Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić izjavio je da su svojevremeno lideri Palestine i Libije Jaser Arafat i Muamer el Gadafi odvojeno savjetovali tadašnjeg lidera SDA Aliju Izetvegovića da ostane sa Srbima.

Karadžić je naveo da je vođstvo SDA prisustvovalo osnivačkoj skupštini SDS, da su održali pozdravne govore i čak prekorili Srbe, što su posljednji osnovali svoju stranku.

On je podsjetio da je jedan od lidera SDA Adil Zulfikarpašić prije izbora dramatično napustio tu stranku i sa sobom u Muslimansko-bošnjačku organizaciju (MBO) poveo znatan dio elite, te pridobio ostatak elite koji nije pristupio SDA.

“Nije bilo na meni da povjerujem ili sumnjam, ali je Zulfikarpašić kao razloge za razlaz naveo fundamentalizam u SDA, kao i postojanje neke otuđene grupe neformalnih autoriteta koji upravljaju Izetbegovićevim postupcima i ta primjedba se stalno održavala i pojačavala”, rekao je Karadžić za “Večernje novosti”.

On je naglasio da je gostujući u televizijskoj emisiji Zufilkarpašić rekao kako se užasnuo kada je Karadžića čuo da u suverenoj i nezavisnoj Bosni Srbi neće ostati, te da je rekao: “Pa mi (muslimani) ćemo se bez vas osušiti”.

“Pitao sam kako to misli, pa nisu oni imela na srpskom stablu, a on je odgovorio skoro da jesu i da su muslimani uz Srbe procvjetali”, podsjetio je Karadžić.

Karadžić je dodao da mu je Zulfikarpašić u ljeto 1991. godine predložio “Istorijski srpsko – muslimanski sporazum” uz početnu podršku Izetbegovića, koju su Srbi oduševljeno prihvatili, ali da on nije imao šanse zbog kasnijeg protivljenja SDA.

Istakao je da je sa Izetbegovićem u godinama koje su prethodile ratu imao “dobro razumijevanje”.

Kada je optužen i osuđen zbog “Islamske deklaracije”, Karadžić kaže da je podržao nastojanje Dobrice Ćosića i drugih lidera u odbrani slobode iz Beograda da se izjasne u zaštiti Izetbegovića.

“Naravno, moja podrška je bila principjelna i nije bila presudna, ali je postojala. Ideja vodilja je bila: na knjigu se odgovara knjigom, a ne zatvorom”, naveo je Karadžić.

On je otkrio da je tokom rata Izetbegoviću bliska osoba živjela u Republici Srpskoj i da je o njoj, uz Karadžićevu podršku, lično brinuo sam predsjednik te opštine.

“Kada je ta osoba poželjela da pređe na drugu stranu, ja sam to prepustio Vojsci i nisam dozvolio da se udara na sva zvona, jer je to pitanje civilizacije, kulture i elementarnog poštenja, a ne čip u igri”, rekao je Karadžić.