DJI 20201127 095224 44 scaled
DJI 20201127 095224 44 scaled

Heroji našeg vremena: Život u BiH bez suživota i pomirenja nema smisao

Uskom, neoznačenom šumskom stazom na Trebeviću, spustili su se Amir Smječanin i Krsto Rakić do Kazana, mjesta na kojem su od sredine 1992. do druge polovine 1993. godine ubijani građani Sarajeva. U ime mirovnih aktivista, položili su cvijeće za žrtve, čiji se broj ne zna ni danas, 27 godina nakon što su njihova tijela bačena u jamu.

Piše: Mirna Stanković

Osim Kazana, cvijeće su položili i na spomen obilježju žrtvama kod Tržnice, gdje je 28. avgusta 1995. godine život izgubilo 43 građana Sarajeva, i na spomen obilježju poginulim stanovnicima Aerodromskog naselja.

“Danas smo se okupili i obišli sve ovo samo da pokažemo da nismo zaboravili gdje smo bili, šta smo radili i šta smo prošli i da smo spremni i kroz trnje i kroz blato proći da obavimo ono što nam je nijet, što smo naumili”, kaže Amir Smječanin, član Općinskog udruženja logoraša Novi Grad Sarajevo 92-96.

Krsto Rakić, član Udruženja logoraša Višegrad, kaže da su ovom aktivnosti pokazali da poštuju žrtve sa sve tri strane.

“Idemo i obilježavamo ta mjesta zločina. Poklanjamo se svim žrtvama, jer su za nas sve žrtve iste”, kaže Rakić.

Smječanin i Rakić su predstavnici udruženja koja učestvuju u USAID-ovom projektu PRO – Budućnost, a koji se zasniva na izgradnji mira i pomirenja. Projekat je okupio više od 20 udruženja, ali i pojedince žrtve rata i torture iz različitih dijelova BiH koji danas rade zajedno za ostvarivanje svojih prava.

Prvi susret, ipak, nije bio jednostavan. Krsto Rakić iskreno priznaje da mu nije bilo prijatno prvi put nakon rata i nakon proživljene torture sjesti sa, kako kaže, borcima sa sve tri strane.

“Taj prvi momenat za mene nije bio baš nešto, čak sam mislio da napustim to sve, međutim, vremenom i samim mojim aktiviranjem i kroz kontakt sa ljudima, utvrdio sam da smo svi mi, sa sve tri strane, preživjeli isto, samo u različitim uniformama”, kaže Rakić.

Smriječanin tvrdi da svako ko kaže da je taj prvi susret jednostavan – laže.

“Živjeti u sredini u kojoj je bilo dosta stradanja, u kojoj je stalno nametana tema “oni su ovakvi, oni su onakvi, oni su ovo, oni su ono”, doživiš taj šok okupljanja sa tim ljudima. To nije bio negativan šok, jer tek kasnije shvataš, iz sastanka u sastanak, da su to ipak ljudi sličnih razmišljanja, sličnih pogleda. Došli su tu jer žele da sudjeluju u tim mirovnim aktivnostima. Već poslije prve godine su se počele slagati neke kockice. Evo, ja za svojih deset godina aktivnosti, nikad loše iskustvo nisam imao sa bilo kojim aktivistom. Nikad! Imali smo situacija, bilo je prepirki, ali nikad niko nikoga nije povrijedio, zloupotrijebio”, kaže Smječanin koji je imao samo 11 godina kada je zarobljen u Trnovu i odveden u logor u Kalinoviku. U tom je logoru ubijen i njegov otac.

I Smječanin i Rakić, uprkos vlastitom ratnom iskustvu, odbijaju dijeliti ljude po nacionalnosti. Smatraju da je to alat koji političari koriste da bi ostali i opstali na vlasti.

“Oni su napravili taj monopol priča, potpaljivanja, stvaranja tenzija, vakuuma, ali to sve ide u njihovu korist. Oni nisu ništa uradili za dobrobit naroda. Oni sve što rade rade protiv naroda, protiv države, zadužuju nas, zavađaju… Zavađaju ljude koji ne razmišljaju svojom glavom. Mene ne mogu zavaditi, jer ja ne dozvoljavam da iko razmišlja mojom glavom”, kaže Smječanin.

“Zločine su činili neljudi. Ja pravim sopstvenu klasifikaciju – dijelim sve na ljude i neljude, ne dijelim ih po nacionalnosti. Jedno je ratnik na liniji, a drugo čovjek koji je ubijao civile. To je za mene nečovjek”, kaže Rakić.

Krsto Rakić smatra da se ovakva situacija, kakva je danas u Bosni i Hercegovini, više ne može izdržati. Ni 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ništa se ne dešava. Rakić ukazuje da mladi ljudi odlaze iz zemlje, da je privreda stala, a čim treba “neka politička stvar da se uključi, odmah se pominju neka nacionalna dijeljenja, što nama apsolutno ne odgovara”.

