Ljubićemo se, grlićemo se, plesaćemo po kiši jer nismo dugo. Živjećemo. A onda se sjetim ljudi koji više nisu sa nama. Sjetim se dragih koji nisu imali sreću da budu vakcinisani i umrli su. Sjetim se prijatelja koji su navukli vjerovatno trajne životne posljedice beštije korone…sramota me biti srećan!
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Stojim u redu. Dvoje, troje ljudi, ali ja percipiram nekakav red. Da, konačno je došao taj dan. Mogu se vakcinisati. Civilizacijska tekovina je tu ispred mene.
A opet, tako daleko…
Šta ako me budu pitali za državljanstvo, šta ako me budu pitali za zdravstveno i socijalno osiguranje, šta ako mi ne dozvole vakcinaciju, ipak sam na odmoru daleko od kuće, šta ako…
-Gospodine Bursać, po rasporedu koji ste predali elektronskom poštom vi ste na redu, reče mi ljubazno medicinska sestra. Izvolite ući. Samo pravo.
Vadim dokumente, vadim pasoš, bosansku ličnu kartu, pokazujem vizu, gledam lijevo, pa desno. Žena se nasmija, uze pasoš, upita me za datum rođenja, popuni kartončić, dade mi ga i reče, samo izvolite, naprijed.
Hodam, oko mene sve se ljulja. I to je to, to je sva papirologija, sva bolnička pristupna mudrost ovog svijeta? Bilo koji identifikacioni dokument je dovoljan? Pa ponio sa potvrde, uvjerenje o braku, o boravku, čak i zdravstvenu knjićicu moje zemlje hude i ništa…ništa ne treba…Nevjerovatno!
-Gospodine sjedite, zavnite rukav. Možete da birate ruku i vakcininu. Imamo Modernu i Fajzer. Do vas je. Ako uzmete Modernu, revakcinacija je za četiri nedjelje, a za Fajzer je tri. I to bi bilo to, kaže mi druga nasmijana medicinska sestra.
-Čekaj, čekaj, mogu da biram vakcinu, nema presije, nema sumnjičavosti, nema prijekih pogleda!
A onda shvatim pa cilj ovog društva je da svi ljudi budu vakcinisani i zaštićeni. Ili barem što više njih. Cilj ovog društva je stvoriti komoditet i trajnost povjerenja sistema u obične ljude i obrnuto. Obrnuto pogotovo. Cilj ovog društva je zdrav pojedinac, doslovno, najbukvalnije-i u biološkom, a posredno i u mentalnom smislu. Kakvo je to društvo bez živih i zdravih, zadovoljnih ljudi?
Sa druge strane, pita me podsvijest, kakva je to nekrofilija, koja se proteže kroz sve pore društva i doslovno ubija svoje članove?
A onda se sjetim, ko sam, šta sam i odakle sam. Dolazim sa podneblja u kome je smrt životniji kult od života, a ciklusi umiranja važniji i dominantniji od ciklusa rađanja. Dolazim iz društva u kome je politčka moć loklanog kabadahije i tajkuna mu bitnija od svih kmetovskih života zajedno. Dolazim iz društva u kome su vakcine ili nepostojeće ili sadaka nabavljenje za hude pojedince. Dolazim iz društva u kome su…
-Gospodine, olabavite ruku, neće vas boljeti, nasmijana sestra mi prekinu tok mentalne balkanske paranoje.
Pola sekunda kasnije…
I to bi bilo to. Cijepljen, pelcovan, vakcinisan…
Bez čipovanja, bez svijetlih očiju, bez 5G mreže u venama i ostalih trivijalnih budalaština, kako polupismen i neznanjem zastrašen i zaražen puk moje zemlje i regiona krsti vakcine u srednjevjekovnom strahu od istih.
Čovjek mora od nečeg da umre, ali od ove beštije neće, rekoh naglas. Moj slavenski izgovor, tako egzotičan u ovoj dalekoj zemlji, zapara uši i medicinkoj sestri i starici koja je čekala iza mene.
-Rus, upita me starica?
-Ne, Bosanac, odgovorih.
-Rat? U vas je bio rat, znam bilo je ovdje na televizijama prije trideset godina. Kako ste sad, jel’ se zemja oporavila? Sigurno je mnogo bolje, pita baka?
-Svježe vakcinisan spuštam rukav i osokoljen pričam sa ženom o Bosni, o ratu, o korpuciji, o mafiji, pa na koncu i vakcinama kojih nema, pričam o pljačkama ratnim i još više poratnim, pričam o politikantima-bioteroristima, koji intentzivno ne rade ništa, dok ljudi umiru, jezik se razvezao, kao nus-pojava sigurnog okruženja. Pričam, a monolog vodim!
I tek onda primijetim da iza starice nema nikog i da smo samo ona, dvije medicinske sestre i ja u cijelom hodniku i pratećoj ordinaciji.
Pitam med. sestru zašto je to tako? Opet se on nasmija-žena se stalno smije i vide joj se bore smijalice iznad maske-kaže mi, a pa to je zato što imamo u gradu na stotine mjesta za vakcinaciju. Tražim da ponovi, jer zaista mislim da nisam dobro čuo. Na stotine.
-Da, opet se smije!
I zato nema gužve, shvatih.
Sa druge strane, vakcina, u mojoj zemlji suho je, još uvijek rijetko zlato, koje razdavaja život od smrti. A ovdje je u par sedmica postala svedostupna civilizacijska tekovina. Baš tako, civilizacijska tekovina za sve i svakoga.
Izlazim, gledam ono svoje rame, gledam svijet oko sebe, isti, a drugačiji, svijet oslobođen paranoje moje, svijet u kome ne moram provjeravati čulo mirisa i okusa, sa kim sam stajo i razgovarao svake sekunde, svijet koji ima neke stare probleme a koji su nas napustili u jaunaru 2020, dakle stari, a opet novi svijet.
Skočih! Ljubićemo se, grlićemo se, plesaćemo i po kiši ako treba. Živjećemo. A onda se sjetim ljudi koji više nisu sa nama. Sjetim se dragih koji nisu imali sreću da budu vakcinisani. Sjetim se prijatelja koji su navukli vjerovatno trajne životne posljedice beštije korone. Sjetim se svih onih redova za hranu, svake izolacije, svakog lokdauna, sjetim se škola bez djece, fabrika bez radnika, kafana bez ljudi, pozorišta u kojima škripuću daske od starosti i čamotinje, a ne od glumačke bravure…
Sjetim se pa se zaledim u vazduhu. Neprijatno mi je biti srećan. Nekako je sebično. Daleko od kuće, vakcinisan, a u mislima sa svim dragim ljudima, koji to još nisu urdadili jer ne mogu u sjajnoj zemlji jebene i smrtonosne države.
A opet, zahvalan sam ovoj zemlji, njenom narodu, sistemu koji je sve ovo omogućio.
I tek onda pogledam karticu vakcinacije. Na njoj piše:
Second dose Vaccine:
COVID-19
When:
04/11/2021
at 05:00 PM CDT
Where:
31013 FM 2920 RD.
WALLER, HOUSTON TX 77484
