Zilha Šeta, poznatija kao Tetka Zilha, jedan je od simbola Sarajeva još od ratne 1992. godine kada je počela sa radom u Narodnoj kuhinji Stari Grad, gdje je ostala sve do danas. Korisnici ove kuhinje od nje ne dobivaju samo obroke, već i osmijeh, toplu riječ, pa i zagrljaj. Od rada nije odustala ni u doba Korona virusa, iako spada u rizičnu skupinu zbog godina, ali i dijabetesa. Sa ovom dobitnicom Međunarodne nagrade za dobročinstvo u Turskoj smo razgovarali o načinu rada u vrijeme pandemije Korona virusa, spremnosti ljudi da pomognu, strahu od širenja ovog virusa, te borbi da oni koji nemaju dovoljno sredstava i u novonastaloj situaciji dobiju obrok.
DOVOLJAN OSMIJEH NA LICU: „Kada danas dam za iftar čorbu, rižoto, pa meso iskuham, pa kolač, pa kilogram hurmi, jogurt, pa što je najljepše, onaj somun sa ćurukotom, već vam zazubice rastu“.
INTERVIEW.BA: Vi ste jedan od simbola Sarajeva, sa neiscrpnom energijom koju imate kako biste pomagali svima kojima je pomoć neophodna. Kako biste opisali osjećaj kada pomažete drugima, kako se Vi osjećate sve ove godine?
TETA ZILHA: Počela sam na ovim vratima 27. marta 1992. godine, tu sam sve do danas. Dovoljno je da vidite osmijeh na licu i zahvalu. Staža imam više od 50 godina, ali radim od srca ovaj posao. Voljela bih da svako provede 24 sahata sa nama, da vidi šta su naši građani ili insani pozitivni. Ima i onih negativnih, koji samo gledaju šta drugi rade, a nikada nisu rekli šta su oni uradili. Da vi dođete na adresu da jednoj staroj majci donesete lijepu, toplu čorbu, ili hljeb ili tabletu, osjećali biste se još i bolje.
INTERVIEW.BA: Zbog posebnih mjera zabrane, stariji od 65 godina su do nedavno morali boraviti u kući radi svoje sigurnosti. Ipak, vi ste radili?
TETA ZILHA: Sve sam dane radila. Angažovala sam se za Koronu gošću koja nas je posjetila. Bili smo spremni na nagovor ministrice Jasne Agić od 15. marta, kada još nisu počele zabrane. Došla je u kuhinju poslije radnog vremena i rekla: „Šta ćemo učiniti i kako“?. Napravili smo plan dostave na adresu, po kojem smo radili. Hvala Bogu mnogi se javljaju danas, hoće da prošetaju od 9:00 do 13:00 sati. Neće više da im se donosi, kažu: „Da i mi vama olakšamo“. Dočekala sam i ovaj ramazan, a od 1992. godine nisam još nikada u svojoj kući iftarila, nisam dočekala nijedan Bajram, ali sam doživjela ljepotu sa porodicom. Znam da je moja porodica uz sofru iftarsku, moja unučad, i stid me je reći u ovom vaktu, da mi iz prsa lijepo, kao da dijete dojim. Kada danas dam za iftar čorbu, rižoto, pa meso iskuham, pa kolač, pa kilogram hurmi, jogurt, pa što je najljepše, onaj somun sa ćurukotom, već vam zazubice rastu. Vidite ove donatore koji su obezbijedili sve ovo, to je nešto posebno, a pogotovo što su bez poziva obezbijedili sami mliječne proizvode i krompir, to je donacija Rijaseta. Ponudili su mi i artikle koji ne trebaju. Imam mesa i pavlake, jedino mi fali voća i povrća da upotpunim ovu ljepotu. Meni je neprijatno pričati, ali ovo je istina – sve dođe.
INTERVIEW.BA: Kako sada izgleda Vaš dan, šta vas obraduje u ovim trenucima?
TETA ZILHA: U pet otvorim kuhinju, pristavim prve kazane i u devet sati druge. To nije kazanska hrana, već isto kao da imate najbogatiju sofru sa pet artikala. To su stare majke, nane naše. Ja nisam imala nanu, ali znate kako je to kada se djeca u krilo uvale, pa iz jedara dobijete orah, bombonu…To je život koji mene čini sretnom i imam jako sretnu porodicu, troje krasne unučadi, tako da jedino u ovom vaktu to me nije sramota reći. Ovu godinu ne mogu da postim, imam visok šećer, na inzulinu sam.
INTERVIEW.BA: S obzirom na broj zaraženih i posebne preporuke, da li vas je strah ovog virusa i na koji način se štitite u kuhinji?
TETA ZILHA: Mi smo počeli prvi i koristili smo svu zaštitu koju su nam rekli. Uzela sam litar boje i nacrtala zebre ispred kuhinje, kao one na ulici, tako da svaki socijalni razmak poštujemo. Dostavu smo vršili kući za 95 ljudi. Ne kontaktiramo direktno, više nema poljubaca kažu, pa nema vjere, otvorenih džamija, crkava, bilo koje vjere, pa kad je Meka zaključana…bojim što nestaje vjere…mogli bismo malo bolji ljudi biti.
INTERVIEW.BA: Kažete da ljudi pomažu, da jedan dan tražite namirnice, a drugi dan ih već dobijete. Kakvu pomoć ste imali tokom ovih dana?
TETA ZILHA: Prvi put kada sam stavila na svoju stranicu da nisam imala posuda za podjelu jednokratne hrane, odazvao se dogradonačelnik koji je odvojio dvije trećine plate, pa nam je kupio od uprave Grada. Dobili smo od Kriznog štaba FBiH sredstva i zaštitne rukavice i maske, ništa nam nije više trebalo, higijena iznad svega. Moji vatrogasci s Vratnika su mi napravili hlora da stavim pred kuhinju, pa ako neko i uđe, da tu bude dezinfekcija, slomiše se brišući. Ja samo pitam (misli na Koronu): „Jesi li ovdje?“. Evo mašala, nadam se da će proći, a da nas neće posjetiti gospođa Korona, bar ove prostorije. Ja imam šalu: „Da mi je uhvatiti za rep, pa da udam tu Koronu!“.
