Indeks kvalitete zraka u Sarajevu ovog vikenda iznosio je više od 600 mg/m3, što je predstavljalo iznimnu opasnost po zdravlje građana i građanki. Zrak je danas nešto čistiji, ali smo se opet našli u top 10 zemlja s najzagađenijim zrakom na svijetu. S ovim problemom Bosna i Hercegovina se godinama suočava, ali konkretnih rješenja nadležnih nema, što je pokazala i revizija Ureda za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine o temi „Aktivnosti nadležnih institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine na smanjenju zagađenosti zraka“. Direktor Regionalnog centra za obrazovanje i informisanje iz održivog razvoja za jugoistočnu Evropu (REIC) Azrudin Husika za Interview.ba govorilo je o usklađivanju legislative FBiH s direktivama EU, dugoročnim mjerama kada je u pitanju zaštita okoliša, koordinaciji nadležnih institucija, te implementaciji novog zakona za zaštitu okoliša.
RIJEŠITI SE STARE PRAKSE: Socijalnu politiku ne smijemo voditi kroz politiku zaštite okoliša, a to je dosad u mnogim sredinama bila praksa, posebno Lukavac, Zenica, mora se investitor stimulisati, ali i prisiliti da koristi najbolje raspoložive tehnike i ograniči loše emisije.
INTERVIEW.BA: Jedan od zaključaka revizije jeste da uspostavljeni regulatorni okvir u BiH nije usklađen s EU direktivama, niti su dovoljno jasno propisane obaveze i odgovornosti institucija nadležnih za zaštitu zraka. Šta nalažu EU direktive i koliko se treba raditi na tome da im se približimo?
HUSIKA: Federacije BiH ima djelomičnu usklađenu legislativu s direktivama EU. U fazi je usvajanje novog zakona o kvalitetu zraka, kojim bi se neki aspekti transponirali u domaće zakonodavstvo, a to se prije svega odnosi na mrežu monitoringa kvaliteta zraka i donekle usklađivanje graničnih vrijednosti emisija, te omogućavanje kantonima da oni ovu oblast urede zakonom, što dosad nisu imali pravo. Ono što će biti u novom zakonu, a nema u direktivama EU, jeste da se uređuje oblast zaštite kvalitete zraka – korištenje čvrstih goriva, uglja i ogrjevnog drveta, te se uređuje kvalitet goriva, kotlova i peći. To je nama potrebno. Samo se postavlja pitanje mogućnosti implementacije ovog zakona. Nije problem transponirati zahtjeve direktive EU, ali je potrebno imati konsenzus svih resora i svih nivoa vlasti da će se to provoditi. Međutim, da provodimo ono što imamo u zakonima, mi bismo danas imali puno bolje stanje.
INTERVIEW.BA: Kvalitet zraka zavisi od aktivnosti institucija i različitih resora, kao što su saobraćaj, prostorno uređenje, građenje, industrija i dr. Međutim, revizija pokazuje da ove institucije ne djeluju koordinirano kada je u pitanju zagađenje zraka. Šta nam ovo govori o ozbiljnosti naših predstavnika i predstavnica vlasti kada je u pitanju okolišna politika?
HUSIKA: Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša sarađuje s Ministarstvom saobraćaja u KS, kada se provode mjere u periodu alarmnih stanja. Da bismo imali na terenu konkretne pokazatelje da se nešto poboljšalo treba sarađivati 5-10 godina i aktivno raditi na tome. Ne znam na osnovu čega su revizori vidjeli tu saradnju, ili ne saradnju. Nema tu institucionalne saradnje, ona nije ni predviđena. U nekim kantonima, naročito tamo gdje je to najveća problematika, postoji saradnja, ali se ne može uraditi puno bez izdvajanja značajnijih financijskih sredstava. Ja bih rekao da je nedovoljna saradnja. Onako kako se u zemljama EU sarađuje, to sigurno nemamo, ali i budžeti za tu saradnju nisu dovoljni.
INTERVIEW.BA: Kako se navodi u analizi dugoročno rješavanje problema zagađenosti zraka zahtijeva adekvatnu legislativu, kao i donošenje odgovarajućih strateških dokumenata, kako bi se sistemski riješio problem zagađenosti zraka za dobrobit sadašnjih i budućih generacija. Koja su to dugoročna rješenja potrebna BiH?
