Pandemija kao okidač za recidiv ovisnosti: THC, speed, alkohol, igre na sreću…

Na globalnom nivou u proteklom periodu zabilježen je pojačan trend zloupotrebe opijata. Okidač – pandemija koronavirusa. Sa osobljem nadležnih zdravstvenih ustanova razgovaramo o tome na koji način je struka u našoj zemlji odgovorila ovom izazovu, šta govori eventualno povećan broj ovisnika tokom pandemije, zašto je važno vršiti prevenciju, te o stigmatizaciji – tom posebnom civilizacijskom problemu još od pamtivijeka 

Piše: Aldijana Zorlak\Naratorium

Pandemija Covid-19, taj već dobro znani okidač za razne psihičke poremećaje i pogoršanje onih postojećih, predstavlja poseban izazov u tretiranju bolesti ovisnosti. U novoj „normalnosti“, koja podrazumijeva ograničenje kretanja, socijalnu i fizičku distancu i ostale restriktivne mjere, nastojanje da se dođe do željenog nivoa raspoloženja, čini se, veće je nego ikad. Ipak, zloupotreba psihoaktivnih supstanci ili alkohola samo je prividni bijeg od stvarnosti, a ovisnost, kao hronična recidivirajuća bolest mozga, pri vrhu je liste mentalnih oboljenja kod kojih u kontekstu pandemije koronavirusa može doći do posebnog pogoršanja. Pored rizika od recidiva, struka upozorava i na još jednu opasnost kada je riječ o ovisnicima: veću mogućnost od zaraze koronavirusom uslijed već narušenog imuniteta.

U protekloj pandemijskoj godini evidentan je pojačan trend zloupotrebe opijata u svijetu. Prema podacima Američke medicinske asocijacije (AMA), više od 40 država u SAD-u izvijestilo je o porastu smrtnosti uslijed korištenja opioida. Evropski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) prošle godine je sproveo anketu u kojoj su ispitanici priznali da su povećali konzumaciju opojnih supstanci i alkohola u periodu pandemije. Porast broja ovisnika, i to za deset posto, u proteklih godinu dana zabilježila je i susjedna Hrvatska.

Sa ljekarima zdravstvenih ustanova specijaliziranih za prevenciju, liječenje i rehabilitaciju ovisnika i psiholozima razgovarali smo o tome na koji način je struka u našoj zemlji odgovorila ovom izazovu, šta govori eventualno povećan broj ovisnika tokom pandemije, zašto je važno vršiti prevenciju, te koja je uloga društva u svemu tome, koje, po nekom nepisanom pravilu, gaji stigmu prema ovisnicima i u kojem se čak i odlazak psihologu često smatra „sramotnim činom“.

Prema podacima JU Zavod za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo, zadnjih godina zabilježen je usporen porast broja osoba koje se prvi put javljaju na liječene zbog problema izazvanih zloupotrebom psihoaktivnih supstanci (primarno opijata), u prosjeku je to oko 10 posto na godišnjem nivou. U Kantonu Sarajevo, 2019. godine registrovano  je 46 takvih osoba, a u 2020. godini to su bile 52 osobe. Drugačija je situacija kada je riječ o korištenju alkohola i igara na sreću, gdje se bilježi stalni porast broja novih konzumenata.

– Primijećeno je da su u proteklom periodu najviše zastupljene supstance tetrahidrocanabinol  (THC),  psihostimulansi (speed, amfetamini) i alkohol, koji primarno ima sedativni efekat na mozak, ali istovremeno podiže raspoloženje, a čak za dva puta je bio veći broj ovisnika o kocki u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu, kaže u razgovoru za Naratorium Nermana Mehić-Basara, dr.sci.med subspecijalista za bolesti ovisnosti i direktorica Zavoda za bolesti ovisnosti KS.

