvaljujući spinu o tome da su Hrvati majorizirani i da njima drugi biraju predstavnike u vlasti. Međutim, istina je da HDZ nema svog člana Predsjedništva BiH ali zato sa nekih 150.000 glasova ima moć koju nema ni SDA sa skoro 300.000 osvojenih glasova na zadnjim općim izborima. HDZBiH je jedina stranka u BiH bez koje se ne može donijeti nijedna značajna odluka jer imaju 2/3 većinu u domovima naroda u parlamentima na nivou FBiH i BiH. Kada bi se riješilo ovo pitanje, HDZ bi dobio mogućnost da ima svog člana u Predsjedništvu BiH ali bi riskirali da izgube moć na ostalim poljima. Bez spina o neophodnosti homogenizacije hrvatskog biračkog tijela HDZBiH bi dobio opoziciju pa bi hrvatske pozicije morao dijeliti sa drugim strankama iz hrvatskog političkog spektra. Nisam sigurna da im je to u interesu, ipak je pozicija u Predsjedništvu BiH manje važna u odnosu na moć koju na račun toga dobijaju.
Pošto međunarodna zajednica vrši veliki pritisak na SDA i HDZ da izmjene Izborni zakon BiH, oni će im vjerovatno im izaći u susret dajući im minimum s kojim će oni biti zadovoljni. Nažalost, na to se gleda kao na ustupak međunarodnoj zajednici, a ne na nešto od čega će građani imati koristi. Od kozmetičkih izmjena građani svakako neće imati koristi. Ono što bi građanima išlo u prilog su izmjene procedura koje bi onemogućile izborne manipulacije i izborne prevare. Uz ovakav izborni zakon pitanje je koliko su rezultati koje dobijemo zaista odraz izborne volje birača, a koliko odraz spretnosti tj. podlosti brojača glasova. Na veliku žalost građana BiH i na narednim izborima će veću moć imati brojači nego birači jer oni koji bi trebali da promjene zakonske odrebe koje to omugućavaju su upravo oni koji najviše profitiraju od toga.
Vladajuće stranke u BiH izražavaju odlučno opredjeljenje za ulazak BiH u EU. Međutim, problem je što su još odlučniji u blokiranju EU puta BiH i neispunjavanju prioriteta koje je EU zadala BiH. Jedan od tih principa je i ukidanje normi koje diskriminiraju prava pojedinaca i grupa da budu birani. I umjesto da se bh. političari svim silama trude da ti nepravdu isprave, EU mora vršiti pritisak na njih. Na kraju će domaći političari i to predstaviti kao neki ustupak EU i tražit će neku uslugu zauzvrat. Ne radi se tu o spisku želja EU već o principima i propisima koje bi BiH svakako trebala ispuniti kako bi postala istinska pravna država u čije demokratsko uređenje niko neće sumnjati. Upravo to i jeste najveći pretvoren aktuelne vladajuće koalicije. Vladavina prava i borba protiv korupcije bi prvo i najjače pogodila upravo ove stranke i njihove partnere. Zbog toga i ne čudi da je njihovo opredjeljenje za EU samo verbalno, dok se svim silama trude da BiH ne postane država u kojoj korumpirani političari nisu u vlasti, već u zatvorima.