HUSIKA: Rješenje je ono što sadrži trenutni Prijedlog zakona o kvalitetu zraka – potpuno regulisanje tržišta kotlova, peći i tržišta energenata, da vam se ne bi desilo da možete kupiti necertificirani pelet, da vam se ne bi desilo da možete kupiti peć ili kotao koji nije ispitan ni s aspekta njegove energijske efikasnosti, ni s aspekta njegovih emisija u zrak, niti s aspekta snage. Revizori koji su nadležni za inspekcije koje rade inspekciju tržišta roba, usluga, oni to trebaju da provode na terenu, ali njihovi predstavnici kažu da to nije njihova nadležnost. Tu mora biti međusektorska i institucionalna saradnja, da nadležni organ za kvalitet zraka može poslati inspekciju bilo u neko kućno ložište ili u neki supermarket, koji prodaje robu koja nema valjane dokumente. U oblasti saobraćaja koji je drugi po značaju, barem u Sarajevu, mora se raditi na organizaciji. Mora biti jači javni prijevoz, vlasnicima putničkih automobila se mora poslati poruka da u centru grada nisu poželjni. Potrebno je uvesti ograničen period parkiranje, a istovremeno omogućiti ljudima da imaju komotne parkinge na prilazima. Tako bismo ojačali javni prijevoz i ne bismo imali zagušenje u saobraćaju. Što se tiče industrije, tu je direktna nadležnost ministarstva za okoliš i tu moraju biti rigorozniji, kao što su pokazali na posljednjim slučajevima, gdje nema okolinske dozvole zato što su to neka socijalno osjetljiva pitanja. Socijalnu politiku ne smijemo voditi kroz politiku zaštite okoliša, a to je dosad u mnogim sredinama bila praksa, posebno Lukavac, Zenica, mora se investitor stimulisati, ali i prisiliti da koristi najbolje raspoložive tehnike i ograniči loše emisije.
INTERVIEW.BA: Kao problem navodi se i nepostojanje sveobuhvatnog monitoringa kvaliteta zraka za područje FBiH, iako dostupni podaci pokazuju da zrak koji udišu građani FBiH nije zadovoljavajućeg kvaliteta i predstavlja rizik kako za zdravlje stanovništva tako i za okoliš…
HUSIKA: Šta znači sveobuhvatan monitoring zraka? Ako mi ne mjerimo kvalitet zraka u Drvaru, Cazinu, Velikoj Kladušu…nije to propast svijeta. Tamo gdje postoji velik problem kao što su Sarajevo, Zenica, Lukavac…tamo postoje mjerne stanice, ali je veći problem što se ti podaci ne koriste. Šta znači KS toliki broj podataka, svake tri minute znamo koncentraciju zagađujućih materija? Da li koristimo te postojeće podatke? Iskustvo govori da nije posao završen kada se nabavi stanica. To mora onda biti stavka u budžetu, njeno održavanje, plaćanje osoblja i ulaganja u stalnu edukaciju osoblja. Mnoge lokalne sredine su se zaletjele s nabavkom mjernih stanica i nakon nekoliko godina su shvatile da je to poprilično skupo. Mora i viši nivoi izdvajati sredstva i jačati kapacitete. Ako podaci ni za šta ne služe, čemu mjerenje?
INTERVIEW.BA: Nadležne institucije prema ovoj analizi u prethodnom periodu nisu preduzimale dovoljno aktivnosti kako bi građani svakodnevno imali sveobuhvatne, iako dostupne i razumljive informacije o kvalitetu zraka. Zaključeno je da ovom pitanju u FBiH nije posvećena dužna pažnja, te da nadležno federalno ministarstvo nije informisalo Vladu FBiH o stanju zraka, kako bi Vlada FBiH izvršila koordinaciju i usmjeravanje nadležnih institucija da što hitnije preduzmu aktivnosti na rješavanju ovog problema. Da li bi ovako nešto prošlo nekažnjeno u drugim državama?
HUSIKA: Sigurno da ne bi jer u drugim državama imate logičniju ustavnu nadležnost. Mi u FBiH imamo podijeljenu nadležnost između entiteta, kantona i općina i onda u zavisnosti od veličine nekog izvora on podliježete nekom drugom ili trećem nivou. Neki nivo odradi svoj posao kako treba, ali je onda dovoljno da problem nastane ako neki drugi ne odradi. Nekad su te nadležnosti nejasno podijeljene i onda u svoj toj kompleksnosti, imamo ovakvu situaciju kakvu imamo. I ono što je najgore jeste da imamo neko naslijeđeno breme iz prošlosti kao što je nelegalna gradnja, gdje imate u prigradskim naseljima svih većih gradova u BiH nelegalnu gradnju, koja ima enormnu emisiju, a to su nezavršene kuće i ostalo. U državi u kojoj je sve to uređeno poprilično jasnije, naravno da bi neko snosio odgovornost, kod nas ne vjerujem da bi bilo tih elementa jer svako bi se mogao ograditi da to nije njegova odgovornost. Sve je to vrlo kompleksno i oni koji žele da izigraju vlast na svim nivoima, nažalost uspijevaju.
