Profesorica na Pravnom fakultetu u Banjaluci i poslanica SDS-a u Narodnoj skupštini Ivanka Marković jedna je od najviše zaslužnih za donošenje zakona u Republici Srpskoj (RS) kojim se nasilje u porodici više neće tretirati kao prekršaj, već krivično djelo. Ona više od 20 godina radi na suzbijanju nasilja u porodici, a jedna je od rijetkih osoba u BiH koja je javno govorila o seksualnoj korupciji. U intervju za naš portal govorila je o porastu broja poziva za prijavu porodičnog nasilja u vrijeme pandemije koronavirusa, neadekvatnoj reakciji nadležnih o radu sigurnih kuća, te je odgovorila na pitanje da li je problem u zakonima ili njihovoj primjeni u našoj zemlji, kada je riječ o ovom problemu.
INTERVIEW.BA: Predstavnici Sigurne kuće u Sarajevu rekli su nam podatak kako je broj SOS poziva tokom aprila duplo veći nego u martu, dakle, u vremenu kada je već bila prisutna pandemija koronavirusa. UG “Budućnost” je zabilježilo broj poziva na SOS telefon veći za čak 30 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine. Da li je slična situacija i u RS-u?
MARKOVIĆ: Prema podacima kojima raspolažem, u nekoliko NVO u Republici Srpskoj se bilježi porast broja poziva na SOS liniju 1264 od strane žrtava nasilja u porodici u mjesecu aprilu u odnosu na mart mjesec ove godine. Tako npr. u aprilu mjesecu je NVO Udružene žene u Banjaluci primila 116 poziva, a u martu mjesecu 105, što predstavlja povećanje od 10 posto. Međutim, ako se podaci uporede sa mjesecom aprilom u protekloj 2019. godini kada je zabilježeno 95 poziva, onda je to povećanje od 20 posto. NVO Lara iz Bijeljine za mart mjesece bilježi 44 poziva, a za april mjesec 55 poziva, a NVO Budućnost iz Modriče u martu mjesecu je primila 94 poziva, a u aprilu mjesecu 140. Dakle, sve NVO organizacije bilježe porast broja poziva žrtava nasilja na SOS liniju 1264 što nesumnjivo potvrđuje tezu da je u periodu pandemije uzrokovane corona virusom došlo do povećanja nasilja u porodici. Jedino logično i prihvatljivo objašnjenje za takvu situaciju proizilazi iz činjenice da je veliki broj stanovnika Republike Srpske u ovom periodu, zbog mjera koje su bile propisane u cilju suzbijanja pandemije, bio prisiljen da vrijeme provodi sa svojom porodicom. Ukoliko se zna koji su uzroci nasilja u porodici, bilo je i očekivano da u takvoj situaciji dođe do porasta nasilja u onim porodicama u kojima se ono već dešavalo, u manjoj ili većoj mjeri, ali i do pojave nasilja u porodicama u kojima se to ranije nije dešavalo. I ministar unutrašnjih poslova RS je početkom maja mjeseca dao izjavu da je za protekla dva mjeseca smanjen broj svih krivičnih djela, izuzev slučajeva nasilja u porodici.
INTERVIEW.BA: U pojedinim kantonima je na snazi bila odluka o obustavi smještaja novih korisnica u sigurne kuće, a nisu bile spremne izolacione prostorije u kojima bi provele vrijeme izolacije. S druge strane, ovakve ustanove su u Španji proglašene osnovnim ustanovama, dok u Belgiji i Francuskoj su žene koje trpe nasilje mogle pomoć potražiti i u apotekama. Zašto nismo dobili reakciju odgovornih na vrijeme, kakva je ovim poslana porukama ženama koje trpe nasilje?
MARKOVIĆ: Kada je u pitanju smještaj u sigurne kuće, moram reći da i u tom pogledu postoje razlike između pojedinih sigurnih kuća na teritoriji Republike Srpske. Sigurna kuća u Banjoj Luci od polovina marta mjeseca do 30. aprila nije primala nove korisnike jer nije imala odgovarajuće uslove za izolaciju. Međutim, to ne znači da nije postojala potreba za smještajem žrtava nasilja jer je u toku aprila mjeseca došlo do povećanja zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u Sigurnu kuću od strane centara za socijalni rad (u pet slučajeva centri za socijalni rad su tražili hitnu mjeru podrške u Sigurnu kuću za ukupno 11 žrtava). Sigurna kuća u Modriči je tokom ovog perioda stalno primala nove korisnice (uz primjenu propisanih mjera izolacije) i popunjena je u punom kapacitetu. Kada je u pitanju Sigurna kuća u Bijeljini nije bilo posebnih zabrana za smještaj korisnica, a novu korisnicu su primili prije deset dana. Dakle, imamo potpuno različitu situaciju na području Republike Srpske što zapravo ukazuje na neadekvatnu reakciju nadležnih organa, odnosno kriznih štabova koji nisu propisali posebna pravila za rad sigurnih kuća u ovoj situaciji koja bi bila obavezujuća za sve. Zaboravilo se na značaj porodice i njenu ulogu u društvu, odnosno na negativne efekte koje nasilje u porodici ostavlja na svako, pa i naše društvo. Ova situacija bi trebala biti upozorenje nadležnim institucijama da moraju pravovremeno reagovati, da je neophodno propisati pravila postupanja u vanrednim situacijama prije nego što se takve situacije dese, a ne da čekaju da se nešto desi pa da tek onda reaguju. Naime, svaka reakcija nadležnih organa koja bi išla u ovom smjeru u ovom trenutku je već zakašnjela. Takva reakcija nikome ništa ne donosi, a najmanje žrtvama nasilja u porodici.