S njima se slaže i Darko Bodul, predsjednik Udruge HVO branitelja Općine Novi Grad Sarajevo.

“Dok god imamo ove političare, neće nikad biti mira niti bilo čega drugog, jer oni samo podgrijavaju tu atmosferu napetosti, ugroženosti naroda i ostalo, iako su u BiH ugrožena sva tri naroda – i Bošnjaci i Srbi i Hrvati. Nema posla, mlađi ljudi bježe odavdje, ostaje stara populacija koja više ne može ni raditi i koji i ovo malo mirovina ili penzija koje imaju više troše na lijekove i plaćanje režija, a iskreno rečeno, možemo živjeti kao bubreg u loju da imamo pametne političare. Pametni smo, imamo resurse, imamo sve mogućnosti da napredujemo, ali na žalost, ne možemo”, kaže Bodul.

Godine razmjenjivanja iskustava i druženja su stvorile neraskidive veze između ovih ljudi. Nelagoda suočavanja sa “drugim” dovela je do toga da su žrtve torture pronašle razumijevanje, podršku i zajednički cilj prema kojem idu.

“To su godine našeg poznanstva i našeg druženja, bez obzira da li su to ljudi iz Mostara, Višegrada ili bilo kog drugog grada. To su obični ljudi, obični smrtnici koji su isto tako proživjeli slične stvari koje sam ja proživio u Kalinoviku, oni su proživjeli u nekim drugim logorima”, kaže Amir Smječanin.

Krsto Rakić je svoju ratnu priču o zarobljavanju u Sarajevu čuvao za sebe punih 18 godina. Sada tu priču priča po cijeloj Bosni i Hercegovini.

“Sada vidim da mi samo zajedno možemo prebroditi ove probleme koji su nastali poslije rata”, kaže Rakić.

Amira Smječanin su zbog njegovog mirovnog aktivizma pojedinci nazivali izdajnikom. Kaže da će uvijek biti ljudi koji će ga podržavati, ali i onih koji će ga osuđivati zbog onoga što radi.

“Meni su bitni oni koji me podržavaju. Ja smatram da ono što radim ima jednu pozitivnu poruku i ljudi koji iole žele dobro Bosni i Hercegovini će podržati ovu priču. Oni koji žele da žive u nekim torovima, nek im je sretno i daleko im lijepa kuća od moje!”, kaže Smječanin i naglašava da je tokom svog rada u Općinskom udruženju prikupio 600 ili 700 izjava bivših logoraša, a u velikom broju njih stoji da su ljudima u logorima pomagali “i Srbi, i Hrvati, i vojnici, i vojvode”.

“Poenta je – u moru zla uvijek postoji neko dobro. To je uvijek tako bilo, samo što je zlo poklopilo dobro i to dobro se koprca, otima se, pokušava se malo proširiti, a koliko će uspjeti to ne znam”, kaže Smječanin.

Mirovne aktiviste koji u okviru projekta PRO Budućnost rade na miru i pomirenju u Bosni i Hercegovini, Amir Smječanin smatra herojima.

“Život u Bosni i Hercegovini bez suživota i pomirenja nema smisao. Rekao sam sebi gdje god budem mogao da učestvujem u mirovnim aktivnostima, gdje god ima mira ima i života. U kući ako nema mira nema ni života, da krenemo od kuće!”.

Mirovni aktivisti posjećuju mjesta stradanja civila širom Bosne i Hercegovine i ukazuju na sadašnji položaj žrtava rata i torture.

“Otac mi je ubijen u logoru, stradalnik sam u svemu tome i imam puno pravo da kažem da ti ljudi trebaju biti spomenuti i treba spominjati da su ljudi ubijani u logoru, da su preživljavali torture, da imaju danas posljedice. To je neosporno. Treba obilježavati ta mjesta. Ali ne treba osuđivati stradalnike, već ljude koji su to naređivali. Mi kao obični smrtnici, bili zatvoreni na Dobrinji ili u Rudom ili u Višegradu, mi smo običan narod i mi smo stradalnici. Drago mi je što sam dio ove ekipe. Uvijek ću se rado odazvati da se pošalje ta poruka, da se zna da smo mi živi, da želimo suživot”, kaže Smječanin.

“Rat je najgora opcija. Samim svojim aktivnostima mi hoćemo da ostavimo pečat u ovom vremenu da bismo mladim generacijama objasnili da nikada više ne uzimaju pušku u ruke, da je to najgore rješenje, jer samo zajedno možemo ići naprijed i ka boljoj budućnosti”, kaže Krsto Rakić.

Prethodna vijest

Predsjednik VSTV Milan Tegeltija na vrućem, limenom, krovu

Naredna vijest

Kajinoj firmi više od 400.000 KM budžetskog novca za kupovinu najosnovnijih sredstava za rad