Suprotno očekivanjima, u Zavodu je tokom pandemije primijećena redukcija broja osoba u stanjima akutne intoksikacije (predoziranje, op.a). Naša sagovornica ističe da za ovaj paradoksalni fenomen za sada nema preciznog odgovora – osim dvije pretpostavke:

– Ili  je u pitanju „bolji kognitivni odgovor“ ovisnika na vanredno stanje u odnosu na ponašanje u normalnom vremenu ili je razlog nemogućnost nabavke ilegalne supstance zbog mjera zabrane, kaže neuropsihijatrica Mehić-Basara.

Broj ovisnika o drogama koji se liječe u Zavodu za bolesti ovisnosti Zeničko-dobojskog kantona, kada je u pitanju period pandemije, uglavnom je konstantan.

– Primjetan je porast broja ovisnika o alkoholu, ali i primjena mjera obaveznog lijčenja od alkohola zbog počinjenog nasilja u porodici, koje izriču nadležni sudovi, kaže za Naratorium dr.sci. Mirnes Telalović, zamjenik direktora ove ustanove, dodajući da, iako je za ozbiljna istraživanja po ovom pitanju potrebno vrijeme, činjenice koje ukazuju na porast broja ovisnika o alkoholu, nasilju u porodici zbog alkohola ili droga u periodu pandemije ukazuju da ova pošast ima značajan utjecaj na recidivizam.

Ipak, od brojki i statističkih podataka daleko su važniji odgovori na pitanja na koji način se ovisnici, u prilično vremenski dugom stresoru kao što je pandemija Covid-19, prilagođavaju novonastaloj situaciji, te šta struka i nadležne zdravstvene ustanove mogu (i trebaju) uraditi da što obuhvatnije odgovore na potrebe ovih pacijenata. Iznimno je važna i uloga, kako ističu stručna lica, okoline, u prvom redu porodice.

Mehić-Basara navodi kako restriktivne mjere ograničenja kretanja, policijski sat, te komplikovan način pristupa zdravstvenim službama, uz već prisutnu stigmatizaciju, sigurno doprinose drugačijem traumatskom odgovoru ovisnika na pandemiju u odnosu na zdrave ljude. S tim u vezi, proces prilagođavanja ovisnika na ovu situaciju je teži, personaliziran i nerijetko socijalno neprihvatljiv. Navedeni faktori, uz nemogućnost amortiziranja osjećaja usamljenosti i potištenosti, mogu dodatno pogoršati psihičko stanje ovih pacijenata i pojačati žudnju za drogama. To može, upozorava naša sagovornica, odvesti u recidiv bolesti sa vrlo neizvjesnim ishodom.

– Šansa da se desi ovakav ishod je tim veća ako osoba živi sama ili u porodici u kojoj postoje poremećeni međusobni odnosi i u kojoj ovisnik nema emocionalnu podršku. Suprotno tome, osobe koje su stabilne u programima tretmana i imaju solidnu podršku porodice, a u kontaktu su sa zdravstvenom službom, ne moraju bezuvjetno imati dodatne probleme, odnosno mogu odgovoriti adekvatno na uticaje pandemije, ističe.

U ovakvim okolnostima posebno je važan pristup adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti koja se u vanrednim uslovima često svodi na tretiranje uglavnom hitnih stanja. Uz donekle relaksiran način podjele terapije, te preusmjeravanje dijela terapijske pomoći na online platforme u vidu radionica i edukacija, naši sagovornici ističu kako je imperativ rada ovih zdravstvenih ustanova bio i ostao usmjeren na pružanje što kvalitetnije zdravstvene usluge pacijentima, ali i sigurnosti uposlenika.