INTERVIEW.BA: Ministarstva za okoliš u FBiH nisu izradila sve potrebne planove zaštite zraka, a planovi koji su izrađeni nisu sadržavali dovoljno konkretnih mjera usmjerenih na najveće izvore zagađenja poput industrije, saobraćaja i individualnih ložišta. Zašto građani i građanke plaćaju ljude koji rade u ovim ministarstvima, da se guše u smogu?
HUSIKA: Da dođete do zaključka da u postojećim akcionim i strateškim dokumentima nema dovoljno mjera, morate se baviti 10 godina tom oblašću da bi donijeli tu ocjenu. Volio bih da upoznam tog stručnjaka koji je rekao ovo, pa da i mene posavjetuje. Profesor sam i to predajem na Mašinskom fakultetu, pa ne znam da li bi se usudio da uzmem od ministarstva dokumente i da kažem ovo što ste vi predvidjeli nije to adekvatno. Znam osobe u Federalnom ministarstvu okoliša koji ginu od posla, ali zna se kako stvari funkcionišu. Industrija ima jak pritisak ako sindikat kaže: „nemojte zatvorit će se radna mjesta, bolje da se gušimo, nego da ostanemo bez radnih mjesta“. Ne vidim tog službenika ili inspektora koji će napraviti rješenje da nešto prestaje s radom. Mi smo još uvijek zarobljeni u tom začaranom krugu gdje nam se servira ili ćete radna mjesta ili zagađen zrak. U zemljama EU to ide jedno s drugim, „odgađivanje“ zagađenih mjesta donosi nova radna mjesta. Ne možemo generalizovati, stalno su mi pred očima ljudi koji vrijedno rade u ministarstvima, ali onih pola koji su neupotrebljivi, ne rad, njih bezveze plaćamo.
INTERVIEW.BA: Na osnovu provedene revizije zaključeno je da nije uspostavljen odgovarajući inspekcijski nadzor u oblasti zaštite zraka. Prisutne su određene nejasnoće i nedorečenosti regulatornog okvira, koje otežavaju provođenje odgovarajućeg inspekcijskog nadzora, posebno kada su u pitanju emisije zagađujućih materija iz saobraćaja i individualnih ložišta. Da li je zapravo ovo jedan od razloga ovakvog stanja?
HUSIKA: Pola problema ne bismo imali da provodimo ono zakona i regulative što imamo. Tu su jednim dijelom inspekcijama svezane ruke. Ne možete tamo nekom čovjeku ući u privatni posjed bez sudskog naloga, dok vi dobijete sudski nalog naravno da on neće ložiti gumu u kotlu, nego će prestati, ali vi morate reagovati čim dođe dojava inspekciji da se sumnja da neko loži nešto što nije dozvoljeno. Pravnici kažu da je najstarije pravo na privatni posjed. S privatnog posjeda nas svako može kratkotrajno zagađivati. Inspekcijama su vezane ruke kod velikih industrijskih postrojenja. U saobraćaju se može finim mjerama postepeno ići s obrnutom poreskom politiku na ovu što je sad. Sad što imate stariji auto, manje poreza plaćate, tako da vam se isplati imati što starije auto. U razvijenim zemljama je obrnuto. Još uvijek u nekim pravilnicima električna vozila nisu prepoznata. U toj oblasti se mora raditi i mnoge stvari promijeniti. Kad pričate s ovim na nižim nivoima oni kažu da je to nadležnost državnog nivoa, tako da državno ministarstvo mora vršiti pritisak na njih da prate najnovija dešavanja. Sva ova problematika počiva na našem siromaštvu i niskom životnom standardu.Političko opredjeljenje je da li su političari spremni da poduzmu rezove koji su jako bolni, sve je to preusmjeravanje novca, a to znači gubitak ili dobitak izbora.
INTERVIEW.BA: Postojećim kaznenim odredbama ostavljena je mogućnost zagađivačima koji prekoračuju granične vrijednosti emisija zagađujućih materija da plate minimalnu kaznu i nastave dalje raditi bez smanjenja emisija. Koliko je u ovom smislu potrebno unaprijediti kaznenu politiku za one koji ne poštuju propise?
HUSIKA: Ako neko prvi put nešto prekorači, nije propast svijeta, ali ako to konstantno radite i nema naznaka da će nešto poduzimati po pitanju toga, nego mu je strategija plaćanje kazni, onda za takve treba propisati svaku narednu kaznu da bude drastično viša. Potrebno je čak uvesti sankcije koje nisu novčane jer firme više koštaju. Mora se to razdvojiti na one koji žele da se poprave i na one koji nemaju tu namjeru.
