Ono što bh. politički lideri nisu uspjeli (ili htjeli) posljednjih 12 godina, završilo se kroz nekoliko mjeseci, tako da je postignut dogovor SDA i HDZ o održavanju izbora u gradu na Neretvi, Mostaru. Politički analitičar Adnan Huskić smatra da je ovaj dogovor rezultat prvenstveno pritiska međunarodne zajednice. Za naš portal komentarisao je izjave Dragana Čovića, alternativne opcije u Mostaru, malverzacije tokom izbornog glasanja, te je odgovorio i na pitanje da li će na izborima presuditi glasači ili brojači.
O DEJTONSKOM SPORAZUMU: Vrlo dobronamjerni ljudi često prizivaju promjenu Dejtona i skidanje „ludačke košulje“ koju nam je nametnula međunarodna zajednica, ali pritom moraju biti svjesni da će rješenja koja će doći u tom post-Dejtonu proizaći iz trenutnih političkih odnosa i, po mom mišljenju, mogu biti samo gora od postojećih.
INTERVIEW: Izbori u Mostaru bi trebali biti održani nakon dugih 12 godina. Hoće li građani ovog grada uzvratiti onima koji su ih doveli u ovo stanje zaokruživanjem drugačijih opcija na glasačkim listićima?
HUSKIĆ: Ja sam među prvim reakcijama na taj dogovor među Mostarcima primjetio da dosta njih na novinarska pitanja odgovara da je važno napokon imati izbore. Čini mi se da su oni do te mjere izmoreni ovom situacijom gdje nisu imali ništa da kažu, da im je bilo kakav aranžman bolji nego nepostojanje istog. Tada su se čuli neki glasovi koji su upućivali na moguću promjenu etničke matrice: „Dajte nam šansu da kažemo makar šta mislimo o ovome svemu!“ Međutim, zbog prirode odnosa u BiH, i zato što mislim da se mostarska situacija ne može tek tako preslikati na cijelu zemlju, ne mogu ignorisati činjenicu da 25 godina nakon rata etničke stranke svaki put uspijevaju da kapitaliziraju na standardnoj priči i sukobima, bez većih problema. Recimo da se danas jedan manji dio izbornog tijela mobilizira na taj način. Drugi proizilazi iz stanja u kojem se BiH nalazi, a to je potpuna zarobljenost države od strane političkih partija, činjenica da su mnogi direktno i materijalno ovisni o politici kroz ogromnu javnu potrošnju…direktno se prijeti ljudima koji su na budžetu, koriste se vrlo nedemokratske i represivne metode da se ljudi natjeraju da glasaju za etničke opcije. Kombinacija te dvije stvari onemogućava prodor i pojavu alternativa. Iako bih ja to volio intimno, bojim se da ne mogu reći da vidim prostor za to, prvenstveno iz razloga nepostojanja jasno definirane i od građana Mostara prepoznate, alternative.
Ima tu pojedinačnih stranaka koje bi sigurno mogle igrati važnu ulogu, ali plašim se da zadati okvir unutar kojeg se sve odvija: ponovno otvaranje pitanja kome će „pripasti Mostar,“ važnost etničke mobilizacije „neće valjda Bošnjaci Hrvatima dozvoliti da preuzmu Mostar?,“ pitanje „Stolnog grada“ i slično, zatvara prostor alternativama.
Na ovaj način se nameće jedan način gledanja na odnose u BiH, a koji je potpuno porazan za građane, jer se iza deklariranih ciljeva zaštite naroda krije čist i nepatvoren kriminal i uzurpacija javnog. Hajde da i prihvatimo da su neki ljudi krajem početkom devedesetih i bili iskreni nacionalisti, međutim ovo sada su prevashodno kriminalci i uzurpatori javnog.
Na sličnoj priči, i zahvaljujući takvoj retorici, Dragan Čović nije ni morao voditi kampanju koliko je kampanje za njega uradio Željko Komšić. Mislim da kada uzmemo ta dva elementa u obzir, prostor za razvoj alternative se značajno sužava.
Važno je, međutim, da će građani Mostara, po prvi put će imati šansu da glasaju nakon toliko godina, naravno ukoliko izbori uopšte i budu održani ove godine.
INTERVIEW.BA: Spomenuli ste i upitno održavanje izbora u našoj zemlji. U čijem je interesu da se oni ne održe?
