Prijaviti korupciju u Bosni i Hercegovini može se smatrati prilično hrabrim i odvažnim potezom. Sanjin Sinanović je to prije dvije godine uradio, ukazujući na osnovanu sumnju unaprijed namještenog konkursa u Centralnoj banci Bosne i Hercegovine, čiji je i sam zaposlenik. Njegov život se mijenja na gore od tada, jer protiv njega se pokreće čitava plejada kaznenih mjera u vidu neosnovane krivične prijave protiv njega (prijava odbačena kao neosnovana od strane postupajuće tužiteljice), pokreću se disciplinski postupci, udaljava se iz radnog kolektiva donošenjem rješenja o suspenziji na poslu, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) tri puta odbija dodijeliti mu status „uzbunjivača“, koji bi ga štitio od odmazde zbog ove prijave, navodeći kako nisu utvrdili njegovu „dobru volju“… Ipak, tračak nade stigao je nedavno od Žalbenog vijeća pri Vijeću ministara BiH. Kaže da su mu djeca inspiracija jer borba za njega jednostavno ne prestaje. „Gdje ću sada da odustanem nakon tolike borbe, tolikih besanih i neprospavanih noći?“, poručio je on, a više o njegovoj borbi, prijavama, problemima kroz koje prolazi i sudskim postupcima čitajte na našem portalu!
LJUDI PRIHVATAJU NEPRAVDU KAO SASTAVNI DIO ŽIVOTA: Kada kažem da sam razočaran u ljude, želim da naglasim kako sami ljudi svu nepravdu koja im bude učinjena, prihvataju „zdravo za gotovo“ i gledaju na to kao da je sastavni dio naših života. Definitivno smatram da smo sami krivi zašto živimo u ovakvom društvu (korupcije, nepotizma, poltrona i ulizica) jer nepravdu prihvatamo, ne bunimo se, ne tražimo bolje, mali je broj ljudi poput mene a siguran sam da nas ima više, da bi uspjeli promijeniti na bolje mnoge stvari u BiH.
INTERVIEW.BA: Nedavno ste dobili rješenje Žalbenog savjeta u Vijeću ministara BiH kojim oni usvajaju Vašu žalbu, što je jedna mala pobjeda. O čemu se radi?
SINANOVIĆ: Obratio sam se prethodno Agenciji (op.a. APIK) da mi omoguće pristup podacima, jer sam raspolagao nezvaničnim informacijama (koje su se kasnije potvrdile kao tačne) da je lice (službenik APIK-a) koje je učestvovalo i odlučivalo o mom statusu ranije ostvarilo značajnu saradnju sa institucijom u kojoj radim i jasno mi je zbog čega možda nisam dobio taj status „uzbunjivača“. Tada su bitni fakti i papiri do kojih je jako teško doći i zato sam koristio odredbe Zakona o slobodnom pristupa informacijama, prema kojem mi je djelomično bio odobren pristup, zbog čega sam bio prinuđen da uputim žalbu prema Žalbenom vijeću u Vijeću ministara BiH, koji su utvrdili da je moja žalba osnovana i naložili su APIK-u da mi se omogući pristup traženim informacijama.
INTERVIEW.BA: Sanjine, Vaša priča o borbi protiv korupcije počela je još prije tri godine i to raspisivanjem jednog javnog oglasa u jednoj državnoj instituciji. Kako je sve to izgledalo, šta vas je ponukalo na ovu borbu?
SINANOVIĆ: Moja priča je sigurno stanje koje dijele hiljade i hiljade drugih ljudi koji žive i rade u BiH. Međutim, ja sam samo možda jedan od rijetkih ljudi koji su odlučili da idu do kraja u traženju pravde i isključivo onog što im pripada po zakonu. Javni oglas za popunjavanje određene radne pozicije je bio objavljen u instituciji gdje radim od 2006. godine, gdje sam se sa mojim kolegama odlučio prijaviti, obzirom da smo ispunjavali sve uslove za rad na tom radnom mjestu. Specifično je bilo to da smo znali, čak i prije raspisivanja i objavljivanja samog javnog oglasa, ko je zapravo osoba koja će biti primljena na to radno mjesto, ime i prezime, odakle dolazi. Ja sam u Općini Stari Grad ovjerio izjavu kojom imenujem (punim imenom i prezimenom) kandidata koji će biti primljen na to radno mjesto, što se na kraju i potvrdilo kao apsolutno tačno. Na sami dan testiranja, 14 kandidata je pozvano, a 10 kandidata je i pristupilo testiranju, uključujući i kandidata koji će u konačnici i biti izabran. Zamolio sam prije početka testiranja prisutne članove Komisije za provođenje testiranja po proceduri i jednog člana Komisije za izbor kandidata da se javno obratim prisutnima, što mi je i odobreno. Ustao sam, pozdravio sve prisutne i pročitao izjavu na kojoj sam (imenom i prezimenom) ukazao da će upravo ta osoba biti primljena po javnom oglasu. Nakon što sam obznanio ime i prezime kandidata, prisutni kandidati u sali su pozdravili aplauzom moju hrabrost i sjeli u nevjerici. Radili smo test, gdje su rezultati objavljeni sutradan i utvrđeno je da od nas 10 kandidata, samo jedan kandidat je osvojio 72 boda, odnosno „favorizovani kandidat“, dok je nas preostalih 9 kandidata ostvarilo ukupno 74 boda, dakle mi svi zajedno 74 boda. Ja sam bio drugoplasirani sa „čak 20 bodova“. Interesantnu činjenicu predstavlja podatak da nas 9 kandidata imamo preko 100 godina radnog iskustva iz tražene i testirane oblasti, a „favorizovani kandidat“ veoma skromno i kratkotrajno iskustvo.