INTERVIEW.BA: Da li će se tek nakon što i zvanično prođe pandemija koronavirusa pokazati koliko je nasilja bilo, kada se ženama otvore mogućnosti da, osim psihološke pomoći, i fizički potraže pomoć?
MARKOVIĆ: Nisam sigurna da će prestanak pandemije ili stanja izazvanog pandemijom otkriti pravi broj slučajeva nasilja u porodici koji se desio za ovo vrijeme. Činjenica je da će se mnoge žrtve pomiriti sa stanjem u kojem žive jer su mnogi ostali bez posla, a i bez nade da nađu posao, što im onemogućava da obezbijede uslove za normalan život svoje djece i sebe. Kao što znamo, ne postoje mjere kojima se obezbjeđuje trajno rješavanje nezaposlenosti žrtava nasilja u porodici, a privremena rješenja im obezbjeđuju lični dohodak koji nije dovoljan za plaćanje minimalnih životnih potreba.
INTRVIEW.BA: Da li su i u kojoj mjeri žene u Bosni i Hercegovini upoznate sa zakonima i institucijama koje ih štite i koje im mogu pružiti pomoć?
MARKOVIĆ: Teško je odgovoriti na ovo pitanje, jer nemamo istraživanja koja bi govorila o tome. Ako uzmemo u obzir da se poslednjih godina mnogo učinilo na ovom planu, da se provode razne akcije vladinog i nevladinog sektora sa ciljem da se žene u BiH upoznaju sa svim pravima koja ima pripadaju, pa i sa pravima koja imaju u slučaju nasilja u porodici, kao i sa institucijama koje im pružaju pomoć, te da se to radilo putem svih mogućih medija, moj zaključak bi bio da su žene u Bosni i Hercegovini imale priliku da se upoznaju sa tim pravima i institucijama. Međutim, koliko su one to zaista i iskoristile, otvoreno je pitanje. Neke od njih nemaju pristup svim medijima, neke možda nisu imale potrebu da se sa tim upoznaju prije nego što im se desilo nasilje, itd. Upravo u cilju obezbjeđivanja potpune informisanosti žrtava nasilja u Republici Srpskoj je poslednjim izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisana obaveza svih subjekata zaštite da u prvom kontaktu obavijeste žrtvu, na njoj razumljiv način, o svim pravima koja ima u skladu sa ovim i drugim propisima i o ustanovama, organima, pravnim licima i organizacijama koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu.
INTERVIEW.BA: Da li imamo kvalitetne zakone koji tretiraju porodično nasilje na pravi način ili je problem u njihovoj primjeni? U nekim slučajevima se kao olakšavajuća okolnost uzima da je počinioc “porodičan čovjek” i slične primjedbe. Da li se ove stvari moraju doraditi, koji su nedostaci bh. zakona?
MARKOVIĆ: Zakoni koje imamo u Bosni i Hercegovini, a koji tretiraju problem nasilja u porodici, prema mom mišljenju, daju mogućnost pružanja adekvatne zaštite žrtava, a i mogućnost adekvatnog kažnjavanja učinilaca. Problem je u njihovoj primjeni, odnosno u činjenici da u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji nulta tačka tolerancije na nasilje nad ženama. Zabrinjava činjenica da se u medijima mogu pročitati stavovi akademskih građana iz kojih provejava ne samo nerazumijevanje ove problematike, već i jedan nihilistički odnos prema ovom problemu. Ako takvi građani jednog dana budu u prilici da primjenjuju ove zakone, od njih ne treba očekivati da će ih primjenjivati u interesu žrtve, već u interesu učinioca. A na toj liniji su i oni koji, kao olakšavajuću okolnost kod odmjeravanja kazne za krivično djelo nasilja u porodici koje je učinjeno pred djecom, uzmu okolnost da je učinilac porodičan čovjek, otac dvoje djece. Lično smatram da je potrebnije vršiti stalnu obuku svih učesnika u postupcima pružanja pomoći i zaštite žrtvama nasilja u porodici, kako bi oni na adekvatan način i u interesu žrtve primjenjivali postojeće zakone. Pri tome normalno moramo svaki dan raditi na podizanju svijesti građana Bosne i Hercegovini o neprihvatljivosti nasilja u porodici sve dok ne dostignemo nultu stopu tolerancije na nasilje u porodici..
