Sunce je ovog jutra u Sarajevu sigurno izmamio mladi migrant Yassine ElhosayNi iz Maroka, osmijehom koji nije skidao s lica sve vrijeme dok je sjedio na šarenom jastučiću na betonu ispred jedne od trgovina na Skenderiji, gdje skuplja novac za hotel u kojem odsjeda i hranu.
Piše: Adin Šabić
Za razliku od zabrinutih lica, nervoze u saobraćaju, opće odsutnosti tijela u pokretu, jednog letargičnog početka dana za naše građane i građanke, kristalno bijeli zubi ovog 19. godišnjaka zaplijenili su pažnju mnogih koji su zastali i napunili energiju tračkom pozitivnosti, ako ništa barem nakratko.
„Želim biti fudbaler“, govori mi dok sjedamo na klupu. „Stvarno znam dobro da igram. Igrao sam i za tim u svom gradu u Maroku, mislim da bih bio veoma uspješan, ako mi se pruži šansa“, dodaje.
Srednjoškolsko obrazovanje je završio, te je krenuo na pravni fakultet u njegovoj državi. Međutim, 120 km udaljenosti od kuće uvjetovalo je novac, ne samo za prijevoz već i hranu, koju njegov otac nije imao. „Moj otac radi 12 sati za šest eura na dan. U kući nas je sedmero, od toga moja četiri brata i ja. Šta možete uraditi za šest eura?“, postavio mi je pitanje, a zatim brzo rekao: „Naravno, ništa“, što i jeste istina, pogotovo ako uzmemo u obzir veću porodicu.
Birajući riječi s ne tako vještim engleskim jezikom, ali poprilično razumljivim, te s nervoznim pokretima ruku rekao mi je: „Najstariji sam. Imam odgovornost. Želim da moja braća završe škole. Želim da pomognem svojoj porodici. Takav život ne želim, zato sam i odlučio da idem“, govorio je. Na trenutak, osmijeh s lica je nestao, a oči su zasijale. Sjećanje…emocija se probudila, ali svega nekoliko sekundi nakon, usne su se ponovo razvukle i osmijeh je stao na njegovo lice. „Maroko je divna zemlja, ali za turiste, ne za svoje građane i građanke. Tamo žive samo bogati, a za ostale je čak teško posao naći. Političari kradu, situacija je za nas obične ljude veoma loša“, priča ElhosayNi dok je skupljao oči od sunčevih zraka koje su padale na njegovo lice.
Maroko je napustio u junu, te se uputio za Tursku. Do tamo mu je trebalo 18 dana tegobnog hoda, ali kada je stigao, zadržao se tu mjesec dana. „Situacija je bila jako loša, mnogo migranata i izbjeglica, a svi traže svoje mjesto pod suncem, tu nisam mogao ostati…“, kaže ovaj 19. godišnjak.
Granicu Turske prošao je sa svojim prijateljima s jednim ciljem – Europa. „Hodali smo po noći, a spavali po danu kako nas ne bi vidjeli, jer kad bi nas vidjeli, uhapsili bi nas. Nakon 15 dana došli smo do Thessaloniki u Grčkoj. Odatle smo otišli za Albaniju, bili smo tri dana u kampu, a potom smo se uputili za Crnu Goru, gdje smo bili u Podgorici, da bi veoma brzo prešli granicu Bosne i Hercegovine“, navodi.
Iako su ih policajci uhvatili, uspjeli su se izvući i preko planina doći do Sokolca, odakle su se spustili u glavni grad Bosne i Hercegovine.
Ovdje je već treći mjesec i odsjeda u hotelu, a građani i građanke našeg grada su kako kaže predivni i uvijek mu pomažu oko novca koji treba skupiti za ostanak u hotelu, ali i za nešto hrane. „Ovdje imaju kampovi, ali tamo ima dosta neprijatelja, naše države su sukobljene, a ja želim da izbjegnem probleme“.
U Bosni i Hercegovini bi ostao kada bi dobio posao kojim bi mogao da izdržava svoju porodicu, ali njegova želja je da ode u Španiju, kako ističe najviše zbog papira koje može vrlo brzo dobiti. „Trenutno skupljam novac da odem do hrvatske granice. Čuo sam svakakve priče i uplašen sam, ali mora tako biti. Bio sam svjestan da će na putu do snova biti puno prepreka“, kaže ElohosayNi, te dodaje da će u Španiji moći nastaviti studij, kao i da će njegovi dokumenti poput vozačke dozvole biti prihvaćeni.
Na samom rastanku izvadio je mobitel i pokazao mi fotografije torti koje pravi. Izgledaju fenomenalno, svjetski, a kako mi je kazao naučio ih je praviti kod svog rođaka gdje je radio tri mjeseca. Ako ne uspije u karijeri fudbala, kaže da bi volio raditi u pekari. Posao pekara ne bi odbio ni u Bosni i Hercegovini i vrlo rado bi radio. U fotkama zalutale su i one porodične, i s velikim ponosom je zastao na jednoj, tačnije urađenim screen shotom njegove majke. „Ovo je moja majka. Zove se Emina. Redovno se čujemo, a onda plačemo. Nismo skupa, i teško je“, kazao je.
Glavu je blago spustio prema podu, nekoliko puta protrljao oči, osmijeh je opet nestao, a njegovo mlado lice je na trenutak pokazalo svu bol, snagu, želju i optimizam. Zrake sunca su opet omilovale njegovo lice, otkrivši nekoliko suza koje je lancima vezao za kapke. Pogledao je u nebo, a zatim rekao „Vidjet ćemo se mi ubrzo, pomoći ću ja njima“. I zaista vjerujem da hoće. On ih sigurno neće iznevjeriti! Pozdravili smo se, a on se vratio na svoj šareni jastučić i sunce je opet obasjalo Sarajevo. Užurbana lice, gužva u saobraćaju, jedan letargičan dan osvijetlio je osmijeh jednog Marokanca koji sanja, a mi kao da smo davno naše snove zarobili. A tako ne treba biti, jer kako kaže Mika Antić “pa marš onda iz našeg sokaka ako ne umiješ da sanjaš”.
(Interview.ba)