 – Veliki broj ostvarenih usluga tokom perioda pandemije vezan je za naše pacijente s hroničnim bolestima, koji se nalaze u različitim programima liječenja, a kod kojih je, zbog vanrednog stanja, došlo do pogoršanja bolesti, apstinencijalne krize praćene teškim psihičkim tegobama ili epizodične upotrebe supstance. Posebnu brigu pružili smo pacijentima Odsjeka za supstitucijsku terapiju na lokalitetu MZ Crni Vrh, kojih ima 420 na dnevnom programu metadonom, suboxonom ili buprenorfinom. Osiguran je kontinuitet svih programa, uz relaksiranje pravila podjele terapije na sedam ili 14 dana. Za pacijente koji su oboljeli od Covida i bili u kućnoj izolaciji dostavljena je terapija na kućnu adresu, govori direktorica Zavoda za bolesti ovisnosti KS, dodajući da su, s obzirom na zabrane kretanja i druga ograničenja, posebno prvih mjeseci pandemije, stručni timovi pacijentima pružali usluge putem telefona i društvenih mreža. Također, pozitivna su i iskustva u održavanju socioterapijske grupe ovisnika o igrama na sreću putem online platforme.

Ni Zavod za bolesti ovisnosti ZDK tokom cijelog perioda pandemije nije obustavljao rad sa pacijentima. Svjesni činjenice koliko njihovi pacijenti pripadaju rizičnoj kategoriji, i u sklopu ove ustanove organizirana je 24-satna telefonska psihološka podrška.  

– Također, teško oboljelim pacijentima provodila se kućna dostava terapije. Redovno je stručni tim Zavoda išao u osam ambulanti u drugim općinama kantona. Uspostavljen je i redovan tretman pacijenata u KPZ Zenica i Busovača. Prevencija se također provodila putem online modela sa učenicima, nastavnicima i roditeljima. Dodatno smo ostvarili komunikaciju sa našim pacijentima i građanima putem naše web i FB stranice, navodi dr. Telalović.

Mladi i prevencija

Neuropsihijatri i psiholozi ukazuju i na rizik posezanja za sredstvima koja mogu razviti ovisnost, a koji se tokom pandemije i lockdowna može javiti i kod osoba koje iza sebe nemaju historiju ovisničkog ponašanja. Mehić-Basara upozorava na sve više prisutan problem porasta interesovanja kod adolescenata i mladih ljudi za upotrebom nargile i alkohola, najčešće u kombinaciji sa drugim psihoaktivnim supstancama. Raste i broj osoba koje su sklone prekomjernom korištenju interneta, društvenih igara, mobitela, kao i igara na sreću, zbog čega je potrebno preventivno djelovati i uspostavljati programe tretmana. Blagovremenim prepoznavanjem prvih znakova poremećaja, napominje, ostvaruje se mogućnost rane terapijske intervencije i sprečavanje razvoja bolesti.

Melvisa Miskić, psihologinja i stručna saradnica za mentorstvo i razvoj internacionalnog volonterizma u Udruženju NARKO-NE, smatra da bi prevenciju ovisnosti bilo najbolje izvršiti kroz jedan sistemski pristup jačanja ličnih zaštitnih faktora kod pojedinca, ali i društva u cjelini. Rad Udruženja za prevenciju ovisnosti NARKO-NE baziran je na konceptu salutogeneze (nauka o zdravlju), pri čemu se fokus stavlja na pitanja kao što su: kako ljudi mogu ostati zdravi i otporni uprkos rizicima, kako da razvijaju navike koje doprinose zdravlju, te kako da razviju kompetencije koje će učiniti da se uspješnije nose sa životnim izazovima. Upravo su odgovori na ova pitanja ključni u postizanju prevencije. 

Miskić ističe kako su rizici životna realnost, te kako jačaju našu rezistenciju i osnažuju nas za efikasno nošenje sa nepovoljnim životnim iskustvima. 

– U praksi, mi ne možemo nikad u potpunosti izbjeći određene rizike (alkohol i cigarete su legalne psihoaktivne supstance i nalaze se na policama naših trgovina, internet je neophodan za stil života kojim živimo, itd.), ali se možemo dovoljno dobro osnažiti da pametno i savjesno upravljamo našim slobodnim vremenom i da biramo aktivnosti koje su dobre za nas i naše zdravlje. U trenutnim izazovnim vremenima važno je omogućiti djeci i mladima prilike koje će im pomoći da nastave razvijati svoje lične kapacitete i koje će osnaživati pozitivne vrijednosti u njihovim životima kako bi usvojili efikasne strategije za suočavanje sa stresnim okolnostima, kaže psihologinja Miskić.

