Čelnici 27 zemalja članica Europske unije okupit će se u četvrtak na izvanrednom sastanku na vrhu kako bi pokušali dogovoriti višegodišnji financijski okvir (VFO) za razdoblje od 2021. do 2027. godine.

Riječ je o najtežim pregovorima koji se vode svakih sedam godina, stoga je posve otvoreno koliko će samit trajati, navodi Hina.

Moguće je da se predsjednik Europskog vijeća Charles Michel posluži taktikom iscrpljivanja, da ne dopusti prekid sastanka dok se ne postigne dogovor, a moguće je i da završi vrlo brzo ako se uvidi da nema izgleda za postizanje konsenzusa.

Dogovor o VFO-u nikada dosad nije postignut iz prvog pokušaja, obično je trebalo najmanje dva samita.

Članice EU-a tradicionalno se u pregovorima o višegodišnjem proračunu svrstavaju u dva tabora, na one koje u proračun uplaćuju više nego što iz njega dobiju i one koji dobiju više nego uplaćuju.

Podloga za raspravu bit će prijedlog predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, koji je prošli tjedan predložio proračun EU-a za razdoblje od 2021. do 2027. godine u iznosu od 1094,8 milijardi eura, što je 1,074 posto bruto nacionalnog dohotka 27 država članica.

Riječ je o manjem iznosu u odnosu na prijedlog Europske komisije, koja predlaže 1135 milijardi eura, što je 1,114 posto BND-a. Michelov prijedlog je vrlo sličan onome koje je finsko predsjedništvo izradilo potkraj prošle godine. Michelov prijedlog je veći od finskog za 7,5 milijardi eura, točno onoliko koliko iznose predložena sredstva za Fond za pravednu tranziciju, koji je namijenjen za lakši prijelaz na zeleno gospodarstvo onim regijama koje su uvelike ovisne o fosilnim gorivima.

Pregovori o ovom VFO-u dodatno su otežani zbog činjenice da je EU napustila Velika Britanija, jedna od velikih neto uplatiteljica, zbog čega nastaje rupa u sedmogodišnjem proračunu od oko 75 milijardi. S druge strane otežani su zbog potrebe za financiranjem novih prioriteta poput zaštite vanjskih granica, obrane, većeg ulaganja u istraživanje i razvoj, migracije itd.

Stoga je Komisija predložila povećanje doprinosa zemalja članica s jedne strane, a s druge smanjenje sredstava za tzv. tradicionalne politike poljoprivredu i koheziju. To neminovno dovodi do nezadovoljstva i jednog i drugog tabora.

Postoji nekoliko točaka oko kojih su najveće razlike u stajalištima zemalja članica. Prva je ukupna visina proračuna.

Skupina “štedljivih zemalja” – Danska, Nizozemska, Švedska i Austrija, traže da se izdvajanje za europski proračun ograniči na jedan posto bruto nacionalnog dohotka. Slično je stajalište i Njemačke, ali ona je ipak puno fleksibilnija po tom pitanju.

Na drugom kraju je Europski parlament, koji traži 1,3 posto BND-a, što je po cijenama iz 2018. godine 1324,1 milijardi eura. Razlika između Michelova prijedloga i zahtjeva Europskog parlamenta iznosi 230 milijardi eura.

Skupina zemalja neto korisnica, koje iz proračuna više dobiju nego što uplaćuju, u početku su tražile veći iznos u odnosu na prijedlog Komisije, ali u posljednje vrijeme proizlazi da bi bile zadovoljne s ukupnim iznosom koji je predložila Komisija, ali se ne slažu su rezovima u kohezijskoj politici. U toj skupini su i protivnici rezova u zajedničkoj poljoprivrednoj politici.

Michel je u svom prijedlogu pokušao ublažiti nezadovoljstvo prijatelja kohezije, ali bez povećanja iznosa za to područje. On je predložio nešto drukčiju raspodjelu između siromašnih i bogatih regija.

Tako bi od bogatijih prema siromašnijim regijama bilo preusmjereno, po jednoj računici 5,4 milijarde eura, a po drugoj osam milijardi eura.