INTERVIEW.BA: Da li se tada odlučujete da podnesete žalbu prema vašoj instituciji?
SINANOVIĆ: Tada se odlučujem da podnesem žalbu, što su učinili i drugi učesnici konkursa (još dva kandidata) prema instituciji, koja u konačnici odbija sve žalbe kao neosnovane. U isto vrijeme se onemogućavaju moji zahtjevi za slobodan pristup informacijama, ne odobrava mi se da vidim kompletnu (već samo djelomično) dokumentaciju „favorizovanog kandidata“ i metodologiju tačnih odgovara (gdje će se na Sudu BiH utvrditi da ista kao takva zapravo i ne postoji, gdje ocjenjivač navedenih testova na osnovu samo njemu poznatih razloga cijenio odgovore svih kandidata). Bitno je napomenuti kako je ove testove ocjenjivala osoba sa istim prezimenom i istom ulicom stanovanja, kao i izabrani kandidat. Predsjednik komisije za izbor kandidata je bila osoba koja po svojoj struci i svom radnom iskustvu nikada nije imala bilo kakvog dodira sa pozicijom traženom javnim oglasom. Na primjer, kao da o prijemu električara u radni odnos, odlučuje vodoinstalater, mesar ili moler, uz dužno poštovanje navedenih profesija! Smatrajući da sam evidentno oštećen na tom testiranju, jednostavno nisam želio odustati i prihvatiti nametnuto kao zdravo za gotovo, angažovao sam advokata i pokrenuo sam spor na Sudu BiH, gdje sam doživio neugodno iznenađenje da moje radne kolege ne govore istinu dok svjedoče, zapravo da lažno svjedoče bez imalo oklijevanja. Nažalost, izgubio sam taj postupak u oba stepena. Sudske odluke se moraju prihvatiti i poštovati kao takve, bez obzira što ponekad izlaze iz nekog okvira zdravog rezona, razuma i logike, lično smatram u mom slučaju da nisu bile slika i prilika stvarne situacije. Sve navedeno me je ponukalo da pokrenem postupak apelacije prema Ustavnom sudu BiH, gdje neću odustati ni od svoje borbe pred Sudom za ljudska prava u Strazburu. Lično najvećim problemom smatram nepostojanje pravde u BiH, odnosno želim kao problem istaći nepostojanje nade da nam može biti bolje. Nažalost, nema mnogo mjesta za optimizam, zapravo trebate svi dobro da razmislite šta nam se to dešava u ovom trenutku.
INTERVIEW.BA: Bili ste svjesni da će biti različitih reakcije u okolini, porodici, među saradnicima. Da li su vas neke iznenadile?
SINANOVIĆ: Suštinski, vaše kolege vas „podržavaju“ sve dok ne dobiju i oni sami „upite/pritiske“ od strane nadređenih (menadžmenta) da se odrede na čijoj su strani. U tom periodu, svi se zabave sami sobom i svojim problemima koji su nastali, gdje nerijetki zaborave da postojite. Najveću podršku možete imati od članova vaše porodice: supruge, roditelja, sestara, uže rodbine, bliskih i iskrenih prijatelja, kojih je nažalost veoma malo. Nama nedostaje toplina porodice, a upravo vaša energija i pokretačka snaga su ljudi koje volite i ljudi koji vole vas. Konkretno, iznenadio sam se na podršci koju sam dobio od Infohouse-a, dok je evidentno izostala medijska podrška od strane pojedinih medijskih kuća koje imaju jako veliki broj čitalaca i gledalaca, iz njima znanih razloga. Kada se uhvatite u koštac ovakve nepoštene i nejednake borbe sa sistemom „vjetrenjača“ unutar institucija BiH, možete jako brzo da se uvjerite kako one djeluju po jednom sistemu spojenih posuda, gdje brane jedna drugu, čak i toliko daleko idu da su spremni i na nezakonit rad, jer zapravo tu vama preostaje teži put da to i dokazujete, što je jako stresan i dugotrajan posao bez ikakvih garancija da ćete u konačnici to i uspjeti da dokažete, zbog čega ljudi i odustaju na samom početku.
