Lako se iznenadimo, brzo planemo na sve što radi vlast u Bosni i Hercegovini, odmah NE odreagujemo i na kraju nas prođe i sve zaboravimo. Tačnije, mi krenemo s tačke A i dođemo na tačku A.
Takav mazohistički života objasniti bilo kome, osim nas samih, iznimno je teško jer kako će neko shvatiti koliko te bol loži kad je za njega stanje boli nenormalna pojava.
Kod nas je baš suprotno, mi volimo kad nas tuku i što jače udaraju mi smo sve bolji, pametniji, poslušniji i odaniji. Tako nas uče od malena, u takvom okruženju odrastamo i eto svima je nama očigledno tako lijepo.
Strašno je koliko volimo da nas ponižavaju, da nam muljaju, da nas lažu, pričaju bajke, daju lažna obećanja, jednostavno da nam na svaki mogući način pokazuju kako su oni pametni, a mi vrlo glupi.
I u tom „demokratskom“ sistemu u potpunosti prilagođenom političkim partijama, kojeg smo mi odobrili i u kojem očigledno uživamo s našim političkim liderima (isključivo muškim) jer ih godinama ne mijenjamo, omogućeno nam je samo da se iznenađujemo.
Iznenađenje građana/ki je krajnji domet demokratije i naših shvatanja demokratije u Bosni i Hercegovini. Stoga se mi 25 godina samo iznenađujemo.
Mi smo iznenađeni što nemamo izbore u Mostaru od 2008. godine, ali ta naša iznenađenost nikada nije doživljela evoluciju u akciju i reakciju, tako da ni do danas nisu održani izbori u ovom gradu. I ako ove godine budu zbog nekog sporazuma koji su potpisali naši političari (muški), a mnoge su poništili, pljuvali pa lizali, to će biti isključivo radi ostvarenih njihovih interesa, a ne naše reakcije.
Onda opet tako se strašno iznenadimo kad nam pronevjere neke pare, kad blokiraju neki od parlamenta u BiH, kad ne usvoje budžet, kad ne uspostave vlast, preko štele zapošljavaju, uzmaju novac za odvojeni život, kad nakon pet godina ispune jedan od 14 prioriteta za ulazak u EU i tako dalje.
To stanje iznenađenosti kod nas nikada nije iznudilo ništa drugo osim tolikog stepena nerviranja da na društvenim mrežama se poseremo na čitavu državu, vlast i sve druge, te pod anonimnim imenom jebemo sve drugima ili da odemo u drugu prostoriju prospemo koju histeričnu porodici ili prijateljima, ženi i djeci, pošto su oni naučili – a nikada nisu morali.
S druge strane postoje oni/e koje „iznenađenost“ prođe za 30 sekundi i nakon saslušanja svih sranja iz okoline i države u kojoj živimo lagano odu spavati, svjesni da će sutra ustati u 6 sati i raditi 12 sati čitav mjesec dana za 450 bijednih KM, dok će neko ležati kod kuća i za dva sata mjesečno zaraditi 3000 KM.
Treći odgovore traže u alkoholu i drogama, tako da žive ovu realnost, ali puno ljepših boja u njihovoj glavi i mirnijeg tijela, barem na nekoliko sati, koji problem ne liječe i koji ništa ne mijenjaju, osim činjenice da postajete ovisni i da opet nemate konrole nad sobom, baš kao što mi kao građani/ke u demokratskom sistemu nemamo kontrolu nad ovom vlašću i državom.
I tako često se iznenadimo, pa bježimo, i sve nas to prođe. Tu smo vječito oko tačke A. Ne znamo potaknuti promjene, bojimo se, parališe nas strah, ne znamo svoja pravo, ne želimo da ih znamo, živimo dan za danom, bez razmišljanja o budućnosti za svoju djecu, ne borimo se… Šteta, mogli bismo mnogo bolje.
