U državi u kojoj se transparentno karade, nema prostora za stid ako niste posjetili Muzej ratnog djetinjstva, iako ste ministar kulture u Kantonu Sarajevo. A sva ta ležernost dok priznajete da nikada niste ušli u ovaj muzej i spominjete da ste u blizini trenirali, samo je potvrda prethodne rečenice.
Piše za Interview.ba Adin Šabić
Iako ministar Kenan Alikadić tvrdi da je svaki projekat koji se bazira na sjećanju na rat bitan za Kanton Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, ovu kulturnu instituciju kako on kaže nije posjetio jer nije imao „neki određen razlog“. Logična reakcija svakoga bi bila: „A kud će ti veći razlog od toga što si ministar kulture?“.
Pitanje je kako će uopće ministar kulture znati u kakvom stanju se nalaze kulturne institucije ako ih nikada nije posjetio? Zato ne treba čuditi zašto nam je Zemaljski muzej, institucija koja je preživjela tri rata, bio zatvoren nekoliko godina, dok danas iako radi jedva preživljava. Možda se neće zatvarati kada jednog dana ministri krenu ići u muzeje.
I dok ovaj ministar kulture ne obilazi muzeje, njegov prethodnik Samer Rešidat se hvalio kako nikada u životu nije pročitao knjigu. A takvo nešto je najbolje tada prokomentirao bosanskohercegovački književnik Dževad Karahasan: „U normalnom društvu politička stranka bi takav veseli primjerak ljudskog roda s nokta opozvala. To ne može biti ministar kulture. On ismijava sebe, koji su ga postavili, funkciju i posao koji bi trebao raditi“.
Nije nepoznanica da su naši ministri i samoprozvani kraljevi nargile. Arnel Isak javnosti u Bosni i Hercegovini poznat je kao YouTuber pod korisničkim imenom Arnel KingShisha sa više od 20.000 pretplatnika, a trenutno obnaša funkciju ministra za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline u Vladi ZDK. U medijima se pisalo kako je on izmislio nargilu od nutele.
Dovoljno se sjetiti i proslave rođendana ljekara, šefa abdominalne hirurgije na KCUS Jusufa Šabanovića, organizovane u Sarajevu u jeku pandemije, zabrane okupljanja i rada kafića, na kojoj je, između ostalih, prisustvovao ministar u Vijeća ministra BiH Štaša Košarac.
A ako se još više vratimo u prošlost, tekst Slobodne Bosne, podsjetit će da je tadašnji ministar nauke i obrazovanja Kantona Sarajevo Emir Suljagić brutalno nasrnuo na suprugu Behiju. Prema pisanju Slobodne Bosne, ministra je tada saslušala sarajevska policija koja je intervenisala na poziv njegove supruge, koja ga je prijavila da ju je brutalno premlatio. Kada je policijska patrola stigla na mjesto događaja, pred zgradom je zatekla isprepadanu Behiju Selimović koja je ispričala da je suprug uhvatio za vrat, te da je polupao namještaj u stanu iz kojega je ona pobjegla.
Sve mi to znamo, a u suštini povodom toga ništa ne radimo. I ovi ljudi svi ostaju na jakim pozicijama i predvode nas. Stranke i predsjendici stranaka će vječito braniti svoje kolege/ice kao što to radi Bakir Izetbegović u slučaju Asima Sarajlića sa rečenicom „Asim se borio za ovu državu“, a kad mu novinarka kaže da se i drugi čovjek borio za ovu državu, pa ukrao nekoliko metara drva, i završio u zatvoru, on kaže: „ja, i?“ A potom upita novinarku: „Je li čovjek izabran u parlament?“ Kao da mu titula zastupnika daje legitimitet da krade.
A mi kao da nam je ugodno da nas takvi predstavljaju, pa se i ne bunimo, kao što se nismo ni naučili buniti za mnoštvo stvari. Tu i tamo bacimo neki komentar na društvenim mrežama samo da se tuspasimo i tu sva priča završi. Postavlja se pitanje, da li smo s ovakvim pristupom, kao komponenta koja može mijenjati trenutno stanje – a to ne radimo, zaslužili da nas bolji predstavljaju?