INTERVIEW.BA: Kakva su Vaša iskustva – da li ste eventualno praćeni ili prisluškivani?
SINANOVIĆ: Znam da je to bio slučaj kod mene, što je u jednom primjeru svojim rješenjem i utvrdila/potvrdila institucija koja se bavi zaštitom ličnih podataka – Agencija za zaštitu ličnih podataka BiH, koju doista smatram rijetkom svijetlom tačkom u ovom oronulom sistemskom tunelu. Također, zbog specifičnosti moje trenutne situacije nažalost, u ovom trenutku ne smijem o tome više govoriti. Ali eto, za sada imamo i taj zvanično potvrđeni slučaj nezakonitog snimanja i zloupotrebe videonadzora iz domena tehničke zaštite.
INTERVIEW.BA: Rijetki su ljudi koji su u našoj zemlji naglas progovorili o korupciji. Vi ste jedan od njih, ali vas je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH (APIK) ipak odbila već tri puta. Kako zapravo prema vašem iskustvu završavaju ljudi u BiH koji se odluče na jedan ovakav korak?
SINANOVIĆ: Korupcija kao sistemska bolest utiče na kvalitet života naših gradana, ona je kriva što imamo katastrofalno stanje u obrazovanju, zdravstvu, u gotovo svim sferama našeg života. Borba protiv korupcije ne može biti selektivna i nedovršena kao što je to slučaj danas. Ona treba da bude sveobuhvatna, dakle jedna potpuna, svakodnevna i koordinirana borba od strane svih institucionalnih mehanizama, naročito od strane Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK), koja treba da pruži maksimalnu pomoć i podršku, da sarađuje sa licima koja se odluče da prijave korupciju. Lično smatram da sve institucije koje se bore protiv korupcije treba “osloboditi“ od političkog uticaja ili bolje rečeno od direktnog uticaja pojedinaca na čelu političkih stranaka. Do sada sam odbijen tri puta za prijavu korupcije, gdje nije uvažen moj zahtjev da mi se dodjeli status „uzbunjivača“ kako bih se zaštitio od svih štetnih radnji prema meni, čije posljedice i danas osjetim. Interesantnu činjenicu predstavlja podatak da Agencija i po mojoj trećoj prijavi nije mogla utvrditi moju „dobru volju“. Sva moguća obrazloženja osim moje „dobre volje“ bih nekako lakše prihvatio, jer sama činjenica da otvorite vrata i pređete prag jedne institucije – APIK-a, koja nesumnjivo u BiH ima itekako razloga da postoji i obavlja svoju temeljnu funkciju zbog koje je i osnovana, mislim da predstavlja potvrdu „dobre volje“, sa iskrenom željom da se ovom obespravljenom društvu pruži šansa da imamo normalna život, kakav je dostojan običnom čovjeku u krajnjoj liniji. Nedavno sam predao i moju četvrtu prijavu, koja svaki put uključuje neko drugo koruptivno djelo. Nezvanično imam saznanje da ću i četvrti put da budem odbijen po zahtjevu da mi se dodjeli status „uzbunjivača“, što sigurno neće biti kraj moje borbe i razlog da odustanem. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije i postupanjima od strane APIK-a, doći su sigurno i do jubilarnog desetog zahtjeva, što će ukoliko do toga i dođe biti moj posljednji zahtjev za dodjeljivanje statusa „uzbunjivača“ u ovoj državi. To će biti najbolja potvrda naše stvarnosti i zapravo beznađa za naše cjelokupno društvo.
INTERVIEW.BA: Šta je bio glavni motiv?