HUSKIĆ: Svakako da ima pojedinih stranaka kojima takva vrsta relegitimacije u ovom momentu ne odgovara. Tu bih naveo DF, a i SDA ima svojih problema. Međutim, nisam stekao dojam da neko preza, u pravom smislu te riječi, od izbora. SNSD-u je čak u interesu da se izbori čim prije održe. S obzirom na to kakvi su trendovi, do koje mjere je SNSD anulirao „opoziciju“ i doveo njihovo i djelovanje institucija u RS do besmisla, način na koji vrbuje kadrove opozicije, posebno sada sa Mićom Mićićem i najavljenim „preuzimanjem Bijeljine,“… sve to indicira da se SNSD sprema na izbore, te da pod ovakvim uslovima, sa ovako potentnom mašinerijom i ljudstvom, itekako žele da se održe izbori. Ni ostalim strankama izbori neće biti problem. Zaista ne vidim taj orkestrirani pokušaj da se izbori ne održe, a da bi se neko stanje zadržalo. Pored toga, moramo uzeti u obzir i epidemološku situaciju i način na koji je ona utjecala na izbore u Srbiji i Hrvatskoj, pa i Makedoniji. Ne možemo zanemariti činjenicu da ne znamo u kakvo to kasno ljeto i jesen ulazimo, i da li će se izbori s obzirom na pandemiju uopšte i moći održati. A nije jasno, na kraju krajeva, ni da li će budžet biti usvojen u Domu naroda. Sve su ovo pitanja koja zavrjeđuju analizu, ali nažalost, u ovom momentu nemamo informacije na osnovu kojih bismo mogli procijeniti da li će se izbori zaista održati ove godine, i ako ne, kada će.
Ukoliko se ne održe, otvoriće se debata oko toga da li lokalne izbore uopšte održavati naredne godine ili ići ka famoznoj sinhronizaciji izbornih ciklusa, tačnije da i lokalni i opšti izbori idu 2022. godine.
Ukoliko se to desi, po mom mišljenju, ključni problem je to što mi više nećemo imati kampanje za lokalne izbore, bazirane na lokalnim temama. One će potpuno nestati, na način na koji su znale nestati i tokom prethodnih lokalnih izbora, kada su opšte teme koje veze nemaju sa lokalom gutale lokalne. Ukoliko su izbori ciklusi sinhronizuju – možete zaboraviti lokalne teme.
INTERVIEW: S obzirom na mnogobrojne prijave CIK-u oko neregularnosti izbora, hoće li na izborima presuditi glasači ili brojači?
HUSKIĆ: Kod nas presuđuju brojači, to je potpuno jasno jer je integritet izbornog procesa davno doveden u pitanje. Sve je ovo oko izbora i imalo smisla dok ste imali CIK koji nije bio pod ovolikom kontrolom političkih stranaka. Međutim, ako i zanemarimo CIK, i tada imamo nekoliko stvari koje ukazuju da postoje brojni problem sa integritetom izbornog procesa. Imamo neažurirane biračke spiskove na više načina. Pored mrtvih koji se pojavljuju na tim spiskovima, što je manje važan dio, mi imamo značajne greške u smislu broja građana koji su u momentu glasanja uopšte u BiH. Mi uzimamo registarske podatke o ljudima koji imaju više od 18 godina i oni ulaze na birački spisak u procesu pasivne registracije. Jedno od najvažnijih pitanja je koliko tih ljudi se nalazi u BiH u momentu glasanja.
Iseljavanje građana BiH je evidentan trend, i većina tih ljudi iako odlazi iz zemlje uglavnom zadržava bh. državljanstva, vode se kao da su tu, što znači da imamo pogrešne informacije u startu.
Ako uzmete te podatke u obzir, izlaznost u BiH je značajno veća nego što se prikazuje. Mnogo više od 50 posto ljudi izlazi na izbore. Ovo govorim jer je važno shvatiti koliko se veliki prostor za manipulaciju otvara neažurnim spiskovima, kao i da dosta dugo u BiH operišemo konceptom tzv. „silent majority.“ Onih ljudi koji nikako ne izražavaju svoje mišljenje jer, iz ko zna kojih razloga, ne žele da glasaju. Dugo se smatralo da je to nedostajuća karika za promjene u BiH, ali prema podacima Centra za izborne studije, njih u stvari i nema više od 30-35 posto. Drugo bitno pitanje, a koje se direktno tiče integriteta procesa, jeste ogroman broj nevažećih glasačkih listića, oko 10 posto, i on bez sumnje ukazuje da nešto sa procesom nije u redu.
Ili ovaj narod ne umije ispuniti glasačke listiće, ili na taj način izražava svoje nezadovoljstvo, ili je u pitanju pokušaj ozbiljne malverzacije na izborima.
Sve više od tri posto je apsolutno neprihvatljivo. Pustite priču da su OSCE-ovi posmatrači rekli da su regularni, od njih ne možemo očekivati da će ocijeniti izbore na pravi način. Ali, podaci o kojima govorim, jasno upućuju na to da se ovdje radi o ozbiljnim malverzacijama i da proces nije u redu, te je jasno zašto građani većinom i nemaju povjerenja u izborni proces.
INTERVIEW.BA: Dragan Čović je nedavno izjavio: „Ako izborna volja Mostaraca bude da u Gradskom vijeću sjedi osam ili devet Mostaraca srpske nacionalnosti onda će to tako i biti.“ Kako komentarišete ovakvu izjavu?
HUSKIĆ: Da li to znači „ne namjeravamo srpskom narodu dati nikakvo privilegovano mjesto u čitavoj ovoj priči, niti se osiguravaju mjesta za njih“, pa kažemo „ako ih bude na listama, ako ih građani izaberu“ onda će biti i izabrani?
Politički licemjeri se uvijek vraćaju na tu famoznu „volja građana“ kada ne žele nešto da kažu direktno.