Ipak, uprkos raznim tretmanima prevencije, ali i nastojanjima da se ovisnicima pruži adekvatna zdravstvena zaštita, te da oni, u konačnici, pomoć zaista i potraže, ono što je vrlo teško promjenjivo i što ostaje duboko ukorijenjeno u našem društvu, i mimo pandemijskih okolnosti, jeste stigmatizacija – taj poseban civilizacijski problem još od pamtivijeka.

Dr. Telalović ističe da je ključ u postizanju destigmatizacije u edukaciji opće populacije.

– Kvalitetan rad institucija i stručnih osoba kroz sistematičan pristup može dati rezultate u radu, a to je u suštini i najbolji način stvaranja povrerenja pacijenata, mišljenja je.

Dr. Mehić-Basara podsjeća kako je još 2014. godine Kolaborativni centar Svjetske zdravstvene organizacije skrenuo pažnju na (ne)poštivanje postojećih zakonskih propisa u oblasti zaštite mentalnog zdravlja i zaključio da postoji velika razlika između sadržaja svih EU dokumenata o ljudskim pravima i stvarnog ponašanja prema duševnim bolesnicima – „mizerna i tragična agresivnost koja se svakodnevno događa u psihijatriji prema mentalno oboljelim, što je označeno kao zločini u miru“.

Na rubu provalije

– Negativno obilježavanje osobe samo zato što ima dijagnozu mentalne/psihičke bolesti, uključujući i bolesti ovisnosti, spada u kategoriju socijalne stigme koja je uvijek povezana s neznanjem i predrasudama i ima katastrofalne posljedice na stigmatiziranu osobu ili njegovu porodicu, jer vodi ka diskriminaciji, a dugoročno i socijalnoj izolaciji takvih osoba, upozorava, dodajući kako napredak koji je učinjen na polju demokratije i ljudskih prava „nije uspio otupiti razornu oštricu te pojave“.

– Bez obzira na to o kojem obliku negativnog obilježavanja da se radi, važno je pojasniti da te osobe proživljavaju duboku unutarnju duševnu bol i patnju, svakodnevno doživljavaju neugodnosti i poniženja, čak osjećaju krivicu, žive na margini, lišeni nade u bolju budućnost, govori Mehić-Basara, dodajući kako je neophodno provoditi kontinuirane aktivnosti na senzibiliziranju društvene javnosti o prihvatanju mentalno oboljelih osoba kao svih drugih hroničnih bolesnika kojima je potrebna pomoć.  

– Jedan ovisnik mi je jednom rekao da se osjeća kao da stalno hoda ivicom provalije, govori.

Pandemija će, nadamo se, jednog dana postati stvar prošlosti, restriktivne mjere će se relaksirati ili u potpunosti ukinuti, ali ostaje opasnost da će društvo, ukoliko ne počne graditi svijest o drugom i drugačijem, mentalno oboljele, a u prvom redu ovisnike, nastaviti gurati ka margini, uz ustaljenu krilaticu „sam pao, sam se ubio“. Na svakom pojedincu je da preuzme odgovornost za svoje zdravlje, nadležne zdravstvene ustanove, psihijatri i psiholozi mogu uraditi mnogo toga, a na društvu je da odigra svoju ulogu i otkloni stigmu kao jednu od svojih najveći bolesti. A, kako poručuje dr. Mehić-Basara, uvijek treba imati na umu da se ispod maske mentalno oboljele osobe nalazi, prije svega, ljudsko biće.

Prethodna vijest

Dragan Bursać: Vakcinacija u doba sreće i tuge

Naredna vijest

Jasna Bajraktarević, psihoterapeut: Veliki broj suicidalne djece su pandemija u rangu korone