SINANOVIĆ: Motiv i snagu sam pronašao u svojoj dječici, koja još uvijek nemaju ni tri godine, jer želim im pokušati omogućiti sigurniji život, da mogu biti ponosni na svog oca koji je hrabro, bez obzira na sva iskušenja, pritiske i prijetnje stisnuo petlju i smogao hrabrosti da se otvoreno konfrotira ovom „nakaradnom“ sistemu i da kaže da mi zaslužujemo bolje i da trebamo promjene, ali da nažalost, olako odustajemo jer nismo ustrajni na tom putu i ne činimo gotovo ništa kako bi nam i bilo bolje, osim što kukamo. Priuštili smo sebi najveći luksuz u životu, odustajanjem od jedne legitimne borbe. Zapravo svaki novi dan u našim životima treba da bude naša nova borba, kako bismo bili bolji, sigurniji, produktivniji, uspješniji i sl. Najgore što možete učiniti sami sebi jeste da odustanete jer su vas obeshrabrili pojedinim narodnim izrekama, tipa: „ne mogu se ispraviti krive Drine“, „ne vrijedi se boriti protiv vjetrenjača jer nećeš uspjeti“, „veži konja gdje ti aga kaže“. Prihvatanjem ovih izreka, vi ste unaprijed odustali i tako izgubili vašu bitku. Osoba koja se odluči da krene mojim putem mora biti svjesna da je to izuzetno bolan put, težak, traži puno odricanja i nosi određenu dozu straha od neizvijesnosti, sve je pod znakom upitnika, ne zna čovjek šta donosi dan, šta donosi noć. Ovo je put popločan krvlju, znojem, trnovit, gdje će možda samo psihički najjače i najstabilnije ličnosti izaći kao pobjednici na kraju. Ja sebe već smatram moralnim pobjednikom jer sve ovo traje duže od tri godine, ali sam još uvijek čvrsto na nogama.
INTERVIEW.BA: U vrijeme žalbe nakon konkursa, imali ste siguran i dobar posao, porodicu, da li ste pomislili nekada „Zašto mi je sve ovo trebalo“?
SINANOVIĆ: Naravno da sam hiljadu puta sam sebi postavio navedeno pitanje, gdje odgovor na isto možete pronaći u mojim prethodnim odgovorima. Kada kažem da sam razočaran u ljude, želim da naglasim kako sami ljudi svu nepravdu koja im bude učinjena, prihvataju „zdravo za gotovo“ i gledaju na to kao da je sastavni dio naših života. Definitivno smatram da smo sami krivi zašto živimo u ovakvom društvu (korupcije, nepotizma, poltrona i ulizica) jer nepravdu prihvatamo, ne bunimo se, ne tražimo bolje, mali je broj ljudi poput mene a siguran sam da nas ima više, da bi uspjeli promijeniti na bolje mnoge stvari u BiH. Moj primjer je potkanuo i druge ljude da se ohrabre, da prijave korupciju, kontaktiraju me ljudi iz cijele BiH. Znam i konkretan primjer gdje je čovjek uspio dokazati naštiman konkurs, u konačnici je uspio u toj svojoj borbi da se poništi taj konkurs, kojem sam od srca pomogao i to je vid moje satisfakcije da pomažem drugim ljudima. Sreća je da sam diplomirani pravnik, pa mi je daleko lakše u svemu, nego što je to ljudima koji su drugačijeg obrazovanja, mada i sam se nekada osjećam kao u nekom vrtlogu gdje su skoro sva vrata oko mene zatvorena, na neka možda i prođem, ali naredna su opet zatvorena i tako čine jedan začarani krug.
INTERVIEW.BA: Imali ste i disciplinske postupke i trenutno ste na suspenziji u ustanovi u kojoj radite, ali Vi nastavljate svoju borbu?
SINANOVIĆ: Kada prijavite korupciju i kada klupko počne da se odmotava, u početku pokušavaju od vas napraviti neradnika, ali kada iza vas stoje rezultati i konkretna djela, ta priča pada u vodu. Onda počnu analizirati vaše zdravstveno-psihološko stanje, odjednom postaju eksperti medicine, doktori i psiholozi, počnu da spinuju neosnovane informacije „kako ste pukli“ (suštinski samo tražite poštivanje vaših prava, uključujući osnovna ljudska prava) jer je to najlakše plasirati vašim kolegama u cilju vaše izolacije. Onda počnu progon i inkvizicije u vidu disciplinskih postupaka koji trebaju da slome želju da ustrajete u vašem naumu, ali i da budu primjer drugim kolegama kako će završiti ako krenu vašim putem, odnosno putem borbe protiv nepravde. Ja sam proveo istraživanje na nivou BiH i jedini sam čovjek gdje je njegov poslodavac angažovao advokate u disciplinskom postupku protiv njega. Poslao sam preko 50 upita, uključujuči različite organizacije/institucije na nivou BiH, FBiH i Kantona Sarajevo, gdje u do sada zaprimljenim odgovorima imam potvrdu da nikada nisu angažovali advokata u disciplinskom postupku protiv zaposlenika, jer se takvim postupanjem dovodi u pitanje samo postojanje i rad disciplinskih komisija, devalviraju se takvim postupanjem. Ja molim sve ljude da ne prihvataju nepravdu kao sastavni dio svog života, jer ona to ne treba da bude, neka se ohrabre mojim ličnim primjerom, primjerima drugih ljudi i potrude da učine svoj život svrsishodnijim. Koliko se oni izbore danas, toliko će njihova djeca i potomci sutra imati bolji i perspektivniji život, jer niko nije toliko dobar koliko bi mogao da bude, ako se potrudi samo malo.