Nisam siguran šta se pritom ovdje tačno želi reći. Nisam do sada shvatio „pritiske“, posebno od Čovićevog prirodnog partnera Milorada Dodika, za poboljšanjem pozicije Srba u Mostaru ozbiljno. SNSD Mostar ne smatra svojim dijelom teritorije i RS je ono na što se oni fokusiraju. Baš kao što i hrvatske stranke gledaju Hercegovinu i Mostar kao svoje isključivo područje. I baš kao što SDA, to se mora reći, ima dio BiH „pod kontrolom Armije BiH“, u svom fokusu. Sve izvan je od manjeg interesa. Zato su Stolac i Mostar problem, jer je nejasno kome etnički pripadaju i zato su problem u odnosima HDZ i SDA. Drago bi mi bilo da se u Mostaru pokuša na kvalitetan način akomodirati srpska manjina u Gradskom vijeću, pa da se i na taj način pokaže da je ovaj konsocijalni aranžman, na kojem insistiraju, moguće unaprjeđivati kroz davanje privilegovanog statusa manjinama, a koje nisu u stanju da ostvare ovo u čemu Čović govori, da „voljom građana“ budu izabrani.
INTERVIEW: Političke stranke uspjele su se dogovoriti za nekoliko mjeseci za nešto što nisu mogle ili htjele godinama, rješenje za Mostar. Šta se desilo pa je došlo do ove promjene, da li je bio u pitanju pritisak međunarodne zajednice?
HUSKIĆ: Prvenstveno pritisak međunarodne zajednice, jer se dešavalo nekoliko stvari, imali ste presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Irme Baralije… Kada evropskim partnerima u Briselu kažete: „Ovo su pravila po kojima bi trebalo da funkcioniše država, ovo je Ustav“ (a Evropska konvencija je integralni dio Ustava BiH, član 22 i primjenjuje se direktno i starija je od svih ostalih zakona) mi kada kršimo Konvenciju, kao u slučaju Sejdić-Finci, Irme Baralije, Pilav… mi kršimo Ustav BiH,
Ako gledamo s pravne strane, Član 2.2. Ustava BiH sadrži sva prava i slobode garantovane Evropskom konvencija i njenim protokolima, a koja se primjenjuje direktno. Sa druge, Član 10.2, koji govori o amandmanskoj proceduri, kaže da ne možete nikakvim amandmanom niti izmjenom Ustava eliminisati, niti umanjiti, prava sadržana u Članu 2.2, dakle dalji pravac razvoja BiH bi trebao biti jasan. Jasno nam je rečeno od strane EU da se kroz izmjene Ustava BiH ne smijemo udaljavati od Evropske konvencije. Na ovome treba insistirati jer se ovdje radi o pitanju vladavine prava, što EU, nadam se, još uvijek smatra važnim pitanjem za BiH. Insistiranje prema Briselu na poštivanju zakona i Ustava (Evropske Konvencije), očito je omogućilo stvaranje sinergije da se pitanje Mostara riješi. Riješilo se na način koji meni kao građanu BiH nije zadovoljavajući, ali makar se postiglo rješenje.
Vrlo dobronamjerni ljudi često prizivaju promjenu Dejtona i skidanje „luđačke košulje“ koju nam je nametnula međunarodna zajednica, ali pritom moraju biti svjesni da će rješenja koja će doći u tom post-Dejtonu proizaći iz trenutnih političkih odnosa i po mom mišljenju mogu biti samo gora od postojećih.
Ja sam vremenom postao veliki branitelj Dejtona i dosljednog poštivanja istog jer su sve moguće alternative Dejtonu gore. Sve što se dešava zadnjih 10-15 godina i jesu pokušaji promjene Ustava. U to se naša politika pretvorila zadnjih 15 godina. Mi isključivo govorimo o tome kako BiH treba biti organizovana, da li je treba biti i slično. Oni koji gaje ideje da buduće rješenje može biti bolje od Dejtona, moraju biti svjesni da su se okolnosti, lokalne, regionalne i globalne, bitno promijenile od 1995. godine. Nema više aktera koji bi forsirali ili insistirali na provedbi i jačanju građanskog koncepta. Čak i ljudi koji su dobronamjerni i insistiraju na tome, pozivajući se pritom počesto upravo na EKLJP, to vrlo naivno posmatraju. Mislim da je jasno da se danas uglavnom govori jezikom real-politike, da se govori jezikom moći. Snažan normativni akter bi mogla i trebala biti EU, ali se njena snaga i uticaj u BiH nažalost smanjuje.
Naivnost u takvim uslovima zna biti vrlo skupa, a naivnost i vjerovanje u norme i principe međunarodnog prava koštala je ovaj narod jako puno.
Ta naivnost tokom rata, očekivanje strane vojne intervencije, naivnost koja se nastavila nakon rata kroz očekivanje da će sve probleme riješiti neko drugi, a posebna sadašnja naivnost, vjerovanje da pravila i međunarodno pravo još uvijek imaju primat nad silom, znaju biti vrlo skupa. Živimo u svijetu u kojem je sila ponovo preuzela glavnu riječ. Kome to nije jasno, vrlo skupo će plaćati sopstvene greške.
