Nedavno je više od 100 američkih organizacija uputilo otvoreno pismo medijima i zdravstvenim institucijama. poručivši da je LBTIQ populacija posebno izložena diskriminaciji u vrijeme korona virusa, te da se zato ustručavaju zatražiti pomoć u vidu zdravstvene zaštite.
Piše: Adin Šabić
Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, jedna od predstavnica LBTIQ populacije čiji identitet je poznat redakciji, rekla je za Interview.ba da da joj teško pada izolacija jer živi sa roditeljima koji su homofobni, te joj nedostaje privatnost i sigurnost.
– Moj život u izolaciji je dosta promijenjen, s obzirom da sam jako ekstrovertna osoba pa mi nedostaje socijalizacije. Zbog navedene situacije javljaju se problemi sa snom, anksiozni napadi i panični napadi – opisala je ona.
Napominje da su joj roditelji u radnom odnosu, te da ima redovna primanja i zalihe hrane.
– Svakodnevno prisustvujem online nastavi, pa time popunim dan. Također, radim neke kućne poslove da popunim prazne sate. Nedostaju mi prijatelji/ce, kolege/ice iz organizacije i moja djevojka – dodaje.
Ipak, nada se da će se uskoro sve vratiti u normalan tok života, te da ovakva situacija neće ostaviti velike tragove na mentalno stanje ljudi.
Amina Imamović iz Sarajevskog otvorenog centra za Interview.ba pojasnila da je da svi djelatnici SOC-a imaju privilegiju da rade od kuće, te se ne izlažu virusu, poput mnogih radnika i radnika uslužnih djelatnosti.
– Dakle, ostao mi je isti princip za odmor i za rad, samo sa tim da odmor ostaje u sferi kućnog prostora. Naravno kao i svima, pa tako i LGBTIQ zajednici, nedostaje mi provoda i druženja sa dragim ljudima – pojasnila je.
Kada je riječ o životu u izolaciji, pojašnjava:
– Problemi na koje nailazim trenutno meni kao queer ženi nisu toliko izraženi, jer svi i sve kad-tad u životu smo živjeli/e u svojstvenoj izolaciji, a neke osobe žive cijeli svoj život u izolaciji. Tako da je nekako lakše kada znamo da su queer osobe i strejt/cis osobe suočene sa istim restriktivnim mjerama –.
Ipak, problemi na koje nailazi su, kako kaže, društvenog karaktera.
– To su problemi koji još više isključuju i zanemariju i doprinose nasilju nad ljudima u pokretu. Problemi (ne)zaštite radnica. Problemi zanemarivanja članova i članica našeg društva koje bivaju žrtve nasilja. Nažalost, nisam u mogućnosti organizovati druženja za zajednicu koja mi zaista mnogo nedostaju.Te aktivnosti smo sada prilagodilie online prostoru, pa ipak druženja nastavljamo, samo nefizički. U ovim vremenima je od velike važnosti stvoriti prostor – fizički ili virtuelni gdje će zajednica razgovarati o problemima ili se jednostavno družiti – zaključuje ona.
(I.S., Interview.ba)
